Što je uzemljenje? Najjednostavnije rečeno to je spuštanje nepotrebne energije iz tijela u tlo.
Energija – bilo da dolazi od emocija, misli, ideja, proživljenih situacija, životnih priča, trauma.. trebala bi kroz naše tijelo neometano proteći/teći. Dokle god postoji zadržavanje i vezanost na gore spomenuto – ne možemo govoriti o uzemljenju, a posljedično ni o življenju u sadašnjem trenutku.
Odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan i banalan – zato što smo se u ovom životu smjestili na planet Zemlju!
Poslani smo tu upravo kako bi naučili otpustiti bilo kakve vezanosti, kontrolu i sve ono što ometa slobodan protok energije. Jednog dana ako budemo na nekom drugom planetu ili u nekoj drugoj dimenziji vjerojatno o tome nećemo trebati razmišljati, no sada nam je to nužno. Uzemljenje nam je, rekla bih, u opisu posla.
Ono ne bi smjelo biti stanje u koje povremeno odemo nego bi u njemu trebali biti prisutni većinu vremena, a tek ponekad da se odlučimo malo odvojiti i zaviriti što ima u glavi, odnosno u mislima, mašti, gornjim sferama i sl.
Energija bi trebala biti raspoređena i slobodno protjecati po cijelom tijelu, od glave do pete, ustvari i dalje – od samog Izvora do središta Zemlje.
Mi smo bića koja su stvorena da primaju energiju Gornjeg svijeta i prenose je u Donji, zatim se ona iz zemlje vraća i tada je iznosimo u Srednji svijet – kroz srce. Kao što biljke upijaju sunčevu energiju i kroz svoje tijelo predaju je korijenju u zemlji, a zemlja uzvraća tako što imaju čvrsto tlo iz kojeg dobivaju hranjiva kako bi mogle rasti, tako i čovjek ako spusti energiju iz glave prema dolje – ona će se vratiti i opskrbiti mu tijelo.
Uzemljenje nam omogućuje da stanemo na svoje noge – doslovno. To je osjećaj živih nogu koje nas nose kroz život, koje čvrsto stoje na podlozi i prihvaćaju konkretnu potporu poda. To je odskočna daska za bilo kakvo djelovanje. Što smo bolje uzemljeni to bolje osjećamo sve oko sebe, imamo jasnoću svojih granica, lakše nam se zauzeti za sebe, otvoreniji smo, prisutniji, ne bježimo od situacija nego ih sagledavamo puno jasnije, lakše dolazimo do nekog rješenja…zapravo to je osjećaj – tu sam i sve je u redu!
Isto tako, ako smo dobro uzemljeni tada tuđa energija ne bi trebala imati utjecaja na nas (bilo kolektivna ili pojedinačna). To ne znači da nas nije briga za osjećaje drugih, sasvim suprotno – itekako osjećamo druge, ali se ne vežemo na tuđe stanje.
Dakle, detektiramo tuđu energiju, suosjećamo s drugima, ali ne zadržavamo ju u tijelu nego provodimo u tlo, odnosno ona prođe kroz nas. Na taj način smo učinili dobro za sebe, ali i za drugu osobu, jer u stanju neuzemljenosti nećemo donijeti neku veliku korist.
Štoviše, kada smo odzemljeni – nevidljivi smo, neutjecajni, ne osjećamo vlastite granice, drugi nas baš i ne doživljavaju te sve ono što je njima nepotrebno mogu prebaciti na nas (odnos prema samima sebi diktira i kako će se drugi odnositi prema nama). Ukratko, to znači da smo superosjetljivi, ali protočni.
Razne situacije nas u životu odzemljuju još od malena, tj. od samog začeća i boravka u majčinom trbuhu pa kroz cijeli život. Na primjer, ako smo bili neželjeno dijete ili smo se rodili s neželjenim spolom, ako je bilo prisutno siromaštvo, bolest, rat, stalna opasnost od nečega, zanemarivanje, traume, smrti, gubitci…sve ono što nam je predstavljalo nesigurnu okolinu nas je odzemljilo. Povukli smo se u sebe, stvorili vlastitu sigurnost u nekom svom svijetu gdje vlada ugoda. I to je bilo potrebno, “imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid”, no dođe vrijeme kada treba osvijestiti služi li nam to i dalje pa tako sve te zidove treba srušiti do temelja. Tada će doći do uzemljavanja, do protoka i do prisutnosti u trenutku.
Na tronu odzemljivača prvo mjesto zauzima strah. On nas iste sekunde odreže i ulazimo u potpuno drugo stanje s drugačijom kemijom u mozgu, samim tim i naša reakcija na datu situaciju će biti drugačija – vrlo često nesuvisla. Nadalje, kada tijelo nešto doživi ono se stisne i oslabljuje, jer je pod stresom i ako si ne priznajemo ili ignoriramo strah on će pronaći mjesto gdje će se začahuriti i kasnije nam donijeti mnoge probleme – između ostalog to može prerasti u bolest.
Zato strahu treba znati pristupiti, priznati si ga, prigrliti ga i propustiti kroz tijelo da nam ne radi kaos, tada imamo mogućnost reagirati na ispravniji način. Kada strah uzemljimo on prestaje biti bauk, smanjujemo ga u pola, više nije tako jak i nesavladiv nego je po mjeri čovjeka, dapače iz takvog straha možemo pronaći snagu za potrebno djelovanje i neće nam stvoriti blokadu. Na neki način bude nam ga dobro osjetiti, jer nam razbudi tijelo i vrati u sadašnjost, poziva na prisutnost.
Onaj koji nas priječi na putu uzemljavanja straha je um. On će htjeti kontrolirati i tako nam neke bazične strahove drži zaključanima u tijelu kroz cijeli život – sve dok se ne usudimo krenuti otključavati. Um može napraviti strah za koji se vežemo, uslijed toga dogodi se grč u tijelu (blokada) kojeg kad-tad treba popustiti. Zapravo, što veća kontrola – to veći strah!
Svjesni smo da kontrolu ne možemo pustiti na svim područjima života, to nije ni potrebno. Voditi kontrolu nije problematično ako o tome nismo ovisni i ako znamo, onda kada je to potrebno, popustiti i prepustiti se, jer u stanju stalne kontrole nema baš nekog života, previše je to posla.
Uzemljiti strah ne znači da će on zauvijek nestati i dalje živimo s nekim strahovima, ali nismo ulovljeni u to stanje. Strah je emocija, a emocije su tu u prolazu, one dođu i prođu. Ako im nismo negdje zablokirali put – one će se u tijelu zadržati svega 90 sekundi. (Kad smo kod emocija, jako je važno naglasiti da ne postoje pozitivne i negativne emocije, nego se one dijele na istinite i potisnute. Potisnute su problematične).
Dakle, kada dođemo u stanje straha, um bi trebalo ostaviti po strani i vidjeti što govori tijelo, sagledati što je tako strašno. Ako je u pitanju stvarna opasnost, čim ona prođe treba propustiti strah. Puno je manje strašno ako mu se prepustimo na tih 90 sekundi (maksimalno), energija će proći kroz tijelo i ono će dobiti povjerenje da strah nije nešto od čega se umire, nego je nešto što dođe i prođe, naravno ako smo prisutni i hrabri da mu to dopustimo. Poslije se malo mogu noge tresti ili ćemo biti umorni – ali sposobni smo ići dalje, jer naša uzemljenost vodi do protoka u nekoj situaciji. Nekada to neće biti jednostavno izvesti, ali je nužno i vrlo oslobađajuće.
Uzemljenje je potrebno izvježbati kako bi nam to stanje postalo prirodno te kako bi ga u ključnim situacijama u potpunosti mogli primijeniti. Osjećaj uzemljenja ne smijemo poistovjetiti s mišlju o uzemljenju, jer ono nije nešto što vizualiziramo, to je konkretan i vrlo jak osjećaj koji prvenstveno osjećamo u nogama i zdjelici.
Za početak je potrebno osvijestiti otpore na samu pomisao uzemljenja, nekim ljudima i sama misao o tome nije ugodna. Dalje, osvještavati situacije u kojima smo se odzemljili te ih prihvatiti kao činjenice.
Prihvaćanje je zapravo veliki ključ uzemljenja. Prihvaćanje je vezano za naš prvi energetski centar u tijelu, odnosno prvu čakru. Na njemu se isplati poraditi, jer nas dovodi do prve razine mira iz koje krećemo dalje, stoga je vrlo važno osvijestiti što to ne možemo prihvatiti. Drugim riječima, prihvaćanjem uzemljujemo, a kad nešto uzemljimo – dobivamo energiju koju možemo usmjeriti na pronalazak konkretnog rješenja za određene situacije.
Uzemljenjem duhovnost postaje jača. To je jednostavno objasniti – ako primamo nešto odozgo i nismo u stanju to spustiti na realno tlo, vremenom će postati veliki teret i nama i drugima (vjerojatno ćemo biti prozvani kvazi duhovnjacima). Nadalje, u nekom trenutku više nećemo moći ići prema dizanju svijesti i još većim uvidima, jer za to ustvari nema mjesta u našem tijelu. Gdje ćemo sa svim tim saznanjima? Zato je potrebno svu energiju koja dođe spuštati, tako oslobađamo prostor za dolazak nove – svježe energije, slobodniji smo za više iskustva…i ne samo to, nego spuštanjem hranimo Zemlju koja će zauzvrat dati i svoj dio i tada dolazi do slobodnog protoka kroz nas.
Također, da bi se uzemljili važno je svaku analizu koja nije od životne važnosti staviti sa strane, jer nas ona automatski vraća u glavu, uz to – priznati si da nešto ne znamo također će pridonijeti uzemljenju, jer se na taj način otvaramo i prisutniji smo sami sa sobom. Priče koje stalno vrtimo isto tako treba ostaviti, druga je stvar kad za nju nismo vezani i koristimo je za davanje primjera kako bi njome nešto objasnili.
Hladan tuš je izvrstan način za instant uzemljenje, no ako nismo spremni za taj ekstremniji poduhvat od koristi će biti ako pod hladnu vodu stavimo ruke do laktova ili stopala do gležnjeva. Naravno i bosonogo hodanje po travi, još bolje kada je rosna, hladna, smrznuta ili zasuta snijegom. Tu je dobro ne samo hodati, nego i na 1-3 min stati na tlo i samo mirno i strpljivo čekati da nas magnetna sila Zemlje privuče. Također, Bereginie su za žene jako lijep način kako se uzemljiti.
Ali ono najbitnije od svega je meditacija u kojoj će nam noge biti aktivne. Tu aktivnost ćemo postići tako da meditiramo na stolici, sjedeći na rubu kako bismo osjećali sjedeće kosti i kako bi bili čvrsto oslonjeni stopalima na podlogu ispod nas.
Osim sjedeće, meditacija u stajaćem položaju je isto opcija. Tu treba pažnju obratiti na položaj zdjelice i mekana koljena, tj. da nisu zategnuta, jer se tako odzemljujemo. (To je ukratko, detaljnije o položaju tijela tijekom meditacije pisat ću drugom prilikom).
Poanta uzemljenja je da se prepustimo podlozi na kojoj stojimo. To znatno olakšava život, jer se ne moramo truditi kontrolirati i konstantno razmišljati. Ovako ću to objasniti: sresti ćemo ljude koje jako pogađaju događaji koji se odigravaju na globalnoj ili na njihovoj osobnoj sceni, koji se teže nose s mnoštvom toga, lakše se ulove za tuđu energiju, štošta ih izbaci iz vlastite osi i tako dalje.
Isto tako naići ćemo i na one koji s vanjskim i unutarnjim događajima potpuno drugačije plešu. Iako se, kada je riječ o nekim situacijama koje imaju utjecaja na cijeli kolektiv, objema skupinama ljudi događaju slične stvari – ovi drugi se potpuno drugačije nose s njima, toliko da imaš osjećaj kao da ih je Bog posebnom srećom nagradio. U čemu je kvaka? Upravo u uzemljenju, jer ono je to koje čini razliku u nekom doživljaju. Zapravo bismo mogli reći da ova druga skupina ljudi uživa određenu nagradu, ta nagrada je zemaljska energija koja ih podržava.
Isto kao što je nama potrebna ta zemaljska energija i Zemlji je potrebna naša, odnosno potrebno je da joj prenosimo energiju s neba. Kada joj udovoljimo – ona nas magnetno privuče k sebi, čuva nas, hrani nas i daje sigurno utočište – zato je i zovemo Majkom Zemljom.
Koliko smo se udaljili od nje pokazuje nam jačinom dozivanja kojim nas zove da joj se vratimo.
Odazovimo se uzemljenjem na Majčin poziv!
Marina Marjanović
Foto: Marina Ćosić
