Životna priča Alis Marić: knjige, hrabrost i zanos koji nadahnjuju stotine tisuća čitatelja

Alis Marić je osnivačica jedne od najutjecajnijih regionalnih književnih platformi Čitaj knjigu, koja okuplja više od 800.000 ljudi na Instagramu i Facebooku, u društvu za koje se priča da nitko ne čita knjige.

Životna priča ove nadasve inspirativne žene primjer je kako se strast, upornost i autentičnost mogu pretvoriti u životni poziv i misiju. Nakon višegodišnje karijere u korporativnom svijetu, suočena s velikim životnim zaokretom, Alis je odlučila slijediti svoje srce i posvetiti se onome što je oduvijek voljela, knjigama. I napravila je pravu revoluciju u poimanju čitanja i predstavljanju knjiga. Danas Čitaj knjigu nije samo izvor književnih preporuka, već i prostor duhovnog rasta, emotivne podrške i zajednice koja povezuje tisuće i tisuće čitatelja.

Naša urednica Indira Juratek je razgovarala s Alis o mnogim životnim temama, od toga kako su je knjige oblikovale kao osobu, zašto vjeruje da nas prave knjige pronalaze u pravom trenutku, kako izgleda njezin dan pa sve do toga zašto su bajke i dalje neizostavno štivo te što za nju znači biti dobro.

Ovo je razgovor koji nas podsjeća da život vrijedi živjeti punim plućima, vođeni strašću, svjesnošću i ljubavlju te da ponekad trebamo neki poguranac „odozgora“ kako bismo se pokrenuli u smjeru koji je naša sudbina.

Alis Marić & Indira Juratek

Svojim predanim radom i strastvenom ljubavlju prema književnosti uspjeli ste stvoriti jedan od najpopularnijih blogova u regiji, platformu Čitaj knjigu, čime ste inspirirali veliki broj ljudi da otkriju radost čitanja. Kako je započela ta priča?

Krenulo je iz srca, iz duše, s nikakvim velikim namjerama. Imala sam cilj i plan u glavi, ali jako skroman i stidljiv. Mislila sam da ću okupiti na Facebooku sto ljudi i bit ću presretna. Konačno ću imati nekog s kim ću podijeliti svoju strast i zaluđenost s knjigama.

Bila sam jako uzbuđena oko te ideje. Jedno jutro oko pet, između pravog buđenja i sna, došlo mi je Čitaj knjigu. Kad sam se probudila činilo mi se to baš fora i onda sam odjurila u jednu agenciju da mi otvore stranicu i naprave logo koji je danas prepoznatljiv brend.

Prvi dan sam već imala 2000 pratitelja. Tada nije bilo takvih stranica, a ja kao da sam otvorila neka vrata, područje koje tada nitko nije pokrivao. U prvo vrijeme moje ime nije bilo nigdje spominjano i svi su se pitali tko stoji iza toga. U početku je to bilo da zadovoljim svoju glad, žeđ i potrebu da izbacim sve što osjećam i doživim nakon čitanja. Kasnije sam shvatila da tu mogu podijeliti i druge stvari, jer imam veliko životno iskustvo, ne samo kao čitateljica, već i kao majka, supruga, zaposlenica.

Prije nego što sam pokrenula Čitaj knjigu dobila sam taj famozni otkaz. 20 godina prije toga uvijek sam ja bila ta koja je davala otkaz čim s nečim nije bila zadovoljna. Međutim, u toj zadnjoj firmi u kojoj sam radila, dobila sam otkaz. Svaki takav događaj u životu je poguranac i poluga da krenemo posve novim putem, da nam se život preokrene jer sami to ne bismo nikad pokrenuli. Svi događaji u našem životu su naše lekcije. To su me baš i knjige naučile, pogotovo Eckhart Tolle ili Viktor Frankl.

Nakon dugogodišnjeg posla u korporacijama pred Vama se otvorio sasvim drugačiji svijet, svijet knjiga. Što ste pronašli u tom novom svijetu?

Mene su roditelji odgajali i usadili mu uvjerenja da se treba završiti dobar fakultet i da u životu treba biti tih, miran i pokoran, iako ja to nikada nisam bila, uvijek sam imala svoje stavove i volju. Uvjerili su me da snovi nisu važni, da mogu raditi samo nešto „pošteno“, ozbiljno, sa sigurnom plaćom. I tako sam godinama i živjela. Dobri poslovi, s redovitom i nimalo malom plaćom i mnogim beneficijama.

Svi su mislili da živim život iz snova, ali meni to nije bio nikakav život iz snova, jer sam krvarila iznutra, često sam plakala, bila sam nervozna, umorna, kao iscijeđena krpa. Puno puta sam bila na putovanju, a djeca doma bolesna. Već sam tada htjela neki svoj posao, ali mi ni u peti nije bilo da bi to mogle biti knjige na ovaj način. Onda sam počela vizualizirati ovo što danas živim. Trebalo je vremena da se do toga dođe. Sad s nekim odmakom, kad gledam unatrag, znam da je to moralo biti tako kako je bilo. Kroz te 22 godine rada u korporacijama stekla sam nevjerojatno puno životnog i radnog iskustva.

Život koji danas živim, iako radim 24 h i stalno razmišljam o knjigama, likovima, idejama, to mi više nije rad. To je zabava, hobi, ništa mi nije teško, nije mi problem biti gospodar svog vremena. Nije to ni lako, ali ja sam marljiva, disciplinirana, dosljedna, uporna i nisam ni sekunde sve ove godine skrenula s tog puta. To je nešto što me oblikuje.

Bitno je da posao koji čovjek radi ima svrhu, smisao i daje doprinos zajednici. Ljudi mi se svakodnevno javljaju da se nikad nisu razočarali s nekom mojom preporukom, bila to knjiga ili neki proizvod ili životni savjet. Bitno je da je to strast. Zanos. Da si sav u tome. Ali mora imati i odjek, rezultat da i drugima pomogne. Ako toga nema onda je to negdje šuplje. Drago mi je da je Čitaj knjigu danas tako moćan i da utječe na toliko ljudi. Brojke su zaista su fascinantne.

Vjerujete li da nas uvijek pronađe knjiga koja nam je potrebna u nekom trenutku? Jeste li imali koji takav sinkronicitet ili neku knjigu spasiteljicu, neku knjigu koja je zauzela posebno mjesto u srcu, duši…?

Apsolutno. Sve je u životu već odavno isplanirano. Dolazimo na ovaj svijet s planom. Ja sam u to sto posto sigurna. Pročitala sam previše knjiga i dobila informacija o tome, a sve što me zanima proučavam i dodatno istražujem. Knjige me često potaknu na to.

Tu su posebne knjige otkad sam bila mala. Prva je bila jedna kojoj se ne sjećam imena, ali su u njoj bile ilustracije djevojčica koje su se presvlačile. Bila sam luda za tom knjigom. Moji su mi puno čitali i stalno sam tražila da ponavljaju i brzo sam počela čitati, već s četiri godine. I onda me mama odvela u internat u Njemačku jer je ona dobila posao u ljekarni, a mene je prepustila časnim sestrama. Tada sam imala pet i pol godina. To je bilo strašno za mene i tamo sam stalno plakala, ali sam vrlo brzo savladala njemački jezik. Mama mi je donosila knjige. Pipi Duga Čarapa mi je tada bila uzdanica, a Heidi tješiteljica.

Kasnije me mama izvadila iz internata i u nekom trenutku su došle Male žene. Ta trilogija, Male žene, Mali muškarci i Dječaci gospođe Jo, mi je bila sve. Ja sam to toliko gutala. Bilo mi je to nešto najbolje na svijetu. To su knjige koje su me u ranoj dobi odredile.

Kako su Vas knjige oblikovale kao osobu, a ne samo kao čitateljicu?

Mnoge knjige poput Male žene ili Žena carica, književnice Pearl S. Buck, su me naučile da se nikad kao žena nisam osjećala manje vrijednom, ugroženom, niti da imam neki problem zato što sam žena ili da neki muškarac može biti superiorniji od mene jer sam žena. Imam jako visoko samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. To je došlo iz te rane faze, jer sam čitala takve knjige, čitala sam o hrabrim, stamenim junakinjama koje su ranjive, ali snažne.

Strašno sam željela djecu, uvijek sam voljela čitati obiteljske priče i drame, a kako sam bila jedinica, zamišljala sam veliku obitelj kroz te priče. Knjige su me itekako oblikovale.

Imala sam puno izazova i rana u životu, ali sam na to uvijek gledala kao na lekcije, kao na stepenicu u životu, ničeg me nije strah. Sve je to zahvaljujući knjigama.

2008. je bila jako teška godina za mene. U razmaku od šest mjeseci izgubila sam oba roditelja, što je za mene bilo šokantno. Tada sam shvatila da sam osam godina prije toga čitala samo knjige o smrti, samo me to zanimalo, pripremala se na to, da to mogu prihvatiti. Čitala sam što je smrt i stvorila sam jednu sliku o tome. Te su me knjige pripremile kako da se prema tome postavim. Kroz to čitanje sada nemam strah od smrti.

Ako zamislimo neku obitelj u kojoj su žena, muškarac i dijete, koje biste knjige preporučili svakome od njih?

Za žene bih preporučila Tisuću žarkih sunaca, Khaled Hosseini, Ljubav u doba kolere, Gabriel García Márquez i autobiografiju Mire Furlan, Voli me više od svega na svijetu.

Muškarcu bih definitivno preporučila neku knjigu osobnog razvoja, posao, financije ili neku autobiografiju poput Ne možeš mi ništa Davida Gogginsa, koji je napisao fenomenalnu knjigu o svom životu koji je zbog oca nasilnika izuzetno težak, ali se on izvukao.

Za djecu bih preporučila Andersenove bajke, Heidi, Tom Sayer, Mali Princ te Male žene i Mali muškarci.

S obzirom da ste i majka i baka, a pročitali ste pregršt knjiga, zanima me jedna tema za koju sam primijetila dosta hajke modernih mama. Radi se o bajkama. Uviđam jedno veliko nerazumijevanje za podsvjesno i arhetipove koji nas oblikuju i zapravo sam velika zagovarateljica bajki i nikakvog uljepšavanja njihovog sadržaja. Kakav je Vaš stav spram bajki?

Bajke su nevjerojatno bitne, postoje tisućama godina, pišu se najduže od svih žanrova. To je nešto što nikad ne smije iščeznuti. Danas se premalo bajki piše, sve je iz daleke prošlosti. Odrasla sam na bajkama. Na primjer, ljudi me pitaju zašto čitam djeci Djevojčicu sa šibicama, jer je to grozno. Ali ne, to je fenomenalno, kao i druge bajke, jer u krilu majke u čvrstom zagrljaju ti djetetu čitaš grozomornu priču.

Djeca moraju čuti za užasne stvari koje se događaju, jer će se u životu neminovno s njima susretati, ali bajke ih i uče kako se iz tih situacija izvući. Meni je najbolja bajka bila Vuk i sedam kozlića. Odrasla sam na njemačkim bajkama kojih uopće nema prevedenih na hrvatski. One su puno okrutnije od Grimmovih bajki. A te helikopter mame koje sve rade za svoju djecu, koje ne dozvoljavaju da djeca išta dožive, osjete bilo kakvu bol, gubitak, dramu, da u školi dobiju jedan, ne čine dobro za djecu… Djeca moraju naučiti lekcije iz iskustva.

Kad smo kod životnih priča, znamo da je ljubav najvažniji sastojak života. Često dijelite trenutke i priče iz svog dugogodišnjeg braka. Što biste rekli da je formula opstanka tako duge veze? Postoji li knjiga za uspješan brak?

Brak je nešto predivno. Ne znam zašto je došla fama da se braka treba kloniti, da je brak ovo ili ono negativno. Smatram da je to jedna predivna zajednica, koja je po meni osmišljena od Boga. Za brak se treba boriti. Brak nije idealno stanje, kao što ništa u životu nije. Treba raditi na odnosima, ništa nije zauvijek, niti slučajno. Ponosna sam na svoj brak koji traje već 38 godina. Vjerujem u ljubav i ovo je brak iz ljubavi, bez interesa i računica. Ne bih mogla živjeti u braku gdje nema kemije, privlačnosti i gdje sve ne pršti od strasti. Ovo mi je drugi brak. Iz prvog sam pobjegla nakon 5 godina. Bilo je evidentno da to nije dobro. Danas znam iz iskustva i gledanja unatrag na to da je to bio inat mojoj mami, a trebala sam to odraditi da nešto naučim.

U braku sam imala puno kriza, ali smo mi uvijek uspjeli pronaći izlaz. Uvijek smo vidjeli da je naša ljubav jača od svega te da imamo volje i prostora mijenjati se, prilagođavati se, komunicirati i biti bolji jedno prema drugome, a onda to doista i pokazati i promijeniti se.

Nije samo dovoljno reći bit će ok, već se čovjek treba potruditi i promijeniti svoje ponašanje, ja prema njemu i on prema meni. Oboje smo se mijenjali i korigirali. Sad već godinama živimo skladan i ugodan brak.

Jako volim čitati obiteljske drame i knjige o brakovima. Preporučam Umijeće ljubavi, Erich Fromm, Narcis i ruža, Daniella Kordić te Narcisi i manipulatori, Biljana Oljača.

Dojam mi je da živite autentičan, iskren, ispunjen život, vitalan, zdrav… Često osobe počnu „umirati“ već u 30-ima, a Vi ste žena puna života, ideja, energije, kupate se u ledenim kupkama… Koji su vaši dnevni rituali, mindset, životni moto?

Mislim da nas ne određuju godine, iako naša tijela propadaju. To je Bog tako stvorio i odredio i protiv toga ne možemo. Naše godine i sve dolaze iznutra. Mi smo energija, a energija ne može nestati, već se može samo transformirati. Ja sam očito rođena s velikim tankom energije. Optimistična sam, vesela, pozitivna osoba, uvijek vidim sve najbolje, u ljudima vidim sve najbolje dok me ne razuvjere, nisam zlopamtilo, nisam ogorčena, ne mislim da je itko kriv za išta u mom životu.

S ledenim kupkama se počeo baviti moj muž prije pet godina. S mojim pokretanjem Čitaj knjigu dogodio se moj veliki zanos, bila sam očarana time, životom, nisam znala što bih prije, a on je bio sve gore i gore. To je bio veliki disbalans u našem braku. Ja sam procvjetavala, a on je venuo. S mojom popularnošću i interesom medija za mene on je bio sve više zakucavan i tonuo. Onda je shvatio da smo došli do velikog problema i sam je osjetio potrebu krenuti u nešto novo. Počeo je proučavati i primjenjivati Wim Hof metodu. Tu je i mene počelo zanimati što se događa s tijelom kod tog disanja i ulaženja u hladnu vodu. Tada se oslobađaju velike količine dopamina, endorfina, svih dobrih kemikalija koji nam daju energiju, koji nas dižu, koji povećavaju naš imunitet.

Najvažnije je brinuti za zdravlje. Ako nisi zdrav, ne možeš ništa, ništa te ne zanima, nemaš snage. Tu sam jako disciplinirana i tome dajem veliku važnost. Nisam za nikakva pretjerivanja. Smatram da sve u životu treba izbalansirati. Vježbam ujutro 15 minuta, onda odem prošetati, pijem probiotike, tople limunade i tako svaki dan.

Na kraju ovog inspirativnog razgovora, u kojem sam i sama upila mnogo životnih mudrosti, voljela bih čuti što za Vas znači biti dobro?

Rekla bih da za mene biti dobro znači biti zdrava. To mi je number 1., a to je nešto gdje je svatko odgovoran sam za sebe. Ja za to zdravlje puno radim, izučavam, čitam, kupujem pripravke i uzimam ih, pazim što jedem, trudim se i radim na tome. Ništa mi to nije dano od sebe.

Drugi postulat koji mi je bitan i koji me određuje i čini me dobrom i sretnom je moja obitelj. Kad sam rodila rekla sam bit ću maksimalno dobra mama. Rodila sam prvo dijete s 21 godinom i puno toga sam se odrekla. Moje prijateljice su tada izlazile, ja sam dojila, nisam imala kome ostaviti dijete, prvi sin je bio i dosta boležljiv. Obitelj je nešto za što sam se cijeli život borila i dalje se borim.

Treće je da radim ono što volim i da u tome zaista uživam, da osjećam zanos, strast, da sam sva uzbuđena. To nema veze s vanjskim faktorima, super sam kad pada kiša, super sam kad je snijeg, super sam kad je sunce, taj osjećaj ujutro da počinje novi dan, novi izazovi, novi ljudi, nova druženja, nove priče, nove knjige, novo sve. Uvijek mislim sve će biti dobro, sve će biti ok.

 

 

Foto: Pia Čebulc

Zahvaljujemo se Amadria Park Hotel Capital na ustupljenoj lokaciji za snimanje.