Novi svjetonazorski doseg: Svijet za ljude

 

“Ovo nije svijet za ljude”, rekao mi je suprug prošlog proljeća, osjećajući posljedice nataloženog stresa u svojem tijelu.

I složila sam se s onim što je pomislio. Čak i prije okolnosti koje nam je donijela ova godina: prijetnju nevidljivog neprijatelja – pandemije virusa, svu neizvjesnost i egzistencijalne promjene, to je već bio svijet koji diktira ritam da ako želiš ostati “konkurentan”, moraš biti u žrvnju nemilosrdnog radnog i životnog tempa.

Već sama ta riječ “konkurentan” govori puno o načelu neodrživosti i principu manjka koja odlikuje ustrojenje u kojem živimo: takmičenje, kompetitivnost, profitabilnost i… kratkovidnost.

I prije pandemije, to je već bio svijet koji trenutno počiva na postavkama koje potkopavaju naše dobrostanje ili stvaraju kratki spoj koji izvlači ono najgore iz čovjeka.

Tehnologija je, rekla bih, poput uma: dobar sluga i loš gospodar. A um u najboljem slučaju trenutno vodi ovaj svijet, u najgorem slučaju vode ga nerafinirane primarne emocije potpirene kulturom straha.

Globalna svijest je na razini malog djeteta koje se povodi za svojim velikim osjećajima straha i ljutnje, a u ruci ima opasne igračke.

Dopustimo na tren da nam ono što znamo o funkcioniranju čovjeka rasvijetli kako mehanizmi koji nas nekad spašavaju sada rade protiv nas.

Ono što znamo o čovjeku, o sebi, to je da je u našem kodu zapisano preživljavanje. U uvjetima u kojima smo se razvili, bilo je od ključne važnosti prepoznati opasnost u okolini. Ljudi su negativno pristrani – podsvjesno posvećujemo i pridajemo veću pažnju negativnim i ugrožavajućim čimbenicima. Ta osjetljivost na potencijalnu opasnost je ono što je Sapiensu olakšalo preživljavanje u nemilosrdnim uvjetima, a danas je ono što koči njegov razvitak.

Pojednostavljeno rečeno, kad se čovjek osjeća ugroženim, funkcioniranje preuzimaju primitivniji dijelovi mozga koji osiguravaju naše preživljavanje. Borimo se, bježimo ili pravimo mrtvi. Način na koji naš organizam funkcionira u opasnosti je fascinantan i učinkovit, ali destruktivan ako postaje dominantan način rada. Upravo to se događa.

Naša biologija je kompleksnija od toga, ali pojednostavljeno rečeno, ne možemo se boriti za preživljavanje i napredovati. Ne možemo biti u stanju borbe i iscjeljenja istovremeno.
Ako smo pobuđeni i spremni reagirati na prijetnju, ne djelujemo iz viših nego primitivnih sfera svojeg uma. Aktivira se začarani krug obrane i zaštite.

Jedan od najvećih doprinosa ovogodišnje pandemije je upravo akutna svijest o tome koliko smo krhki. Uz sve moderne alate, nismo imuni na viruse, bolest ni smrt. Čak i oni koji se ne boje pandemije, morali su se suočiti s valom nezaustavljivih globalnih promjena koji nas je sve izmjestio iz cipela.

Je li uopće moguće osjećati se sigurno u svijetu kakav je danas? Zvuči nemoguće, uz sve vijesti kakvima nas bombardiraju. Zvuči kao da svijet nikad nije bio gori i kao da u konačnici zaista nije za ljude. Čini se, ali ja bih rekla da nije puno drugačiji no što je bio. Ono što se promijenilo je dostupnost i selektivnost informacija koje do nas dopiru: u svakom trenutku znamo što se događa diljem svijeta (što nije nužno dobra stvar), a i te su vijesti probrano loše što dalje hrani narativ “borimo se za goli život”.

Na mnogo načina, svijet je sigurniji no što je ikada bio. Živimo u obilju resursa i mogućnosti koje generacija-dvije ranije nisu mogle ni zamisliti. Naša fizička egzistencija nikad nije bila osiguranija, uvjeti života bolji, životni vijek dulji. Isto tako, osjećaj neminovne katastrofe nikad nije bio intenzivniji.

Zamislite na tren – postoji, dakle, pristranost negativnom koja je sastavni dio našeg programa s jedne strane i konstantan priljev negativnih informacija koje naš primitivni mozak ne može nego shvatiti kao prijetnju. Dok smo mi prestimulirani vijestima, društvenim mrežama i pingovima svih mogućih aplikacija koje nas drže u stanju konstantne napetosti s prstom na okidaču. I tako mehanizmi obrane i zaštite rade 24/7, pumpajući hormone stresa u naš krvotok, trujući nas i pripremajući na borbu protiv nedvidljivih prijetnja.

Kad pogledam oko sebe i ja se ponekad bojim. Ne bolesti nego manjka tolerancije i empatije. Jer kao što je pristranost negativnom jedan mehanizam preživljavanja, diskriminacija je drugi.

Ljudi su podijeljeni, a pravi društveni dijalog nepostojeći. Čini se da je većina ili previše krhka i uvrijeđena da bi otvoreno komunicirala ili toliko polarizirana da iz zaštićenih kampova svojih istomišljenika u eter laju svoje nepromjenjivo stajalište.

Imamo tehnologiju koja nas je povezala s cijelim svijetom, ali i relativizirala istinu i produbila jaz među podijeljenim grupama. Necijepiše, ravnozemljaši, teoretičari urote u jednom taboru, ovce i idolopoklonici tehnološko-medicinskog modela u drugom, ispada da nemamo posla s čovjekom nego s utjelovljenjem jednog stava koji je za nas pogrešan, idiotski ili, što je najgore, opasan.

Ljudi se bore za svoja uvjerenja, držeći se svojim egom čvrsto za jedinu istinu za koju misle da postoji. Oni se zapravo bore za svoje preživljavanje.

Ako smo saživljeni s idejom, ako mislimo da ona predstavlja ono što mi jesmo, ako smo poistovjećeni sa svojim stavom, svojim profilom na društvenim mrežama, svaka prijetnja toj ideji u obliku suprotnog stava ugrožava našu egzistenciju dok je u osnovi ugrožen samo naš ego, naša krhka verzija istine. Upravo o tome se radi, da uz svu svoju moć, naš um često ne zna razlikovati prijetnju našoj egzistenciji od prijetnje našem egu.

Ponekad ne znamo primjetiti razliku, a na strah od ugroze reagiramo jednako dramatično: krećemo u napad, bježimo ili smo paralizirani.

Čini mi se kao da na neki način taj primitivni mehanizam vlada svim razinama življenja danas: u strahu od nestašice, bolesti i stradavanja gušimo druge, gomilamo resurse, iscrpljujemo Zemlju i jedni druge.

Kako je rekao Ghandi, imamo dovoljno za svačije potrebe, ali ne i za svačiju pohlepu. Odakle dolazi pohlepa nego iz straha od manjka? Neću imati, ostat ću bez, uzet će mi, zato moram zgrnuti što više. Taj “rupa bez dna”, nikad-dovoljno način viđenja prevladava.

Što drugo može biti pogon za nesmotrenu gramzivost kojom se zgrće neslućeno bogatstvo i bezumno iscrpljuju Zemljini resursi nego strah? I možemo li nadići tu začkoljicu svoje biologije u trenutku kad ona, ironično, predstavlja prijetnju za naš opstanak?

Preživljavati ne znači živjeti, ne znači napredovati. U stanju ugroženosti ne vidimo širu sliku, nismo otvoreni za suradnju, povezivanje ni kreativnost. Dok se osjećamo tako nesigurno, spremni smo uništiti ono što najviše želimo zaštititi – svoj i život svojih najdražih.

Sigurnost za kojom je većina nas u potrazi ne postoji, onaj osjećaj da nam ništa neće izmaknuti čvrsto tlo pod nogama. U životu ne postoje garancije. Umjesto toga, zapitajmo se koliko se možemo UČINITI da se osjećamo sigurnima, bez obzira na okolnosti. Ona je u nama, neovisno o tome što se događa, ili nije.

Naš planet je velikodušan, oduvijek je bio. Imamo priliku uživati u njemu, ali možemo li pogledati očima koje ne vide manjak i opasnost, možemo li nadići svoju potrebu za kontrolom? Za one koji su u strahu, ne postoji dovoljno.

Jer što ako u konačnici ovo jest svijet za ljude? Što ako je ovo vrijeme bolje no što je ikad bilo? Što ako smo u svojoj povijesti konačno došli do raskrižja gdje su tehnologija, ali i naša svijest dovoljno razvijeni da se prestanemo boriti za preživljavanje i konačno stvorimo svijet u kojem svi mogu napredovati?

Oko sebe vidim i te ljude, oni koji između dvije krajnosti ne biraju nijednu, nego odabiru stvoriti jednu drugu stvarnost i svijet povezan dijeljenom ljudskosti.

Sa svojim limitiranim znanjem usuđujem se reći da sljedeći veliki civilizacijski skok nije tehnološki nego svjetonazorski doseg, napredak utjelovljene svijesti.

U trenutku neće se dogoditi ništa, u retrospektivi, vidjet ćemo da je val neumitne (nije li to uvijek bilo tako) promjene potopio sve ono što je dotrajalo i nije bilo spremno na promjenu.

Voljeli bismo imati tvoj optimizam, rekli su mi prijatelji. Na neki način, osjećam se kao da nemam izbora. Povjerovati u suprotno, za mene bi bio poraz. Vjera u Sutra je sve što imam: kao čovjek, kao roditelj, kao promatrač ljepote života. Dati se strahu; zatvoriti oči, srce i vrata svemu što se nalazi oko nas znači odustati od življenja. A za mene je život, u svoj svojoj neizvjesnosti, ipak predivan i sasvim vrijedan življenja, a ne preživljavanja.

 

Jasmina Brković

– Kao doula podržavam žene na njihovom putu u majčinstvo. Zadivljuje me vidjeti kako se transformiraju i postaju snažnije kroz iskustvo poroda, uče i stasaju skupa sa svojim bebama.

Foto: Unsplash, Pexels