Što komuniciramo i kako to procesuiramo
Kada me Indira pozvala da pišem za ovo krasno mjesto rekla sam da ću to, između ostaloga, činiti iz svojih iskustava te da ću pisati o stvarima koje sam prošla i doživjela. Na taj način, nadam se i vjerujem, bit ću od pomoći, ukazati i možda nekoga ponukati da krene putem samoiscjeljenja, na tom putu potraži pomoć ako je treba i raste. Upravo zato slijedi jedna mala osobna priča s poukom. Daj joj/si šansu.
Pisat ću o razmjeni koja se tijekom komuniciranja odvija kroz jezik, ali i govor tijela, o onome što jedni s drugima dijelimo kada razgovaramo. Na koji način to radimo i kakve poruke šaljemo. Ali, nimalo manje važno – kako ih primamo i na njih reagiramo, što kanaliziramo, šaljemo drugima, otkud to dolazi i kako reagiramo na poruke koje primamo. Riječi ćemo možda i zaboraviti, no gotovo nikada nećemo zaboraviti osjećaj koji smo imali dok smo s nekim komunicirali.
Nedavno sam doživjela interesantnu situaciju. Trebao je to biti dijalog, no pretvorio se u monolog.
Osoba koja mi je sjedila nasuprot bila mi je interesantna, nismo se duboko poznavale, ali smo dijelile simpatije i to podijelile jedna s drugom. Mogu reći da smo uspostavile dobar rapport – odnos. Imamo ga, sjedimo jedna nasuprot drugoj, otvorene smo, usmjerene jedna k drugoj, čak se i pratimo kretnjama. Osjećam se kompletno sigurnom i u povjerenju. Naša komunikacija je trebala biti razmjena, no u jednom se trenutku pretvorila u monolog koji je objedinio mnogo ne traženih uvida, seciranja i psihološko profiliranje mene od strane te osobe koja me u tom trenutku i dalje poznaje prilično površno.
Monolog je brzo – mojom odlukom – dobio epilog. Nasamo sam procesuirala sve informacije koje sam primila i nakon prvotnog iznenađenja, zbunjenosti i razočaranja bilo mi je jasno da sam „na stol“ dobila mnogo informacija o toj osobi, a ne o sebi.
Zašto to kažem? Ne zato jer sam savršena, već zato što sam upoznata s tim tko sam i što sam i da to što mi je servirano može biti istina, ali istina te osobe – ne moja. Niti mene mišljenje te osobe određuje. Tijekom naše razmjene znala sam što dajem, ono što je ona primila rezultat je njenog polja.
Ljudi o nama stječu dojam na temelju onoga što ćemo im o sebi dati i pokazati, no ono što će o nama misliti uvelike ovisi i o njihovim uvjerenjima, standardima, ranijim iskustvima i emotivnim stanjima u kojima se nalaze. Zaključke donosimo iz vlastitih cipela i ako smo dovoljno empatični, osviješteni i s lijepo izgrađenom socijalnom i emocionalnom inteligencijom dopustit ćemo onoj drugoj stani da bude što jest, primiti što nam donosi, ne uzeti što nam ne treba/ne odgovara, u tome uživati, možda nešto i naučiti ili se jednostavno povući i nestati ako procijenimo da odnos ili osoba nije za nas.
Isto tako naše reakcije na ono što čujemo ovise o istim stvarima. Način na koji procesuiramo što smo čuli (u ovom slučaju ja o sebi) uvelike ovisi o tome što sami o sebi mislimo, kako se doživljavamo, kakav stav i osjećaje imamo prema drugoj osobi i na koncu koliko smo involvirani u taj odnos.
Vrlo često se ljudi prazne kroz nas, govore o nama govoreći o sebi. Zašto to čine mnogo je razloga, no događa se. U tim trenucima, pogotovo ako to što slušaš i primaš znaš da nije tvoja istina i da ne kreira tvoje biće možeš se povući, strpljivo odslušati što osoba ima za reći (jer joj evidentno treba prilika da se oslobodi nečega, nekih nakupljenih frustracija, emocija, boli, ego reakcija i slično) i tada se povući ili joj replicirati i dati svoj uvid u ono što je rekla.
Koji god scenarij da odabereš uvijek, ali uvijek, imaj u vidu da znaš tko si, vlastitu vrijednost i ono što jest tvoja istina.
A to će ti donijeti kontinuirani, lijepi i dosljedni rad na sebi, jer kada smo sa sobom upoznati tada jasno znamo prepoznati iz čega govori osoba koja se nalazi preko puta nas i s nama dijeli informacije iz svog kuta gledanja. Voljela bih kada bi u takvim trenucima ostala pribrana, bila nježna prema sebi i ne dozvolila da provokacija, neistina ili bilo koja vrsta povrede dopre do tebe toliko duboko da se tvoje samopouzdanje i samopoštovanje poljulja u bilo kojem pogledu.
Ljudi nas nekada koriste kao „kante“ u koje znaju istresti svoje „smeće“. Hoćemo li im to dozvoliti na nama je i što ćemo, ako smo im dozvolili, s tim smećem učiniti.
Jednako tako koriste nas kao svoja ogledala. U njima budimo neke emocije, vrlo često im se na nama ne sviđa ono što u sebi imaju i voljela bih da to uvijek imaš na umu kada se nađeš u situaciji koju sam ranije opisala ili njoj sličnoj.
Štogod ti bilo izgovoreno, a ne osjećaš svojim ne primaj.
Tvoja istina je uvijek tvoja deviza i s njom ćeš dalje kroz svijet i situacije upoznavati one ljude i okružiti se onima kojima tvoja energija, tvoja svjetlost ili da parafraziram jedan citat – kojima tvoje sunce neće ići u oči.
Tvoje je da biraš reakciju, da si ljudski i najdublje dozvoliš isprocesuirati događaj ako je potrebno, ali isto tako osvijestiš je li to što si čula istina ili nije. Moguće da će ti osoba otvoriti i oči, piknuti neke slabe točke, ukazati na neka područja koja bi u svojoj osobnosti i svom biću možda htjela mijenjati. Odlično! Zahvali njoj i sebi i kreni za tim.
Što god da se dogodi ne gubi vjeru u ono što o sebi znaš i ako je potrebno uđi u proces iscjeljivanja onoga što ti se na tebi ne dopada.
Komunikacija je razmjena. Važno je postaviti granice i na pravilan način kanalizirati ono što smo primili te jednako tako slati informacije drugoj strani.
I molim te, ne dopusti da te se vrijeđa, ali ni ne budi ta koja će nekoga raniti iz vlastite rane.
Zato postoji svjesnost, stručnjaci koji ti mogu pomoći da budeš bolje, razni terapeuti, iscjelitelji…tu smo, ima nas…radije posegni za pomoći nego da iz vlastitih boli reagiraš ili komuniciraš.
Samo ne budi ta koja ranjava – vidaj rane, ne stvaraj nove. Voli.
Volim te!
Sanija Hasanić
Foto: Pexels, Unsplash
POST COMMENT