Toksična krivnja u majčinstvu: Tekst o krivnji koji trebaš pročitati

 

Krivnja za ono što radiš i ne radiš. Krivnja koja priječi da si dopustiš odmor ili da napraviš nešto za sebe, a i kad si to konačno priuštiš, “naplatit” će ti krivnja tako što se nećeš moći opustiti ni uživati. Toksična krivnja u majčinstvu je vječito gladna zvijer koja se hrani tvojim nezacijeljenim povredama.

Upravo sam se vratila s predivnog vikenda u Gorskom kotaru koji sam provela u prirodi i društvu. Vikend koji sam provela bez djece i bez krivnje – nešto što mi je prije bilo nedostižno i što znam da se mnogim ženama još uvijek čini nedostižnim.

Kada u radu ili svakodnevnom razgovoru pitam žene zašto si ne priušte stvari koje ih ispunjuju, kažu mi stvari kao: Nemam vremena za sebe. Mala djeca, osjećam grižnju savjesti ako ih ne povedem sa sobom. Teško mi se odvojiti od djeteta. Osjećaj da je slobodno vrijeme korisnije iskoristiti na nešto drugo. Direktno ili indirektno, odgovori su vrlo često – djeca.

I znam što to znači osjećati tu vezanost i dužnost prema njima, ponekad čak osjećaj nemogućnosti da se odvojiš od svoje djece, ali zar nije tužno da su djeca razlog zašto ti ne živiš ispunjen život?

Jesu li djeca tvoj razlog za ili razlog protiv?

Možda misliš da te u tome spriječavaju krivnja, financije, manjak podrške, potrebe malog djeteta, dojenje… ali ništa od toga nije stvarna prepreka.

Ono što te zaista koči su uvjerenja o tome koliko trebaš dati da bi bila “dobra”: mama, žena, osoba. To što ne želiš ispasti “sebična”, ni u svojim ni u tuđim očima.

Priječi te obrazac življenja iz “nikad dovoljno”, isti onaj koji su vrlo vjerojatno živjele tvoja mama i one druge prije nje, ali znaš što? Nitko te ne treba 24 sata dnevno. Nitko ne treba tvoje sve.

To je pokušaj da se zacijeli nešto kroz odnos sa svojim djetetom. Započinješ s “ja neću kao moji roditelji” i pokušajem da se sve napraviš bolje… a onda upadneš u zamku da bolje znači savršeno, 100 % posvećeno i bezgrešno.

Nakon prvog poroda, upala sam u tu zamku kad se u punoj širini rastvorila moja majčinska rana. Briga o mojoj kćeri me sasvim obuzela. Mislila sam da sam nezamjenjiva, da nitko drugi ne može ispuniti njezine potrebe i da je moje zanemarivanje sebe dokaz koliko sam posvećena.

Majčinstvo iz manjka

Ali pokušati zacijeliti svoju majčinsku ranu u odnosu s djecom je rupa bez dna i stavlja tvoju djecu u nezahvalnu poziciju ispunjavanja TVOJE potrebe.

Potrebe da ispraviš prošlost, da se ostvariš u onome gdje si ti bila zakinuta. “Nije dovoljno” se ne može namiriti, jer se ne radi o tome daješ li dovoljnu količinu vremena, truda, strpljenja, posvećenosti… svojem djetetu, nego što ih daješ iz manjka koji si ti doživjela i još uvijek osjećaš. Jedino mjesto gdje možeš zacijeliti “nikad dovoljno” je u odnosu sa sobom i povrijeđenim dijelovima sebe.

Toksična krivnja u majčinstvu je vječito gladna zvijer koja se hrani tvojim nezacijeljenim povredama. One priče koje se ne zacjeljuju prenose se dalje, kao i krivnja koja je tijesno s njima povezana.

Negdje usred svoje prve porodiljne godine, naišla sam na webinar o majčinskoj krivnji gdje je gošća govorila o tome kako se iza potrebe da budemo neprekidno dostupne svojoj djeci zapravo kriju grandioznost i perfekcionizam.

Osjećala sam se kao da me ošinula munja. U meni se digla ljutnja što netko moju iskrenu posvećenost kćeri karakterizira na tako negativan način. Uznemirila sam se, ali istovremeno sam osvijestila zašto – jer je to bila istina. Ta je rečenica napravila jedan “krc” u savršenoj slici majke koju sam pokušavala izgraditi. Bila je to dr. Shefali Tsabary, autorica za mene revolucionarnih knjiga o roditeljstvu koje i danas od srca preporučujem.

Radi se o tome da mi zapravo pokušavamo učiniti SVE kako treba: Biti one koje su UVIJEK tu. One koje NIKAD ne pogriješe. A ništa nije uvijek, ništa nije nikad. Znamo da je to nemoguće, ali svejedno pokušavamo. Pokušavamo biti savršene. Ako išta, neka ta požrtvovnost i mučenje sebe budu dokaz nastojanja i zamjena za cijelost, za onaj neotuđivi osjećaj osobne vrijednosti.

Tvoja djeca ne trebaju savršenog nego cjelovitog roditelja, prisutnog umom i srcem koji prihvaća svoje greške i ljudskost.

Djeca također imaju svoj put. Oni nisu mali mi, a mi nismo svemogući.

Ne vjerujem u to da se sljedeće generacije više trebaju podizati na žrtvi svojih roditelja koja ih vezuje i čini dužnima za stvari koje nikad nisu tražili.

Već vidim gdje sam pogriješila sa svojom 7-godišnjom kćeri i vjerojatno će tih propusta biti još barem toliko makar se trudim. Pa ipak, krivnja koja je prije stalno bila uz mene iščeznula je kada sam sebi dala razumijevanje za svoja ograničenja. Svaki put kad sam si oprostila ljudskost i propuste, mogla sam napraviti bolje.

Koliko te tvoje dijete zaista treba?

Puno, ali ne na način na koji si možda do sad mislila. Ne treba te 24/7. Ne treba te da se grčiš, zatireš i lomiš pokušavajući ispuniti nerealne (i nepotrebne) standarde.

Treba te u tvojoj cijelosti: u tvojoj nesavršenosti, u tvojem prihvaćanju onoga tko jesi, u tvojem suosjećanju prema samoj sebi onda kad se pokaže da si samo čovjek.

Ista Shefali Tsabary je u nekoj drugoj prilici rekla: The greatest gift that we can bestow to our children is our own self-celebration.

Kakvo bi bilo tvoje djetinjstvo da su tvoji roditelji slavili sebe i život, disali punim plućima i svojim te primjerom učili što znači živjeti radosno i ispunjeno?

Krivnja i majčinstvo nisu nerazdvojni par i ti si ta koja prekida ciklus.

Od svojih roditelja učimo što je moguće i što je dopušteno. Jedino ti koja si otpustila toksičnu krivnju možeš osloboditi svoju djecu da taj teret ponesu dalje. Tvoja sloboda da budeš ti oslobađa i druge, tvoje istinsko zadovoljstvo je puna čaša koja se prelijeva i puni one oko tebe. Nije li to najbolje što možeš darovati?

 

Možda želite pročitati i sljedeće:

Jasmina Brković: Biti majka je manje postojanje koliko neprekidno postajanje

Mama ne može (Preplavljenost – drugo ime majčinstva?)

Biti mama dok ti se srce slama: tuga nakon poroda i u majčinstvu

Ljutnja i bijes u postpartumu i majčinstvu

 

Više o ovim temama možeš pronaći u rubrikama INTIMNOST, TRUDNOĆA & POSTPARTUM te SVJESNO RODITELJSTVO. 

 

 

Jasmina Brković

– Nakon dva poziva za buđenje, prvi ranih dvadesetih u obliku bolesti endometrioze, a drugi par godina kasnije s izazovnim početkom majčinstva, posvetila sam se razrješavanju traumatskih obrazaca i stvaranju lakoće u svojem životu. Kao doula, edukatorica i somatski terapeut u edukaciji (Somatic Experiencing®) pomažem ženama da lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva.

IG, YouTube @tvojapricasporoda

www.tvojapricasporoda.com 

Upoznajte Jasminu Brković: doulu, edukatoricu, Birth story listener® i buduću somatsku terapeutkinju

 

Foto: Pexels