sjeme dobra

Sjeme dobra: Kiše proljetne i razmišljanja

 

Živjeti u skladu sa svojom biologijom…

Dok pišem ovu kolumnu, vrijeme je pravo proljetno: nema oblačka na plavom nebu, ptičice pjevaju, a psi se sunčaju na terasi. No uskoro dolaze nove kiše, tako da je današnje vrijeme samo sunčani predah.

Prošli tjedan sam od svekrve dobila nekoliko flanaca paprika i rajčica, novi dodatak u mojim visokim gredicama. Vesele me takvi pokloni od obitelji i prijatelja, jer se često pokažu uspješni za uzgoj, bilo da su kućne ili vanjske biljke. Moja posve znanstveno neutemeljena teorija je da sa “živim” poklonima prenesu svoje dobre želje i ljubav, stoga te biljke imaju bolju šansu za uspješan razvoj. Iako obožavam proljetne kiše, ono što me brine su niže temperature, jer ne znam kako će djelovati na rast i razvoj mojih sadnica i sjemenki. No unatoč kišama i nižim temperaturama, zasad nemam velikih problema s nametnicima. Puževi manje dolaze u velike gredice, a i kad dođu, brže su uočljivi i još brže translocirani preko ograde. Ove godine vidim i manje lisnih uši, a pojavile su se samo crne uši na japanskoj trešnji i jednom busenu irisa, s kojih sam samo fizički odstranila najjače pogođene listove, ali nisam tretirala napadnute biljke. Prošle godine sam skoro izludila s njima primjenjujući razne prirodne pripravke, fizički ih uklanjajući i strepeći nad svakom zahvaćenom biljkom. No ono što se pokazalo najbolje je da pustim stvari na miru, jer onda lisne uši nemaju potrebe bježati i tražiti nove “žrtve”. Tako da ove godine iskušavam tu metodu i zasad se lisne uši ne šire dalje od ta dva žarišta. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati, a pokušala bih što dulje odoljeti agresivnijem farmakološkom tretmanu.

sjeme dobra

No, imajte na umu da je moj prirodni vrt eksperiment, ne ovisim o njemu za isključivu prehranu, nego ga više promatram kao hobi dobar za psihičko i fizičko zdravlje te kao malu oaza bioraznolikosti, gdje primjenjujem svoja biološka znanja. Sve me to vodi do razmišljanja koja me muče zadnjih dana, je li “prirodno” uvijek najbolje, i čini mi se da i sama kao i mnogi ljudi 21. stoljeća nekad patim od nedostatka razumijevanja i zdravog poštovanja prema Prirodi u svoj njenoj punini. Naime, nastavljajući svoje istraživanje o trudnoći i majčinstvu (kad kažem istraživanje, mislim to u pravom smislu istraživanja literature, za koju sam obrazovana i profesionalno istrenirana), naišla sam na dvije kontroverzne teme među majkama i strukom: način poroda i (ne)dojenje. U svojoj nezainteresiranosti za te teme prije vlastite trudnoće, mislila sam da gotovo sve žene mogu vaginalno roditi i dojiti, jer kako da ne kad imamo svu “opremu”? No čitajući knjige, portale, društvene mreže, svjetska medicinska udruženja, ali i znanstvene radove, naišla sam na podatke da ta dva ideala iz raznih razloga nisu uvijek laka, a nekad ni fizički moguća. Ujedno moram priznati da mi je unatoč svom profesionalnom treningu bilo teško raščistiti provjerene informacije od pseudo-informacija, tako da suosjećam sa svim ženama, posebno novim majkama, koje u želji da se obrazuju za najvažniju zadaću u životu samo ostanu još više zbunjene.

sjeme dobra

Ono što me posebno rastužilo je da su kod tih tema žene ženama opet najveći neprijatelj. Štoviše, dobila sam dojam (koji je potvrđen i istraživanjima), da je uz pomoć interneta zavladala prava kompetitivnost “brže, bolje, jače” kad je u pitanju pogotovo dojenje, ono što se smatra “prirodnim” porodom i nekakva slika savršenog roditeljstva. Forumi prominentnih udruga roditelja, razne grupe potpore i Youtube kanali mi se čine posebno leglo kompetitivnosti od kojih me hvata anksioznost pa mogu samo zamisliti kako je ženama koje se tamo obraćaju za informacije i savjet. S druge strane, medicinska praksa i preporuke, kao i istraživanja, imaju i svoje pristranosti (eng. bias) te se ne mogu se primijeniti na sve zemlje i sve žene jednako. Tako preporuka Svjetske zdravstvene organizacije o isključivom dojenju prvih 6 mjeseci te uz dohranu do 2. godine ima posve smisla za zemlje trećeg svijeta gdje mnogi nemaju pristup mikrobiološki ispravnoj vodi ni uvjete za kućnu sterilizaciju, a majke su vezane za kuću i polje. Također, pravila “rodilišta prijatelja djece” (UNICEF) mi se ne čine uvijek i prijateljima majki, a ne vidim kako sustav koji ne podržava žene može biti prijateljski prema djeci. Negdje u žurbi da djeci omogućimo sve i više od toga, zaboravili smo da ona najviše trebaju zdrave i stabilne roditelje.

Čitajući navedene teme i donoseći ove zaključke, tužna sam. Pogotovo u ovo doba svedostupnih medicinskih usluga, informacija i proizvoda, moramo gledati kako da ih iskoristimo da je podržavajuće i ojačavajuće za žene. Dok gledam prvu ultrazvučnu sliku lica svoje kćeri na frižideru, razmišljam da su ovo prava feministička pitanja na koja se trebamo usmjeriti. Stoga zagrlite žene u svom životu, nazovite ih tijekom jednog od predstojećih kišnih dana i podržite na koji god način možete. I svakako im poklonite kakvu biljku za malo zelene ljubavi.

 

Eva Luna

– Okolištarka po struci, potajno želi biti Superwoman za rješavanje svjetskih problema. Pokušava krenuti od sebe. Ovisnica o knjigama i čaroliji, zaljubljena u mudrost Prirode i Svemira.

 

Foto: Pexels

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.