parallax background

Što znači nekoga voljeti

morska sol
Morska sol – ljetni trik za ljepotu
kolovoz 6, 2017
prenatal yoga
Prenatal Yoga – saveznik svakoj trudnici
kolovoz 13, 2017
 

Jednom mi je jedna predivna osoba, osoba puna ljubavi, osoba koja zrači nevjerojatnom svjetlošću, mudra, pametna i sposobna, rekla :“Ja nikada nisam voljela.“

„Molim? Ti?“

„Da. Ja ne znam voljeti.“

Svim silama sam joj nastojala objasniti da ona jako dobro zna voljeti, da nije u pravu i da razmisli.

Nasmijala se, pogledala me i rekla: „Ljudi shvaćaju ljubav kao trgovinu. Ja to ne razumijem, meni je to strano. Poimanje pojma ljubav meni je strano. I zato, odgovorno tvrdim da ne znam voljeti. Po ljudskim normama… Po ljudskom shvaćanju ljubavi…Ja to ne znam.“

Naravno…. Ljudi vole kada i ako se dogodi ako.

Ako činiš moje dane lijepima, obasipaš me pažnjom, volim te.

Ako si najdivniji na svijetu i daješ mi sve što mi treba, volim te.

Volim te i ako se nadam da ćeš mi pružiti sve što trebam.

Volim te ako se nadam da ćeš riješiti moje probleme.

Čak i ako me gaziš, ignoriraš, povrjeđuješ……ako ne volim sebe, volim tebe jer se bojim biti sama/sam.

Pa onda oni manje vidljivi, zakopaniji razlozi…

Volim te jer nisam riješila/riješio odnos s ocem/majkom, a ti imaš nešto slično njemu/njoj.

Volim te jer mi daješ osjećaj da sam toliko bolja od tebe.

Pa do onih prozaičnijih

Volim te jer si lijep i svi te žele, a ja te imam.

Uglavnom, volim te jer mi trebaš iz nekog razloga. Jer nadopunjuješ moje nedostatke, rješavaš moje frustracije, ispunjavaš moje potrebe...

Imamo li snage i mudrosti priznati da je romantična ljubav uglavnom odraz naših potreba i/ili nedovoljne ljubavi prema samima sebi? Rijetki su ti koji bi to priznali…

 
Ovo je trenutak kada prestaju čitati svi oni koji žele spavati i vjerovati u san. Svi uronjeni u matrix u kojem svi više ili manje živimo.

Znam taj osjećaj… Upravo tako sam se osjećala kada sam osobi s početka teksta krenula objašnjavati kako nije u pravu. Neki inat u meni, neki pradavni obrasci, uvjerenja stečena kroz život, sve je vrištalo u meni. Ne, ne, nije istina. Cijelo tijelo mi je treperilo, svaka stanica iz koje sam pokušavala iščupati argumente protiv njene izjave. Riječi su ispadale kroz moja usta i kako su ispadale… padale su na tlo i razbijale se u prah.

Ona me gledala. Mirno. Topli smiješak treperio joj je na licu. Ne, nije bio ciničan, nije osuđivao. Bio je topao i pun razumijevanja, kao i njezin pogled. Zastala sam u pol jedne od još ne razbijenih riječi kada me je preplavio osjećaj razumijevanja. Da, istina je. Ljudska ljubav, najčešće je trgovina.

 

Kad pomislim na svoju djecu, znam da ih volim. Tu nema ako. Da, nerviraju me ponekad. Istina, postoje trenuci kada bih željela da su kod bake na Aljasci…. Ali nikad se ne bih „razvela“ od njih, nikad ih ne bih napustila…ma ne bih ih mijenjala ni za brdo karamela. A ništa mi za tu ljubav ne trebaju dati. Ništa.

Postoji li takva ljubav kada govorimo o romantičnom odnosu u bilo kojoj kombinaciji. Može li muškarac tako voljeti ženu, žena muškarca, muškarac muškarca, žena ženu? Naravno da da. Ali, koliko se često to doista događa? Zanemarite filmove (neke), knjige, priče…. Koliko takvih bezuvjetnih ljubavnih priča znaš? Tvoja? OK. Možda…Moguće…

Možeš li osobu koju voliš promatrati kao – osobu. Ne kao nekoga tko se obvezao na ljubav prema tebi. Ne kao nekoga tko po defaultu treba biti tu. Možeš li shvatiti, ali doista shvatiti da je ta osoba postojala i prije tebe?

Dio života provela je bez tebe, nije ni znala da postojiš. Rasla je i tražila se. Bila je beba ovisna o drugim ljudima koji nisu ti, malo dijete puno znatiželje na čija pitanja ti nisi odgovarala/odgovarao, dijete koje upoznaje svijet nesvjesno da ti postojiš, teenager koji misli da je cijeli svijet uperen protiv njega i njegovih želja….svašta je bila, svašta je prošla dok ti još nisi bila/bio ni blizu.

Na njezina pitanja odgovarali su neki drugi ljudi, učila je bez tebe, radovala se nekom drugom, smijala, plakala, željela, tražila….sve bez tebe. Postajala je osoba koju si upoznala. Osoba koja ima svoju povijest. Svoje snove. Svoje mišljenje. Svoju budućnost. Svoj put.

I kada si ti došla/došao u njezin život, možda si promijenila ravnotežu njenog svemira, ali nisi izbrisala/izbrisao sve što je do tada proživljavala, nisi zamijenila/zamijenio sve osobe u njegovom životu i ne smiješ si uzeti za pravo da si njezina budućnost. Možda na kratko u fazi zaljubljenosti, ali u biti nisi. Ona je i dalje osoba, jedinka za sebe.

Znamo li voljeti? Životinje, biljke, prirodne pojave, krajolike, more, planine, malu djecu….Sve ono od čega ništa ne očekujemo zauzvrat – uglavnom znamo. Znamo li voljeti ljudsko biće koje se budi pored nas? Ponekad. Kada je sve sukladno našim očekivanjima. Stalno i bezuvjetno? Samo rijetki.

 

Ako to doista znaš i ako ju prihvatiš kao cjelovitu osobu sa svim svojim vrlinama i sa svim svojim manama, ako shvatiš da postoji i bez tebe i da se traži jednako kao i ti, da nije bolja ili gora od tebe…. Ako shvatiš da je cjelovita i bez tebe. I ako ona to isto shvati… Onda je moguće da tu osobu doista voliš.

Voliš kao sebe. Pored sebe. Ne kao dio sebe. Ne kao nužnost, ne kao potrebu, ne kao vlasništvo. To znači da ju biraš svaki dan iznova, svaki trenutak iznova. Od svih ljudi na svijetu, biraš tu osobu, to cjelovito ljudsko biće da budeš pored nje, da joj pomažeš u njezinom rastu, u otkrivanju svijeta, u otkrivanju sebe. Ne kao dio nje, već pored nje. Moraš biti svjestan/svjesna da voliš, ne da se žrtvuješ.

Naravno da ćeš raditi kompromise, ali to nikada neće biti na tvoju štetu, niti ćeš od osobe koju voliš tražiti da radi tako nešto za tebe. Ti si dio njenoga puta, možda veliki dio, možda ćete zajedno prevaliti mnoge kilometre, ali ako je to iskrena i bezuvjetna ljubav, hodat ćete jedno pored drugoga i međusobno se uvažavati i poštivati kao osobe. Bez trženja, bez moranja, bez uvjeta. A to znači puno povjerenje i odbacivanje očekivanja.

U ljubavnim pjesmama ljubav je bol. Nije. Ljubav je svjetlo, sreća, nesebičnost i iskrenost i nikako ne može biti bol. Bol dolazi kada su naša očekivanja neispunjena. U ljubavi nema očekivanja. Ljubav nije bol.

Znamo li voljeti? Životinje, biljke, prirodne pojave, krajolike, more, planine, malu djecu….Sve ono od čega ništa ne očekujemo zauzvrat – uglavnom znamo. Znamo li voljeti ljudsko biće koje se budi pored nas? Ponekad. Kada je sve sukladno našim očekivanjima. Stalno i bezuvjetno? Samo rijetki. Ali, samo rijetki nađu rijetke…I zato znam da je moguće. Kada smo svoji i ostvareni, neovisni i cjeloviti, možemo iskreno voljeti drugo ljudsko biće bez očekivanja, bez uvjeta. I istu takvu ljubav možemo dobiti.

Ljudi to znaju jer su nastali iz bezuvjetne ljubavi. Samo što lako zaborave da znaju. Sve što je potrebno je sjetiti se kako je to prirodno i jednostavno. A tada će rijetki koji nađu rijetke biti puno češći.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.