Ljudima pozli već kad vide jednu od njih, a u kombinaciji, kukulele. Zato što Kula predstavlja bespoštedno rušenje. Da, mentalno urušavanja, ali sve skupa često praćeno fizičkom propasti nečega. Kula je ona sila, snaga u nama koja nas drmne i sruši sve što smo izgradili, ako je to što smo izgradili postalo štetno za nas. Nije bilo tako kada smo počeli graditi, bilo što: neka uvjerenja, svoje dvorce ljubavi, utvrde moći, zamke sigurnosti. Počeli smo ih graditi s najboljom namjerom i ljubavi, ali avaj! U jednom trenu smo se u njima „smrzli“. Zakočili svoj razvoj. Naše utvrde su postale naši zatvori.
To je ono kad kao prividno sve imamo i sve je ok, ali nešto jako ne štima, razaraju nas živčanoće i bijesovi, a ne znamo zašto i hodamo kao eskpres lonac spreman da eksplodira. No, nije lako srušiti takve kule: možda čak i znamo da treba, ali je preteško jer su zazidane, čvrste i zatvor postaje jači od nas. I tada, dolazi spas: jedna jedina snaga koja ima moć srušiti kulu je – Smrt. Udar groma, zamah smrtnog srpa, što reže sve stare vezanosti i spašava dušu okova (ega, materijalnih stanja), za nova građenja. Zrelija, i lakša. Kula se ruši, duša spašava i kreće nova razina.
Evo vidiš već odmah kako je taj proces, iako žestok i sigurno u nekim dijelovima za ego prebolan, zapravo oslobađajući i predstavlja jedno od ultimativnih iscjeljenja. Smrt Kula.
Nema tehničkog načina da izbjegnemo težinu ovog procesa, ali ima načina da je lakše nosimo: kao što ne možeš izbjeći činjenicu da po tebi pada kiša, ali ako imaš veseli kišobran i super čizme i ogrtač, zapravo možeš plesati po kiši i napraviti zabavu od toga. Pa da vidimo kako jer je vrijeme značajno.
Zbog sjena. Znaš kako stalno pričamo da su svjetla – naša svjetla ljubavi, radosti, mira – važna? E, a jednako važna, ako ne i presudnija, su stanja naših sjena. Ozbiljno. Jer sjaja nema ako ga zamrači sjena. A ona ga zamrači ako mi zamračujemo nju, negiranjem (kad glumimo da smo dobro a nismo, najbanalniji primjer).
Tako da, ovo doba će nam vrlo jako dizati sjene, no sjene su saveznici kada se dogovorimo s njima, a dogovora nema bez prihvaćanja/upoznavanja. I taj izron mraka iz podzemlja se ne događa zato što su Marsova Kula i Škorpionova Smrt crni negativci, nego zato što su to sile koje imaju najdublji prodor u nesvjesno. Znači, kao detektiv koji nije loš i negativan, ali će naći leš koji je zakopan u podrumu iako je vješto skriven i svi misle da ga nema. Osobno i kolektivno. Pa tako, sve da si i i nadisani cvjetić koji u svom srcu nema milimetar ljutnje i niti jedan leš u podrumu, zakačit će te ovo vrijeme i tako treba biti – da se pojedinci, pa time i društvo, spuste s ravni priče u ravni djelovanja. A da to ne bi bilo brutalno krvavo i naglo (kakvu tendenciju izazivaju ove sile), nego svjesno i zapravo konstruktivno, dobro je POGLEDATI U OČI stanjima koja se mogu događati: