Majčin dan: 3 knjige o majkama i kćerima

Ove godine Majčin dan obilježavamo 12. svibnja, a majčinstvo kao takvo nudi nepresušan izvor inspiracije za bilo koji oblik literarnog i bilo koje druge vrste umjetničkog stvaralaštva. Zato vam u svibnju donosimo preporuke tri književna naslova koja se bave temom odnosa majki i kćeri i kako se on održava i mijenja kroz različite životne okolnosti te nepovratno oblikuje naše sudbine.

3 knjige o majkama i kćerima

O ŽENAMA I SOLI

Gabriela Garcia; Znanje, 2022.

Prijevod: Mirjana Valent

Gabriela Garcia je 2014. godine započela pisati svoj prvi roman „O ženama i soli“ (Znanje, 2022.; prijevod Mirjane Valent) u trenutku kada je radila kao organizatorica za prava imigranata u obiteljskim pritvorskim centrima u Teksasu. Vlastito porijeklo (rođena je u obitelji Kubanke i Meksikanca u SAD-u) i susret s problemima i sudbinama ljudi koji svoju sreću pokušavaju pronaći izvan domovine u njoj je oblikovalo priču o ženama koje su tražile načine da svojim obiteljima, a prvenstveno djeci osiguraju bolji život. Odrasla je okružena samo ženama jer joj je majka bila samohrana, a ona, majka i baka su imale samo sestre. Baku Iraidu Rosu López koja je u SAD doselila s Kube 1968. godine smatra snažnom ženom i važnom osobom u svom životu jer je bila intenzivno uključena u njezin odgoj i zbog toga joj je i posvetila ovu knjigu koja je objavljena u trenutku kad je baka imala 101 godinu.

G. Garcia u svom romanu opisuje živote majki i kćeri kroz pet generacija i četiri države (Kuba, Salvador, Meksiko i SAD) i zahvaća vremensko razdoblje od 19. stoljeća do danas.

Rekla je „da“ iako je namjeravala reći „možda“; bračni zavjeti davno su prestali signalizirati bijeg. Rekla je „da“ jer joj ništa nije preostalo, a obrazovani muškarac činio se dobrim izborom, najboljim koji je mogla zamisliti. Osjećala je da i on u braku traži smirenje. Za Antonija je Marija Isabel predstavljala način bijega u kojemu ne mora žudjeti za drugim obalama, u njoj je našao razlog da svakodnevno na lice navuče hrabriji izraz. Ona je to znala, i unatoč težini toga, prihvatila je svoju ulogu osloboditeljice preplašenog čovjeka. Maria Isabel je smatrala da oduvijek postoje žene koje su utkale budućnost iz komadića, koje su uvijek samo likovi, nikad autorice. Znala je da bi žena s vremenom mogla postati ogorčena zbog takvog svojeg položaja, ali ona će umjesto toga naći stotine knjiga koje će moći pročitati.

Ovaj roman nas podsjeća da smo u životu istodobno i slobodni i ograničeni. Ne možemo utjecati na sve okolnosti koje će nas „dočekati“ kad dođemo u život, međutim uvijek imamo slobodu, pa čak i kad je ona minimalna, odlučiti što ćemo s njima napraviti i kako se postaviti kad su teške, neugodne pa čak i ugrožavajuće po život. Hoćemo li se predati ili boriti? Koju cijenu u vidu određenih posljedica ćemo platiti za odluku koju donesemo? U kojoj mjeri će traume prethodnih generacija vješto i nevidljivo upravljati i našim životima danas? Ponekad su naslijeđeni „tereti“ toliko teški da zahtijevaju svu našu životnu energiju i preostaje nam je premalo za suočavanje s našim vlastitima.

U naš su grad stigli kršćanski misionari i sagradili školu i crkvu. Promatrali smo ih s trjemova i najdražih stabala kako se oduševljavaju svime što smo mi izbjegavali, kako prihvaćaju našu najprljaviju odjeću i najjednostavniju hranu unatoč smotcima novčanica u svojim novčanicima obješenima na uzici oko vrata. Jednoga dana dok sam se igrala s dvjema prijateljicama iz škole, jedna od tih kršćanskih misionarki nam je prišla i obratila mi se na španjolskom. „Unatoč tome što imate jako malo,“ rekla je, „tako ste sretni. Vi biste djecu u mojoj zemlji mogli učiti što je zapravo važno u životu.“

Do tog trenutka nisam znala da imam jako malo. I kad sam odrasla i stekla dovoljno iskustva da mogu uspoređivati svoj život sa životima drugih, divila sam se riječima te žene. Pitala sam se što je ona očekivala: tužne i siromašne ljude koji su tužni i siromašni svakog tužnog i jadnog trenutka u svojem životu? Ono što je vidjela pogrešno je tumačila kao sreću – kako preživljavamo i gradimo svoje živote pomoću onih uzica koje držimo u rukama. Ali zacijelo je duboko u sebi znala da laže sama sebi. Rekla mi je da ja znam tajnu, ono što je doista važno u životu, što čini čovjeka sretnim. Ako je to bila istina, nije imalo smisla što se vratila kući i ostavila svu tu „sreću“.

Životi likova iz Garcijinog romana svjedoče o tome da će bijeg iz siromašne domovine u neku drugu bogatiju zemlju možda i donijeti određeni prosperitet kroz više obrazovnih i poslovnih prilika za pojedinca, ali ne nužno i onu toliko željenu sreću i duševni mir jer sudbina migranata uvijek u sebi nosi osjećaj (ne)pripadanja „ovdje i tamo“. Također, ono što je u ovom romanu posebno dobro prikazano jest da se napuštanjem domovine ne prekidaju obiteljski obrasci zlostavljanja, ovisnosti i druga destruktivna ponašanja pa čak i šira društvena kategorija neravnopravnosti spolova koji su bili prisutni u prethodnim generacijama.

JE LI MAJKA UMRLA?

Vigdis Hjorth; Naklada Ljevak, 2021.,

Prijevod: Munib Delalić

Iako u svom literarnom opusu ima dvadesetak romana za djecu i odrasle, norveška spisateljica Vigdis Hjorth je najveću pozornost javnosti zadobila 2016. godine objavom romana “Nasljedstvo” (Naklada Ljevak, 2020.) koji se svrstava u tzv. autofikciju ili stvarnosnu fikciju. Roman o obiteljskom zlostavljanju okarakteriziran je kao prikrivena autobiografija, a i njeno sljedeće djelo „Je li majka umrla?“ bavi se temom disfunkcionalnog odnosa između majke i kćeri. Nakon suprugove smrti i trideset godina provedenih u Americi slikarica Johanna vraća se u rodnu Norvešku na poziv poznate likovne galerije da priredi retrospektivnu izložbu. S obzirom da je odlukom da bude slikarica, a ne pravnica te iznenadnim napuštanjem svog prvog supruga i odlaskom u Ameriku s drugim muškarcem (kasnije njenim drugim suprugom) doživjela svojevrsno izopćenje iz obitelji, povratak u domovinu otvara stare rane i uzburkava duhove prošlosti koji su se desetljećima pritajili, ali ne i nestali. Ovaj roman je zapravo Johannin unutarnji monolog kroz koji se isprepliću njena trenutna stanja sa sjećanjima iz djetinjstva i mladosti. V. Hjorth je ovim djelom izvrsno prikazala složenost odnosa između roditelja i djeteta, u ovom slučaju između majke i kćeri. Odnos o kojem ovisi djetetov opstanak u ranoj dobi s vremenom može postati upravo ono što ubija djetetovu slobodu, prirodnost, mogućnost da bude svoj i živi autentičnim životom. Johannina priča je zapravo priča o iskonskom porivu svakog čovjeka da bude ono što jeste i da kao takav bude voljen i prihvaćen od svoje okoline, a primarno od obitelji. Međutim, poneki od nas tijekom odrastanja otkriju da upravo ljudi koji su nam podarili život ne mogu prihvatiti da ga želimo živjeti na svoj način i tada donosimo odluku hoćemo li biti svoji i odbačeni od obitelji ili odbaciti sebe i tako zadržati pripadnost obitelji. U oba slučaja cijena donesene odluke je visoka.

Uostalom, različit je odnos između majke i sina i majke i kćeri jer majka je zrcalo u kojemu kći gleda samu sebe u vremenu koje dolazi, a kći je zrcalo u kojem majka vidi svoje izgubljeno ja. Možda me baš zato majka i ne želi vidjeti, da ne bi vidjela što je izgubila? Dijete se možda mora obračunati sa svojim roditeljima da bi našlo svoju volju i svoj put, i ako to roditelji izdrže, poslije mogu imati ravnopravniji odnos jer su se svi u žaru borbe pokazali golima i ranjivima jer se o svemu složenomu i ambivalentnomu pokušalo razgovarati, a što nikada nije učinjeno između majke i mene. I upravo je to potrebno da bi začarani, bolni krug bio probijen. Je li to ono čime se ja bavim?

Johannina životna priča nas podsijeća na činjenicu da ponekad nije moguće pomiriti sve suprotstavljene utjecaje u svom životu, da nas određeni događaji i odluke doživotno određuju, da nam najbliže osobe mogu biti ili postati potpuni stranci te da unutarnji mir nastupa tek kad smo spremni prihvatiti one najbolnije okolnosti i napustiti iluziju da je naša prošlost mogla biti drugačija.

SVE ŠTO SAM HTJELA REĆI MAJCI

Susan Patterson, Susan DiLallo, James Patterson; Egmont, 2024.
Prijevod: Valentina Markasović

Dvije žene i jedan muškarac bili su potrebni da nastane roman „Sve što sam htjela reći majci“ koji opisuje odnos ugledne liječnice i majke Elizabeth Ormson s njenom kćeri marketingašicom Laurie Margolis. Svaka od njih ima svoju prepoznatljivu osobnost koja je poprilično različita od osobnosti one druge. No, kao majka i kćer pronalaze neki svoj način premošćivanja tih karakternih razlika. Zapravo, ovaj roman na humorističan način vrlo jasno predočava koliko su bliski odnosi stalna prilagodba, red sklada, red napetosti pa opet ispočetka. U nekim slučajevima vrijedi ona izreka kakva majka takva kći, a u drugima baš i ne. Elizabeth i Laurie spadaju u te „druge“ i u trenutku kad Elisabeth zbog zdravstvenih tegoba sa srcem nenadano završi u bolnici, Laurie odlučuje organizirati zajedničko putovanje na koje će krenuti kad Elizabeth obavi sve potrebne pretrage i bude puštena iz bolnice. Izbor je pao na Pariz i Elizabethinu domovinu Norvešku.

Pred njima su dva tjedna obilazaka znamenitosti, prirodnih fenomena, uživanja u gastronomiji i kulturi, ali i kupovini dizajnerske odjeće jer je Elizabeth nepopravljiva šopingholičarka. To je ujedno i prilika za razgovor, zbližavanje, ali i pokoju razmiricu između majke i kćeri. Vrijeme u kojem se mogu posvetiti jedna drugoj i bolje upoznati.

„Mislila sam da bi ti dobro stajalo“ mnoštvo majica, hlača i haljina, sve jedno nakaradnije od drugoga. Odbijanjem bih započela svađu koja bi uvijek završavala rečenicom koja potpuno srozava ego: „Ne znaš što ti dobro stoji“.
Samo da se zna: „ništa“ od toga nikada mi nije dobro stajalo.
Pa kad mi pruža kutiju, smetena sam. Namjere su joj dobre. To je nešto što je osobno izabrala. „Da te razvedri“, rekla je. No što ako je ružno. Hoću li ga morati nositi svaki put kad je vidim? Je li nešto skupo ili ga mogu donirati Goodwillu čim se vratim kući?
No: iznenađenje. To je par srebrnih naušnica klasičnog norveškog filigranskog dizajna sa zaigranim modernim pomakom. Delikatne su i ženstvene. Točno ono kako bih voljela misliti o sebi, ali rijetko to činim.
Nasmiješi se. „Imala sam osjećaj da bi ti se svidjele.“
Izvadim male naušnice koje trenutno nosim i umjesto njih provučem ove. Izvuče svoje džepno zrcalo i podigne mi ga do lica. Malo zatresem glavom. Naušnice se zaljuljaju i nježno mi okrznu gornji dio ramena. Izgledaju sjajno.
„Hvala ti“, kažem.
I tako završavamo ovaj dan kupovine. Bez svađa. Bez tjeskobe. Bez neodobravajućih pogleda, vrijeđanja ili ljutnje koju se treba potisnuti i zamjeriti. Bez ičega osim majke pune ljubavi koja bira krasan poklon za zahvalnu kćer.
Pretpostavljam da je tijekom godina jedna od nas postala zrelija, a druga omekšala.
Teško je reći koja je koja.

U djetinjstvu stvaramo određenu sliku o svojim roditeljima i nerijetko je se čvrsto držimo i u odrasloj dobi, a s godinama i s vlastitim sazrijevanjem uviđamo da naši roditelji nisu samo naši roditelji već njihova životna priča obuhvaća i puno više od roditeljske uloge. Upravo to „više“ o kojem nerijetko ništa ne znamo možda je uvelike odredilo kakvi roditelji su nam bili i i mogli biti. Iako je po formatu i stilu pisanja ovo knjiga koju možemo svrstati u kategoriju „literature za opuštanje“, kad zaklopimo njene korice ne možemo se ne zapitati poznajemo li stvarno svoje roditelje i, ako još postoji mogućnost da to otkrijemo u našoj odrasloj dobi, hoćemo li je iskoristiti.

Recenzije i prijedloge dobrih knjiga možete pronaći u našoj rubrici BOOKMARK. 

Tihana Malenica Bilandžija

– psihologinja, sistemska konstelatorica, coach i trenerica u području osobnog i organizacijskog razvoja; autorica stranice Inspiracija.net

Foto: Freepik, PR