Biti mama dok ti se srce slama: tuga nakon poroda i u majčinstvu

 

U našem jeziku tuga ima više od jednog imena. Tuga se može opisati kao utučenost, potištenost, snuždenost, turobnost ili sumornost, ponekad s dozom sjete, melankolije ili nostalgije, a ponekad poistovjećena s brigom, čemerom, mukom ili jadom.

Nikad nisam čula da ga je netko upotrijebio, ali znajte da postoje izrazi verem – za stanje duboke sjete i tuge kojoj se ne zna pravi razlog, početak ni kraj; nujnost koja opisuje mučaljivu sjetu i melankoliju; i pečal za snuždeno i klonulo, sjetno raspoloženje.

Tuga ima svoju sliku, boju, temperaturu, teksturu, senzaciju, mjesto u tijelu… i tuga ima svoju poruku.

Pa ipak prije čak i običnog “tužna sam”, reći ćemo da smo “u bedu”, ponekad čak “u depri”, ne-raspoložene, rjeđe ne-vesele, možda ne-voljne i bez-voljne.

Još je vjerojatnije da nećemo reći ništa nego stisnuti osmijeh i na pitanje kako si, odgovoriti “dobro”, što god to značilo.

To zrcali kulturu u kojoj živimo – kao i mnoge druge emocije, tugu se ne dopušta osjetiti niti se o njoj razgovara.
Izraziti tugu zvuči kao svojevrsna izjava poraza ili razlog za brigu. Tuga u majčinstvu pripisuje se hormonima, preosjetljivosti ili nesposobnosti.

Tuga je do te mjere izopćena iz majčinstva da su doticaji s njom psihologizirani ili patologizirani kao poremećaji baby blues ili postporođajna depresija. Daleko od toga da ta stanja nisu stvarna i da ih ne treba ozbiljno shvatiti, ali postoji tuga onkraj dijagnoza i ta je tuga sastavni dio ljudskog iskustva.

Započela sam imenovanjem jer je ono važno – pojave koje nemaju ime teže je razumjeti i još teže izraziti. Bogatstvo (ili siromaštvo) riječi kojima možemo obuhvatiti neko iskustvo dovodi u svijest ono što je prije bilo nevidljivo, neshvatljivo ili neizrecivo.

Emocije se, naravno, mogu proživjeti i otpustiti i bez riječi, ali ono što me životno i terapijsko iskustvo poučilo je da se to češće ne događa i da se tuga u ovom podneblju nosi dugo, bolno i ponosno.

Puno sam se puta našla u stolici nasuprot žene koja guta knedle i bori se sa sobom hoće li propustiti ili zatomiti val koji dolazi iznutra.

Ono što uvijek iznova otkrivam je – ne pogađa nas tuga koliko nastojanje da je izbjegnemo. Mekoća tuge tada postane zagušujuća, zgusne se u tešku masu koja pritišće grlo ili prsa i ne dopušta disati ni govoriti uz prijetnju da ćemo se urušiti pod intenzitetom nagomilanih emocija.

Ono neizgovoreno ostaje kao knedla u grlu, težina u prsima ili grč u trbuhu. Potisnuta tuga prelazi u tupost, a svijet gubi boje. Ograditi se od tuge, boli i ranjivosti postaje granično moguće tek kad se odsiječemo od sebe i života.

Većina nas do odrasle je dobi pronašla načine da se drži podalje od ranjivosti i ta je iluzija održiva do susreta s majčinstvom kada popuštaju brane i ruše se naše krhke predodžbe:

Da možemo same, da postoje garancije, da možemo kontrolirati svijet oko sebe.

Zapravo ni porod ni majčinstvo nisu ne izvjesniji od ostatka života, samo što smo tu bolno suočene s tom neizvjesnosti.

Koliko je postajanje majkom sretan događaj svejednako je popločan slojem žalovanja i tugovanja.

Žalovanja koje prati gubitak – života kakvog smo prije znale, gubitak jedne verzije sebe, doze bezbrižnosti, zamišljene samodostatnosti.

Gubitak nije samo ono što je prošlo nego i ono što se nije dogodilo, a željele smo to – porod koji se nije odvio kako smo očekivale, podrška koju nismo dobile ili usamljenost koja nas je dočekala na drugom kraju.

Tu započinje tugovanje – proces prilagodbe na novonastale okolnosti. Tuga je sastavni dio majčinstva jer je ona nezaobilazni dio svake promjene.

Tugovanje je susret sa životom koji se zapravo događa naspram slike koju smo zamislile. Slike koja je bila uklesana i trajna, ne-stvarna, neokaljana nesavršenostima i ranjivosti s kojom sada susrećemo u punom zamahu, možda prvi put u životu.

Biti mama dok ti se srce slama

Tuga je iznenađujuća, jer se uvlači u naš život i kad je promjena željena, pitoma i postupna. Željela sam dijete, zašto sam sada tužna? Majčinstvo je uvijek obojano suprotnostima i kontradiktornostima.

Žališ za vremenom koje će tek proći,
Jedva čekaš maknuti se da bi požurila vratiti se.
Prvi dječji koraci su sretni i sjetni,
čuti “mama, mogu sam/a” je gorko i slatko.

Frustracija oko beskonačnog uspavljivanja momentalno će se istopiti u umor i dirnutost kada čuješ usklađene udahe i izdahe svojeg usnulog djeteta, a spavaćom sobom odjednom zavlada čudnovati mir. Gledati svoje dijete kako spava može biti prožeto jednakom mjerom ljubavi i boli.

“Donijeti odluku da stvoriš dijete je presudna. To znači odlučiti da će do kraja života tvoje srce hodati van tvog tijela.“ Elizabeth Stone

Nemoguće je voljeti nekoga toliko i zaštiti svoje središte od boli, a malo što kao majčinstvo čini nas svjesnima nestalnosti i krhkosti.

Kazaljke na satu otežu se patnički sporo kada provodiš duge dane sama s djetetom, dok dani i mjeseci samo lepeću svojim krilima u prolazu.

Čak i kad vrijeme ne prolazi brzo, ono i dalje prolazi i ne možeš previdjeti kako novorođenče koje se nije dalo odvojiti od tebe, sada žurno ispušta tvoju ruku da ode u park, u školu ili van roditeljskog doma.

Tuga kaže: obrati pozornost

Ništa nije toliko daleko kao ono što je netom prošlo. Bucmasta lica se izdužuju, odjeća se smanjuje.

Sve se kreće, a tuga je potreban predah da dođeš do zraka.

Ustrajanje u tugovanju povezuje nas s izgubljenim, kao da jednom rukom i dalje dodirujemo ono što neminovno nestaje.

Možemo prihvatiti tugu kad podlegnemo ranjivosti i obgrlimo krhkost sadašnjeg trenutka. Tuga neće sasvim nestati, ali pridružit će joj se zahvalnost i radost.

Tugovanje je pokušaj pregovora s konstantnom promjenom, a taj je pregovor nesrazmjeran: planina se neće pomaknuti niti će rijeka stati zbog nas.

Niti je to potrebno. Tuga traži prepoznavanje, empatično svjedočanstvo i potvrdu “Nisam sama”. Kada spustimo težinu svoje usamljenosti, tuga nas pokreće da se povežemo s drugima i zagrlimo život u svoj punini.

 

Više o temama roditeljstva možete pročitati u našoj rubrici SVJESNO RODITELJSTVO. 

 

Jasmina Brković

– porođajna edukatorica, Birth story listener® i somatski terapeut u edukaciji (Somatic Experiencing®) koja pomaže ženama da zacijele nakon poroda i lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva.

IG, YouTube @tvojapricasporoda

 

Foto: Pexels