Žetva rada na sebi

Jedna od najvećih zavrzlama u našoj duhovnosti i prepuštanju jest naučeni obrazac ponašanja kako sve moramo znati ili makar nastojati znati, razumjeti, objasniti i racionalizirati. Kontrola i „znanje“ – upravo ono što nam u radu na sebi neće donijeti uglavnom ništa osim frustracije.

A sve u vezi našeg rada na sebi, osobnog rasta i razvoja u duhovnosti (gdje leži najviše oslobađanja, učenja lekcija i stvarnog rasta) uglavnom je naslonjeno na „feeling“, energiju i upravo ono što se ne može verbalizirati i objasniti metodama koje smo navikli koristiti.

S radošću za sebe kažem da sam izliječeni kontrol frik i perfekcionist. To ne znači da više nikad neću težiti najboljoj verziji sebe ili onoga što radim, niti da neću planirati, promišljati i analizirati, već da mi je danas puno lakše prepoznati kada mi te stvari idu u korist, a kada mi donose patnju i ne služe ničemu osim frustraciji.

Mnogi ljudi (naravno da sam i ja bila u ovoj fazi) očekuju kako je rad na sebi zadatak kojega će uz pomoć određenog znanja (svog ili tuđeg) i vremena (ovdje uvijek postoji definiran rok) učiniti, apsolvirati, privesti kraju i onda uživati do kraja života neopterećeni.

S obzirom da smo navikli življenju pristupati na ovaj način (skinem kile pa sam mirna, zaradim novac pa si omogućim, kupim kuću/auto/whatever pa više nemam brige, zaljubim se pa imam nekog da me voli i onda sam zauvijek sretna…), isto očekujemo i od rada na sebi; osvještavanja, shvaćanja i otpuštanja trauma, obrazaca ponašanja i mentalnih programa koji nas koče…ali ono što propuštamo uvidjeti jest da smo ipak na kraju dana samo ljudi. Nismo roboti, nismo kompjuteri koje možemo programirati da besprijekorno funkcioniraju dok ne stigne nova vezija za download.

Toliko smo kompleksni i interesantni, da će mi život ovdje na ovom mjestu i u ovom tijelu, biti jedna od najvećih fascinacija, vjerojatno zauvijek.
Baš zato mi je osobni rast tema koja me najviše intrigira i donosi mi najviše zadovoljstva, jer mi u isto vrijeme i dokazuje sve „teorije“ koje imam, ali ih u isto vrijeme i pobija, jer ništa u vezi nas ljudi nije toliko jednostavno kao što bismo htjeli, ali onda ipak na kraju dana i jest, baš jednostavno. Ovisi s koje strane gledaš i koliko si dozvoliš uistinu prepustiti iluziju kontrole (što „prepuštanje životu i flowu, Svemiru, Bogu, zapravo jest).

Pomalo paradoksalno, zar ne?

Živiš čitav život prema setu obrazaca koji dobiješ od roditelja i okoline, da bi negdje sredinom adolescencije otkrio kako zapravo ništa ne znaš i ništa ti nije jasno.

Ne mogu reći da sam naučila puno (iako formalnog „znanja“ imam masu), jer je na kraju dana važno jedino koliko slušaš svoje biće i koliko mu vremena, pažnje i fokusa pridaješ.

Spas, izliječenje i ljubav ne dolaze izvana. Nikada nisu, nikada neće. Sve što ćemo ikad trebati i sve što ćemo ikad učiniti za nas (i druge), dolazi iznutra, iz naše dubine, iz našeg bića.

I ono što sa sigurnošću mogu potvrditi jest da se isplati investirati u slušanje i razvoj sebe (bez obzira hoćemo li na put osobnog razvoja krenuti sami ili uz pomoć terapeuta, trenera i sl.)

A kao kod svega ostalog u životu, osobni razvoj je na kraju dana ništa drugo nego trening u kojem se sustavno, svakodnevno pojavljuješ za sebe. Svaki dan, svaki dan, svaki dan, do kraja ovog života. Makar minutu svjesne prisutnosti, makar minutu intuitivnog pokreta, makar minutu introspekcije, makar minutu nježnosti i blagosti prema sebi.

Čak i okorjeli čvrsti, surovi, strogo intelektualni tipovi (u mom slučaju dalmatinci, odnosno moj „motherland“) su poklekli pred snagom prisutnosti u sebi, jednom kad su probali ovu „metodu“ makar minutica dnevno.

Ulaganje u sebe i pojavljivanje za sebe donosi itekakve plodove i rezultate, a zaista ne mora biti (najčešće i nije) nimalo teško, naporno ili zahtjevno.
Ako prema ovome ideš s mišlju „ajme, zauvijek moram raditi na sebi“ – naravno da ćeš se umoriti do kraja prvog dana (kao i kad kreneš skinuti npr. 40 kila – sama brojka je toliko ogromna da će te ODMAH obeshrabriti), ali ako taj doživotni cilj razbiješ u manje, itekako izvedive ciljeve (minuta dnevno pa 2-3 pa 5 pa pola sata…kao št obi i u skidanje kila išli s manjim brojkama – prvo skinuti jednu pa 2 pa 5…), ne samo da su zagarantirani rezultati, već i taj ozloglašeni rad na sebi prestaje biti rad, a postaje navika i zadovoljstvo.

Jedino što ti ostaje jest pronaći svoje metode, tehnike i prakse koje ćeš raditi s ljubavlju i guštom.

Namaste.

Maja Mačković 

– Regresoterapeutkinja i trenerica mindfulnessa, hiper kreativka sa zlatnim rukama. Svoje traume i boli sam pretvorila u iskustva pomoću kojih danas vodim žene na put samoiscjeljenja i ljubavi prema sebi. Njegujem menstrualnu mudrost, ženske cikluse, živim svoju slobodu i obožavam život.

mindfulmind.eu

Foto: Unsplash