Sreća iziskuje trud

 

Jesmo li svjesnim odmakom od neprestane potrage za srećom i otvaranjem prostora za neugodne emocije učinili puni krug? Možemo li (opet) težiti sreći bez straha da time ne podržavamo cjelovito zdravlje? Od svibnja koji je obilježen kao mjesec mentalnog zdravlja opraštamo se uz preporuke za treniranje sreće kao okosnice osobne dobrobiti, među kojima je i matematička formula čiji vam omjeri idu u koristi ako ste se voljni potruditi.

Prevladavajući je dojam da je bespoštedno stremljenje za srećom odlika omamljenih kakofonijom new agea pa sam se tako i sama uhvatila gdje zazirem od same riječi, birajući umjesto nje najbliže istoznačnice. Sreća kao da se prometnula u marketinšku kategoriju, utopijski koncept. Sam je pojam prekomjerno eksploatiran do mjere gdje mu je relevantnost dovedena u pitanje. Pa ipak, kako je za naše cjelovito zdravlje neophodno prihvaćanje punog spektra osjećaja, tako je, složit ćete se, važno osjetiti i sreću.

Imperativ za postizanje sreće

Nedavno sam se, tako, zatekla na radionici fotografije gdje sam se po prvi puta našla u društvu žena s misijom sličnoj mojoj u toliko što je svaka od njih sa strašću slijedila neki svoj projekt, da ne kažem san. Pozvana da ocijenim iskustvo, kao najveću vrijednost umalo da nisam navela upravo društvo. Ne zato što organizatorice nisu pred nas stavile obilje vrijednosti u vidu prenesenog znanja i otvorenih prilika, već zato što me društvo usrećilo koliko i sama prigoda. Nije me stoga začudilo kada sam koji dan kasnije naišla na najnovije rezultate najdužeg istraživanja o zdravlju i dobrobiti odraslih koje se na Harvardu provodi od 1938.g (!), a koje je kao imperativ za postizanje sreće prepoznalo upravo kvalitetu društvenih interakcija.

Da, sreća je u i malim stvarima, u mirnom jutru uz šalicu dobrog čaja, u mirisu svježe pokošene trave u večernjoj šetnji, odsjaju sunca na površini mora, u osjećaju toplog doma u vlastitom biću, ali kako je među svojim posljednjim recima napisao osebujni samotnjak Chris McCandless, po čijem je životu snimljen dirljiv film, koji ako već niste svakako morate pogledati – ˝happiness is only real when shared˝, odnosno – sreća je stvarna samo kada ju s nekime podijelimo.

Glavni faktori zaslužni za dugovječnost

Naslanjajući se na spomenutu studiju njen je aktualni voditelj Rober Waldinger za Harvard Gazet istaknuo kako je autore najviše iznenadio zaključak da su odnosi koji nas čine sretnima ujedno i oni koji nas čine zdravima. Kao glavni faktori zaslužni za dugovječnost nisu se, kaže, pokazali niti krvni tlak, niti razina kolesterola, što su znanstvenici očekivali, već zadovoljstvo s odnosima, poglavito u braku.

„Ako ste sami i osjećate se pod stresom i usamljeno, to loše utječe na vaše zdravlje. Zato mislimo da je usamljenost za vaše zdravlje jednako opasna kao i pušenje pola kutije cigareta dnevno ili pak pretilost.“ – njegove su riječi koji su odjeknule medijskim prostorom.

Objašnjavajući biologiju iza ovog zaključka navodi kako klasičan ˝fight or flight˝ odnosno ˝bori se ili bježi˝ odgovor na stres kojem smo u određenoj mjeri gotovo svi gotovo svakodnevno izloženi mijenja kemiju u našem organizmu povećavajući razinu hormona stresa koji cirkuliraju našim krvotokom, ostavljajući tako tijelo u stanju upale i nakon što stresna situacija prođe što postepeno iscrpljuje organizam. No, podijelimo li iskustvo, odnosno brige, s nekime tko nas je spreman saslušati tijelo se, kako navodi, vraća u ravnotežu.

Poziv na društveni fitness

„Odnosi koji nam čine dobro dolaze s raznih strana. Svakako dolaze iz obitelji, ali mogu dolaziti i od prijatelja, od kolega s posla pa čak i od čavrljanja s blagajnicom. Naš društveni život živi je sustav i treba ga održavati. Jedan od načina na koji to možete učiniti je kroz male radnje.“ – govori Waldinger pozivajući na društveni fitness, kao oblik svjesnog ulaganja u njegovanje odnosa.

Pa, iako su posao koji volimo i smatramo značajnim te financijske prilike prepoznate kao bitni čimbenici u postizanju sreće, ostvarivanje bogatstva iznad bazične financijske stabilnosti, prema ovom istraživanju, ne rezultira proporcionalnim rastom sreće.

No, postoji još nešto što, kao i odnose, možemo trenirati s ciljem postizanja sreće, a na što upućuju zaključci Arthura C. Brooksa, još jednog stručnjaka s harvardskog sveučilišta, koji je na temu razvio i matematičku formulu. Naime, prema njegovom tumačenju, za čak polovinu iskustva sreće zaslužne su genetske predispozicije, dok jedna četvrtina ovisi o okolnostima, a druga o navikama koje pak otvaraju prostor za napredak.

Raspoloženje iziskuje trud

„Vaše navike kraljuju jer vam izravno daju 25 posto vaše sreće. One također mogu promijeniti vaše okolnosti. A mogu vam pomoći i u upravljanju genetikom.“ – ističe Brooks koji svoje ideje širi kroz autorski podcast naziva “Umijeće sreće s Arthurom Brooksom”, a ove je godine sa svojim timom pokrenuo i ˝Leadership & Happiness Laboratory,˝ koji nastoji istražiti što nam znanost govori o postizanju sreće i kako je širiti.

Sreća, dakle, kao i sve što vrijedi, iziskuje trud i ulaganje. Kao što Brooks kaže, ona nije osjećaj, već su osjećaji dokaz sreće. Pa sljedeći put kada pomislite: ˝Kako ću sutra ugostiti prijatelje, na što mi stan liči?˝ ili ˝Tko će sve to skuhati, a tek oprati i pospremiti?˝; odnosno: ˝Tko će se sad ustati s kauča i otići u šetnju?˝ ili ˝Pa što ako pojedem ovu vrećicu čipsa ili danas preskočim trening?˝ – ne zaboravite da sreća ne pada sa stabla i da o toj ˝jednoj večeri˝ ili ˝jednoj šetnji˝ ovisi više od vašeg trenutnog raspoloženja koje ste iz komocije, ali više nikako ne i neznanja, moguće voljni žrtvovati.

 

Tanja Giovanelli

– U fokusu mog interesa i prakse su briga o sebi i kreativna ekspresija. Najbolje se osjećam tamo gdje se to dvoje preklapa pa s takvom namjerom pristupam pisanju, fotografiji i odnedavno posebice akvarelima. Po struci sam novinarka te sam prije pet godina radila kao urednica kada me je iz tračnica izbacio sindrom izgaranja. Na valu iscjeljenja promijenila sam pristup svakodnevici otvarajući si više prilika za iskustva koje me oplemenjuju i doprinose mojoj dobrobiti. Na tom sam tragu nedavno napustila redakciju dnevnih novina te za sebe i svoju obitelj nastojim izgraditi život na vrijednostima u koje sam investirana. U želji da podijelim benefite takve perspektive te potaknem i druge na sličan doživljaj pokrenula sam i blog imena Salty nest, kao poziv na otvaranje više prostora dokolici te svjesnije uživanje u kreativnim procesima.

www.saltynest.com

Foto: @salty.nest

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.