Što ako bismo prestali „raditi na sebi“ i počeli se „odnositi prema sebi“?

Nekoć, dok sam produktivnost i konstantno, aktivno „ulaganje energije u“ smatrala jedinim načinom postojanja koji mi daje na vrijednosti, koncept “rada na sebi” došao je kao naručen i neviđenom se lakoćom pretvorio u životni imperativ.

Sami taj naziv u startu je obećavao i davao mi nadu da ako se samo malo više potrudim, ako samo malo više uložim, ako samo malo više upregnem, ako se samo malo više pomučim (jer „bez muke nema nauke“, zar ne?), taj „rad“ će se neminovno isplatiti i ja ću biti…popravljena? Dorađena? Prorađena? Cjelovita? Iscijeljena? Da. Sve to. I najvažnije od svega – dobro.

Tada nekad nakon svog tog beskrajnog rada, napokon ću biti dobro.

Danas, poslije više od petnaest godina „radnog staža“ na sebi, kada produktivnost i konstantno, aktivno „ulaganje energije u“ više ne smatram dokazom vlastite vrijednosti kao ljudskog bića, uviđam da mi ideja „odnošenja prema sebi“ donosi znatno više nego što mi je sav moj naporni „rad“ ikada dao.

Jer kada govorimo o „radu“ na sebi, implicirano je da u nama postoji nešto što je potrebno popraviti. Nešto po čemu trebamo aktivno prčkati i prtljati da bismo postali „više“ i „bolje“ od onoga što sada jesmo. Nešto po čemu trebamo prokopati i što trebamo iskopati da bismo, dok još nismo ni obrisali znoj s čela, brže-bolje bacili pogled na to što smo našli i užasnuto shvatili da nemamo pojma što nam je s time činiti. Pa je možda bolje da tu iskopinu odmah krenemo prati, sušiti, polirati – raditi na njoj – jer nipošto ne želimo da ona ijednu sekundu više ostane u obliku u kojem smo je našli.

Zašto to činimo?

Jer rad nas nije naučio kako biti s onim što je. Rad nam je pokazao da je bitno promijeniti ono što je.

Ali što ako nemamo što popraviti? Što ako je laž da s nama nešto inherentno ne valja? Što ako poanta ne bi trebala biti da na silu pokušamo transformirati ono što je, već istražiti nove načine odnošenja prema onome što je?
Ako se odnosim prema sebi umjesto da radim na sebi, onda mi cilj prestaje biti traženje metoda kojima ću što brže promijeniti ono što mi se ne sviđa i postaje istinski razumjeti koje potrebe stoje iza onoga što mi stvara muku.

Ne idem raditi na tome – idem biti s time.

Ako se odnosim prema sebi umjesto da radim na sebi, onda ljutnja od koje mi se stišće vilica više nije divljak kojeg treba obuzdati, a tuga zarobljena u prsnom košu prestaje biti mučitelj koji me želi kazniti – oni postaju legitimni dijelovi mene kojima imam priliku pristupiti kao djeci koja potrebuju pomoć u izražavanju.

Nisam išla raditi na njima – išla sam biti s njima.

Ako se odnosim prema sebi umjesto da radim na sebi, onda prestajem pristupati svojoj nutrini kao neprijateljskom terenu kojeg treba osvojiti i počinjem je doživljavati kao tlo koje je potrebno brižno hraniti da bi povratilo svoju plodnost.

Nisam išla raditi na njoj – išla sam biti s njom.

Ako se odnosimo prema sebi umjesto da radimo na sebi, onda činimo upravo ono što sam naziv sugerira: gradimo odnos. Kontinuiran, živ, znatiželjan odnos. Ali prije svega – siguran odnos.

Odnos u kojem je okej samo postojati.

Odnos u kojem vladaju nježnost i razumijevanje.

Odnos u kojem se poštuje činjenica da nam kao pripadnicima modernog društva kronično treba i fali v-r-e-m-e-n-a kako bismo se osjetili, kako bismo se opustili u sebe, kako bismo čuli i razumjeli što nam tijelo poručuje kada s nama komunicira putem senzacija i simptoma.

Odnos u kojem imamo priliku pristupiti sebi kao nekome tko nas istinski interesira i čiji unutarnji svijet želimo istražiti te svom svojom raspoloživom sviješću obuhvatiti.

Odnos od povjerenja. To ne znači da će nam uvijek poći za rukom ne izdati to povjerenje – to samo znači da ćemo imati više suosjećanja za sebe kada se to dogodi. A neminovno će se dogoditi. Jer smo ljudi.

A još jedna istina je ta da se mi, zapravo, stalno odnosimo prema sebi. I kad „radimo na sebi“, mi se odnosimo prema sebi. Samo je pitanje – kako. Jer dok „radimo“, nismo ni svjesni koliko je taj odnos u svojoj suštini neprijateljski. Koliko je često taj odnos preslika načina na koji smo bili kritizirani u djetinjstvu (od strane roditelja, staratelja ili učitelja). Koliko je često taj odnos znak toga da smo internalizirali poruku izvana da ono što i kako jesmo i postojimo u svijetu naprosto „nije dovoljno“. Pogotovo na one dane kada osjećamo da nismo „dovoljno dobro radili na sebi“, da smo „podbacili“. Kao djeca smo možda osjećali krivnju i sram ako bismo donijeli loše ocjene doma roditeljima ili na neki drugi način iznevjerili njihova očekivanja – a u odrasloj dobi izbjegavamo osjetiti tu krivnju i sram i biti stvarno tu za sebe dok ih osjećamo tako što sami sebe kritiziramo, jer smo, eto, danas pali na testu „rada na sebi“. I zato, „rad na sebi“ često se koristi kao izlika za ne bivanje sa sobom. On postaje sofisticirani način izbjegavanja onoga što je pod krinkom napretka i evolucije svijesti.

Kada radimo na sebi, mi postajemo objekti nad kojima se vrši neki rad. Kada se odnosimo prema sebi, mi postajemo svjesni da postojimo u odnosu na svijet u sebi i svijet oko sebe. I u tom trenutku imamo pravu mogućnost izbora: možemo odabrati na koji se način želimo odnositi prema sebi. Kako si želimo pristupiti. Koliko se dobro i duboko želimo upoznati. Koliko razumijevanja za sebe želimo razviti. Koliko istinski intimni sa sobom želimo biti.

Kada se odnosimo prema sebi, mi prestajemo biti objekti nad kojima se vrši neki rad, jer tada svi dijelovi nas (emocije, misli, senzacije, sjećanja, impresije, čežnje, želje, potrebe) imaju priliku postati ravnopravni stanovnici našeg unutarnjeg pejzaža. A ako su ravnopravni, to znači da svi oni zaslužuju pravo glasa.

Kada prestanemo biti objekti nad kojima se vrši neki rad, mi prestajemo čekati da „odradimo još i ovo“ kako bismo mogli početi živjeti. I učimo istinski utjelovljavati našu ljudskost. I da, uvijek će postojati „još“. Još malo više toga za spoznati, još malo više razumijevanja koje si možemo pružiti, još malo više nježnosti koje si možemo dati, još malo više suosjećanja s kojim si možemo pristupiti – ali počinjemo uviđati da to ne mora biti danas. Jer za danas je ovo što smo dali i više nego dovoljno. Jer smo mi, upravo u ovom trenutku i više nego dovoljni.

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton

Foto: Pexels