Sjeme dobra: Kiše proljetne i razmišljanja
Živjeti u skladu sa svojom biologijom…
Dok pišem ovu kolumnu, vrijeme je pravo proljetno: nema oblačka na plavom nebu, ptičice pjevaju, a psi se sunčaju na terasi. No uskoro dolaze nove kiše, tako da je današnje vrijeme samo sunčani predah.
Prošli tjedan sam od svekrve dobila nekoliko flanaca paprika i rajčica, novi dodatak u mojim visokim gredicama. Vesele me takvi pokloni od obitelji i prijatelja, jer se često pokažu uspješni za uzgoj, bilo da su kućne ili vanjske biljke. Moja posve znanstveno neutemeljena teorija je da sa “živim” poklonima prenesu svoje dobre želje i ljubav, stoga te biljke imaju bolju šansu za uspješan razvoj. Iako obožavam proljetne kiše, ono što me brine su niže temperature, jer ne znam kako će djelovati na rast i razvoj mojih sadnica i sjemenki. No unatoč kišama i nižim temperaturama, zasad nemam velikih problema s nametnicima. Puževi manje dolaze u velike gredice, a i kad dođu, brže su uočljivi i još brže translocirani preko ograde. Ove godine vidim i manje lisnih uši, a pojavile su se samo crne uši na japanskoj trešnji i jednom busenu irisa, s kojih sam samo fizički odstranila najjače pogođene listove, ali nisam tretirala napadnute biljke. Prošle godine sam skoro izludila s njima primjenjujući razne prirodne pripravke, fizički ih uklanjajući i strepeći nad svakom zahvaćenom biljkom. No ono što se pokazalo najbolje je da pustim stvari na miru, jer onda lisne uši nemaju potrebe bježati i tražiti nove “žrtve”. Tako da ove godine iskušavam tu metodu i zasad se lisne uši ne šire dalje od ta dva žarišta. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati, a pokušala bih što dulje odoljeti agresivnijem farmakološkom tretmanu.
No, imajte na umu da je moj prirodni vrt eksperiment, ne ovisim o njemu za isključivu prehranu, nego ga više promatram kao hobi dobar za psihičko i fizičko zdravlje te kao malu oaza bioraznolikosti, gdje primjenjujem svoja biološka znanja. Sve me to vodi do razmišljanja koja me muče zadnjih dana, je li “prirodno” uvijek najbolje, i čini mi se da i sama kao i mnogi ljudi 21. stoljeća nekad patim od nedostatka razumijevanja i zdravog poštovanja prema Prirodi u svoj njenoj punini. Naime, nastavljajući svoje istraživanje o trudnoći i majčinstvu (kad kažem istraživanje, mislim to u pravom smislu istraživanja literature, za koju sam obrazovana i profesionalno istrenirana), naišla sam na dvije kontroverzne teme među majkama i strukom: način poroda i (ne)dojenje. U svojoj nezainteresiranosti za te teme prije vlastite trudnoće, mislila sam da gotovo sve žene mogu vaginalno roditi i dojiti, jer kako da ne kad imamo svu “opremu”? No čitajući knjige, portale, društvene mreže, svjetska medicinska udruženja, ali i znanstvene radove, naišla sam na podatke da ta dva ideala iz raznih razloga nisu uvijek laka, a nekad ni fizički moguća. Ujedno moram priznati da mi je unatoč svom profesionalnom treningu bilo teško raščistiti provjerene informacije od pseudo-informacija, tako da suosjećam sa svim ženama, posebno novim majkama, koje u želji da se obrazuju za najvažniju zadaću u životu samo ostanu još više zbunjene.
Ono što me posebno rastužilo je da su kod tih tema žene ženama opet najveći neprijatelj. Štoviše, dobila sam dojam (koji je potvrđen i istraživanjima), da je uz pomoć interneta zavladala prava kompetitivnost “brže, bolje, jače” kad je u pitanju pogotovo dojenje, ono što se smatra “prirodnim” porodom i nekakva slika savršenog roditeljstva. Forumi prominentnih udruga roditelja, razne grupe potpore i Youtube kanali mi se čine posebno leglo kompetitivnosti od kojih me hvata anksioznost pa mogu samo zamisliti kako je ženama koje se tamo obraćaju za informacije i savjet. S druge strane, medicinska praksa i preporuke, kao i istraživanja, imaju i svoje pristranosti (eng. bias) te se ne mogu se primijeniti na sve zemlje i sve žene jednako. Tako preporuka Svjetske zdravstvene organizacije o isključivom dojenju prvih 6 mjeseci te uz dohranu do 2. godine ima posve smisla za zemlje trećeg svijeta gdje mnogi nemaju pristup mikrobiološki ispravnoj vodi ni uvjete za kućnu sterilizaciju, a majke su vezane za kuću i polje. Također, pravila “rodilišta prijatelja djece” (UNICEF) mi se ne čine uvijek i prijateljima majki, a ne vidim kako sustav koji ne podržava žene može biti prijateljski prema djeci. Negdje u žurbi da djeci omogućimo sve i više od toga, zaboravili smo da ona najviše trebaju zdrave i stabilne roditelje.
Čitajući navedene teme i donoseći ove zaključke, tužna sam. Pogotovo u ovo doba svedostupnih medicinskih usluga, informacija i proizvoda, moramo gledati kako da ih iskoristimo da je podržavajuće i ojačavajuće za žene. Dok gledam prvu ultrazvučnu sliku lica svoje kćeri na frižideru, razmišljam da su ovo prava feministička pitanja na koja se trebamo usmjeriti. Stoga zagrlite žene u svom životu, nazovite ih tijekom jednog od predstojećih kišnih dana i podržite na koji god način možete. I svakako im poklonite kakvu biljku za malo zelene ljubavi.
Eva Luna
– Okolištarka po struci, potajno želi biti Superwoman za rješavanje svjetskih problema. Pokušava krenuti od sebe. Ovisnica o knjigama i čaroliji, zaljubljena u mudrost Prirode i Svemira.
Foto: Pexels
POST COMMENT