Oda osjetljivosti – Što ako je osjetljivost naša najveća snaga?

 

Pojam osjetljivosti u našoj kolektivnoj svijesti rijetko kada ima pozitivne konotacije – i implicitno i eksplicitno nas se uči kako je riječ o odlici slabića.

Onih koji nisu dovoljno snažni ili dovoljno sposobni optimalno funkcionirati u društvu i njegovim (krutim) strukturama. Onih koji se teško prilagođavaju standardiziranim normama. Onih koji „pretjerano reagiraju“ i zamaraju se nebitnim detaljima koje samo „treba pustiti“. Jer „je tako lakše“. Jer „će proći“. Ukratko, onih koji nisu adekvatno opremljeni za „stvarni svijet“ koji takve nedovoljno snažne, nedovoljno sposobne i teško prilagodljive jede za doručak.

No, problem nikad zapravo nije bio u osjetljivosti pojedinca, već u normaliziranoj neosjetljivosti našeg društva.
Društva u kojem je rat još uvijek bolna realnost. Društva koje tretira oba naša doma – naša tijela i našu planetu – ne kao fascinantne organizme čije zakonitosti i potrebe treba poštivati i od kojih treba učiti, već kao robu koju valja što lukavije iskoristiti. Društva u kojem je profit bitniji od ljudskog zdravlja i ljudskih života. Društva u kojem životi drugih vrsta nisu ravnopravni našima. Društva u kojem se različitosti još uvijek smatraju prijetnjom, a ne bogatstvom i dokazom svojevrsne ljudske bioraznolikosti. Društva u kojem se kronična iscrpljenost i opterećenost poslom nose kao ordeni i služe kao nepobitni dokaz toga da smo produktivni pripadnici ljudskog roda. Društva u kojem je produktivnost pojedinca izjednačena s njegovom vrijednosti kao čovjeka. Društva u kojem je samorazumljivo osuđivati druge, a neobično pogledati u vlastiti odraz u zrcalu prije bacanja metaforičkog prvog kamena. Društva u kojem je poželjno umanjivati vlastitu bol i traumu jer je nekom drugom sigurno gore nego nama. Društva u kojem se o vlastitoj boli ne priča otvoreno, a kamoli javno – jer selo će štošta reći. Društva u kojem je normalno ostati imun na patnju drugog bića. Društva u kojem su emocionalna pismenost i empatija i dalje iznimke, a ne pravila. Društva u kojem se dijeljenje životnog prostora s drugima bez svijesti o tome što se u njima istinski događa naziva „normalnom obitelji“. Društva u kojem neiskrenost, prešućivanje, potiskivanje, nerazumijevanje, zamjeranje, predbacivanje, manjak autentičnosti i opetovano napuštanje sebe tvore sastavnice „normalnih brakova“. Društva koje još uvijek ne poznaje nijansiranu i znatiželjnu razmjenu perspektiva koja može odvesti k integraciji i promjeni, nego isključivo polarizirane prepirke bez pobjednika koje uzrokuju još veći rascjep – u samim ljudima i između njih. Društva u kojem je normalno odgovornost za vlastiti život stavljati u tuđe ruke.

Ukratko, društva izniklog iz traumatskih temelja, potpuno nesvjesnog svog pravog porijekla i otrova koji izvire iz pukotina.
To što živimo u dubinski desenzibiliziranom društvu i nazivamo to normalnim ne znači da to jest normalno. Samo da je općeprihvaćeno. I u svojoj općeprihvaćenosti perpetuirano.

I zato je osjetljivost dvosjekli mač – s jedne strane, omogućava nam da život u sebi i oko sebe osjećamo duboko. A s druge strane…omogućava nam da život u sebi i oko sebe osjećamo duboko.

Ako život u sebi i oko sebe osjećamo duboko, onda posjedujemo veliki kapacitet za akomodiranjem višestrukih, često polariziranih perspektiva. To znači da su nam lako dostupni i užitak i bol, i sreća i sjeta, i sve nijanse između. To znači da možemo vidjeti beskrajnu ljepotu i nezamislivu ružnoću svijeta koji nastanjujemo. To znači da smo skloni osjetiti tugu čovjeka koji je prošetao pored nas. I zaraziti se radošću djeteta koje se oduševljeno igra par metara dalje.

Ako život u sebi i oko sebe osjećamo duboko, onda imamo priliku jasno osjetiti svoje specifične želje, potrebe, preferencije i granice – jer naša će nam osjetljivost nesumnjivo dati do znanja kada preko njih pređemo ili ih ignoriramo. Ako život u sebi i oko sebe osjećamo duboko, onda imamo neometan pristup vlastitoj kreativnosti. A ona nam daje mogućnost da svoje osjećaje i misli, svoja senzorna iskustva i popratne uvide, koristimo kao polazišnu točku za stvaranje naše svakodnevice, našeg životnog prostora i našeg okruženja u skladu s gore spomenutim specifičnim željama i potrebama. Za svjesnu kokreaciju naših ljubavnih, prijateljskih, obiteljskih ili poslovnih odnosa. I u konačnici, za kreiranje bilo koje vrste umjetnosti, kao prirodnog produžetka naše jedinstvene esencije. Jer bez osjetljivosti ne bi bilo ni umjetnosti. Bez dubokog osjećanja života u sebi i života oko sebe, ne bi bilo ni nadahnutog stvaralaštva. Jer čime bismo bili nadahnuti? Umjetnost ne nastaje u vakuumu – ona se rađa iz konstantnog plesa vanjskog i unutarnjeg, a raste i evoluira zahvaljujući našem promatranju i praćenju plesnih koraka od kojih je sazdan taj zaigrani, nepredvidivi duet.

@koraljka_suton Foto by Jela Ravnjak

Ako život u sebi i oko sebe osjećamo duboko, onda smo intuitivno svjesni činjenice da su odnosi gradivno tkivo postojanja – jer u odnosu smo sa svime što sačinjava naše zasebne mikrokozmose. A ti odnosi mogu biti kvalitetni i manji kvalitetni, hranjivi i toksični. Imamo odnos do hrane koju jedemo, do odjeće koju nosimo, do prostora u kojima obitavamo, do bića s kojima interagiramo, do poslova koje radimo, do zemlje kojom kročimo. Imamo odnos do našeg mentala i intelekta, odnos do svake pojedinačne emocije, odnos do svakog dijela naših tijela. Imamo odnos do ideja i koncepata – nekima smo oduševljeni, na neke prevrćemo očima, a neki nas ostavljaju ravnodušnima. Imamo odnos do vremena. Imamo odnos do novca. Imamo odnos do smrti. Svi ti odnosi koegzistiraju u nama konstantno i istovremeno, mijenjajući se i utječući jedni na druge. A ako duboko osjećamo život u sebi i oko sebe, duboko osjećamo i svaki od tih odnosa. I prepoznajemo kako svaki od tih odnosa, kada ga se stvara i u njega ulaže s pomnošću i poštovanjem, zapravo jest umjetnost. Jer svi se oni rađaju iz konstantnog plesa vanjskog i unutarnjeg, a rastu i evoluiraju zahvaljujući našem promatranju i praćenju plesnih koraka od kojih je sazdan taj zaigrani, nepredvidivi duet.

Svi smo rođeni osjetljivi – nema djeteta koje neće zaplakati kada se ozlijedi ili kada osjeti bol majčina odsustva. Naprosto smo uvjetovani da se te osjetljivosti odreknemo. Da je zatomimo. Da je na sve moguće načine otupimo i prigušimo. Sve kako bi nas život što manje doticao – a samim time i manje bolio. I naravno da to činimo! Jer duboko u sebi osjećamo da naše preživljavanje ovisi o tome. Ostati osjetljiv u neosjetljivom svijetu znači otvoriti se odbacivanju i svom popratnom egzistencijalnom užasu. A svi želimo pripadati – povezanost i kontakt naše su primarne potrebe, koliko god se mnogi od nas štitili iluzijom samodostatnosti. I učinit ćemo sve da izbjegnemo bol usamljenosti. Makar to podrazumijevalo odrezati cijele komade sebe kako bismo se prilagodili i zadržali svoju poziciju unutar plemena, jedine sigurne luke koju poznajemo. Makar to značilo postati neosjetljiv kako bismo mogli funkcionirati u društvu koje bi nas u protivnom pojelo za doručak.

I zato, ipak ostati osjetljiv u društvu koje nije dizajnirano za osjetljivost podrazumijeva ogromnu hrabrost i snagu. Biti mekan i prijemčiv u svijetu koji je grub i nepropustan isto je kao biti poput vode u društvu koje ne prepoznaje da je žedno, premda kontinuirano skapava. Jer to neprepoznavanje ne mijenja činjenicu da je žeđ i dalje tu, neutažena. A ako kao osjetljivi ljudi život u sebi i oko sebe osjećamo duboko, onda prepoznajemo povezanost i kontakt kao vodu koju društvo potrebuje. I sukladno tome, prepoznajemo da prave, održive (društvene) promjene koje podržavaju život u svim njegovim oblicima mogu nastupiti samo ako dopustimo životu da nas što više dotiče – pa makar i boljelo.

 

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton

 

Foto: Pexels

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.