Što je zapravo iscjeljenje i koje su njegove sastavnice
U krugovima osobnog razvoja sve se češće razbacujemo riječju „iscjeljenje“. Želimo „iscijeliti naše traume“, „iscijeliti našu prošlost“, „iscijeliti naše emocionalne rane“ i u konačnici, „iscijeliti sebe“.
Ali pravo značenje iscjeljenja kao da nam izmiče. Nerijetko ga doživljavamo kao eterični koncept čije su nam sastavnice nepoznate, obavijene velom misterije. No, kako bismo razumjeli iscjeljenje, ne trebamo lunjati nedohvatljivim duhovnim svjetovima u potrazi za odgovorom, već se punom težinom spustiti na zemlju, u naš izrazito opipljiv i konkretan dom – naše tijelo. Kako bismo razumjeli iscjeljenje, dovoljno je da pogledamo prirodne procese koji se odvijaju u tijelu kada nas neka fizička ozljeda sputa i prisili na promjenu smjera.
Iscjeljenje – kada slomljeno postane cjelovito
Ako slomimo kost u nozi, smatramo je zacijeljenom onda kada prestane biti slomljena. To zapravo znači da smo doživjeli suprotnost – ono što je bilo slomljeno ponovno je postalo cjelovito. Lom se dogodio uslijed preplavljujuće sile, odnosno naneseni pritisak bio je prevelik da bi ga kost mogla podnijeti. Takva fizička trauma nastaje u sekundi, no za njeno iscjeljenje potrebno je više mjeseci, ovisno o težini ozljede. Dakle, potrebno je vrijeme. Ipak, ono nije jedini faktor koji igra važnu ulogu u tom procesu. Da je tome tako, kost bi zacijelila s vremenom čak i kada bismo hodali uokolo bez gipsa ili trčali maraton. Sama ta pomisao zvuči apsurdno. U tom naumu ne bismo uspjeli ni kada bismo pokušali – bol bi nas trenutno onesposobila i prikovala za krevet. Jer je drugi faktor odmor. Dugotrajno odsustvo kretanja i podražaja. Čista suprotnost brzoj, penetrirajućoj, neočekivanoj, preplavljujućoj sili koja je uzrokovala fizičku traumu. A mi pritom ne moramo ništa „činiti“ – naše tijelo se samo od sebe kreće k cjelovitosti. Mi mu se samo trebamo skloniti s puta i prestati se uplitati u taj prirodni mehanizam. Tek nakon tog perioda odmora tijekom kojeg nema ni kretanja ni podražaja, možemo početi uvoditi pokret i dodir u proces oporavka. Polako. I nježno.
Što je trauma i zašto treba iscjeljenje?
Sve navedeno uzimamo zdravo za gotovo kada je riječ o fizičkim ozljedama i puknućima. Smatramo to logičnim i samorazumljivim – jer od slomljene kosti i popratne boli ne možemo pobjeći ni da hoćemo. No, nitko nas nije naučio da istu logiku i iste principe primijenimo i na emocionalno iscjeljenje. Nitko nas nije naučio da nam trebaju i vrijeme i odmor kako bismo bili dobro. Danas puno toga znamo o šok traumama i razvojnim traumama pa tako sve veći broj ljudi postaje svjestan činjenice kako u traume ne spadaju samo stravični „veliki događaji“ i kako istraumatizirani nisu samo „neki tamo drugi ljudi“. Jer prema Peteru A. Levineu, ocu Somatic Experiencing terapije, trauma je sve ono što je našem živčanom sustavu bilo previše, prebrzo i prerano. Sav preplavljujući naboj koji nismo uspjeli metabolizirati – pa smo se prilagodili kako bismo preživjeli, dok su ranjeni dijelovi nas ostali zamrznuti u tkivu i psihi, poput brojnih pritoka naše životne struje koje je prekrio led. A živimo u društvu u kojem previše, prebrzo i prerano nisu iznimke unutar kolektivnog ljudskog iskustva, već pravila. Previše, prebrzo i prerano – baš kao i fizička sila koja lomi kosti.
I dok za slomljenu kost imamo razumijevanje, za slomljene sebe nemamo. Ljutimo se na sebe same kada, baš poput naših kosti, puknemo pod neizdrživim pritiscima – poslovnim, privatnim, društvenim. Ili kada ponovimo obrazac koji već neko vrijeme pokušavamo promijeniti. Očekujemo od sebe da brzo prebrodimo ranjavanje – i da to činimo u samoći. Tražimo od sebe da žalujemo u tišini. Skrivamo od ostatka svijeta istinu o našoj boli, a samim time i istinu o našoj nutrini, duboko se srameći činjenice da nam je teško. Duboko se srameći naše ranjive ljudskosti. Duboko se srameći toga da trebamo druge ljude. A vrijeme nemilosrdno prolazi, dok rane ustraju i gnoje se jer vrijeme samo po sebi ne iscjeljuje ništa. No, mi stišćemo zube, šutimo i trpimo, nesvjesni činjenice da hodamo svijetom s emocionalnim ekvivalentom slomljene noge, očekujući da vrijeme izliječi sve rane, frustrirani jer se to ne događa. A neki od nas čak i trče maratone.
Dok je ono što stvarno potrebujemo i za čime očajnički žudimo suprotnost onome što nam je uzrokovalo bol. Suprotnost onome što nam je (opetovano) bilo previše, prebrzo i prerano. Ono što stvarno potrebujemo i za čime očajnički žudimo jest – korektivno iskustvo.
Da se osjećamo povezano ako smo se osjećali usamljeno. Da se osjećamo shvaćeno ako smo se osjećali neshvaćeno. Da se osjećamo vrijedno ako smo se osjećali bezvrijedno. Da se osjećamo viđeno ako smo se osjećali nevidljivo. Da se osjećamo moćno ako smo se osjećali bespomoćno. Da budemo ohrabreni ako nas se kritiziralo. Da osjetimo nadu ako smo se osjećali beznadno.
Kao što je kost ponovno postala cjelovita nakon što je bila slomljena.
Sastavnice koje nas vode do icjeljenja
I, baš kao i sa slomljenom kosti, osim vremena trebat će nam dubinski odmor. Odnosno, trebat će nam mogućnost i iskustvo toga da se istinski odmorimo u tim osjećajima povezanosti, shvaćenosti, vrijednosti, viđenosti, moći, ohrabrenosti. I nade. To uključuje našu voljnost da usporimo, isključimo vanjski svijet i svoju nepodijeljenu pažnju usmjerimo na našu nutrinu – baš kao što bismo učinili da nam je kost slomljena. Našu voljnost da tretiramo sebe same i našu bol s nježnošću i suosjećanjem – baš kao što bismo učinili da nam je kost slomljena. Našu voljnost da posegnemo za drugim ljudima i zatražimo istinsku povezanost, utjehu i razumijevanje – baš kao što bismo učinili da nam je kost slomljena.
I baš kao kod slomljene kosti, tek tu na scenu stupa koncept vremena. Jer je našim izmoždenim živčanim sustavima potrebno vrijeme kako bi procesuirali ta korektivna iskustva i naviknuli se na njih. Ako nam osjećaji povezanosti, shvaćenosti, vrijednosti, viđenosti, moći, ohrabrenosti ili nade nisu poznati, takva bi iskustva naš sustav na prvu mogao registrirati kao nesigurna i potencijalno prijeteća. Stoga ih trebamo uvoditi polako, nježno, u vlastitom tempu i uz podršku drugih. I kroz vrijeme.
I taj proces neće biti linearan.
I taj će se proces odvijati u slojevima.
I taj će se proces ponekad činiti besmislenim.
I on nikad, zapravo, neće biti ‘završen’.
Foto: Jela Ravnjak
Jer poanta iscjeljenja nije u tome da nadiđeš svoju čovječnost. Već da naučiš priznavati, obgrljivati i strpljivo stvarati prostor u svom tijelu i svojoj psihi za svaku nijansu vlastite odbačene ljudskosti.
A tako te puno ima! I uvijek će biti još više tebe za priznati i za obgrliti. Još više tebe koji/a čezne za time da zauzme svoj zasluženi prostor u tvom tijelu i tvojoj psihi.
I svako korektivno iskustvo učinit će te otpornijim/om jer će ti omogućiti da otkriješ razne pritoke vlastite unikatne, inherentne životne struje. Pritoke koji su oduvijek bili tu – naprosto su bili zamrznuti, strpljivo čekajući da ih obasjaš svjetlošću svoje prisutnosti i pažnje koja ima moć nježno otopiti led koji ih prekriva.
Koraljka Suton
– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.
Foto: Pexels
POST COMMENT