Najzanimljiviji glazbeni albumi u listopadu

Ne znam što je s listopadom, ali nisam nikad dosad toliko plakala slušajući glazbu. Bez obzira na to radi li se o nježnoj i emotivnoj ili pak žestokoj i nabrijanoj muzici. Nema veze ni s ciklusom – provjerila sam. Naprosto, kao da mi je prekdač za suze puno osjetljiviji nego inače, tako da bi se ova lista komotno mogla nazvati – Albumi na koje sam najviše plakala, iako ima nekih koji mi nisu izmamili suze. Čudno.

No, valjda je dobro doživjeti tu nekakvu katarzu, a ova godina definitivno zahtijeva temeljito čišćenje, pa se zato neću buniti, već napraviti zalihu papirnatih maramica i nastaviti slušati.

Najzanimljviji glazbeni albumi u listopadu

Bruce Springsteen – Letter to you

Dvadeseti studijski album Brucea Springsteena odmah me ulovio i uvukao u svijet ovog američkog glazbenog barda. Toliko topline, nježnosti i sirove ranjivosti u glazbi ne može baš svatko projicirati. Mnogi se trude, ali rijetko tko to uspije postići. Mnogo je anegdotalnih priča zašto ga zovu The Boss, ali jedan od razloga je zasigurno ta njegova neposrednost i jednostavnost. To se očituje i u načinu kako je album sniman. Springsteen je svoj E Street Band okupio u svom kućnom studiju, gdje je uz pomoć producenta Rona Aniella cijeli bend sve snimio zajedno i u potpunosti uživo. Za to su im trebala samo četiri dana. Ta energija svirke sjajnoga benda je gotovo opipljiva, čak i ovako posredstvom tehnologije. U intervjuu za The New York Times, Springsteen je otkrio da je to „prvi album koji sam napravio kojem je tema sama glazba… Radi se o popularnoj glazbi. Radi se o tome kako je biti u rock bendu. Istovremeno je i izravan razgovor između mene i mojih fanova, na razini koju mislim da su naučili očekivati tijekom godina.“ Dakle, Šef vas poziva na razgovor. Neće vam biti žao ako pristanete.

Drago Diklić – Zagreb je najljepši grad (Live at Lisinski)

Ne mogu si oprostiti što tog 16. studenog 2019. nisam bila u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Tog tjedna sam bila na tri koncerta, pa sam, nesmotreno, odustala od ovog. Nasreću, Croatia Records je objavila tonski zapis. Ili na nesreću, moju, jer mi je sada još više žao što nisam bila na koncertu. Drago Diklić, rođeni Sinjanin, a počasni Zagrepčanin, otpjevao je neke od najljepših pjesama o Zagrebu ili onih koje nas asociraju na neka dobra stara vremena i trenutke koje smo u njemu proveli. Diklić je svoju publiku podsjetio i na svoj opus pjesama na engleskom i talijanskom jeziku, koje je pjevao nastupajući u inozemstvu, u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj i Maroku. Drago Diklić nije samo šarmantan interpretator, već i skladatelj nekih od svojih najljepših pjesama, a za „Još samo večeras“, pjesmu koja me redovito rasplače, napisao je i tekst. Drago Diklić je, uz Stjepana Jimmyja Stanića (čija se pjesma „Prolazi sve“ također nalazi na albumu), živi svjedok jednog prošlog vremena kada se stvarala popularna glazba. Primjer je dugovječnosti koja mnogim glazbenicima, u doba instant zvijezda i instant hitova, često izmiče. Primjer je i glazbenog ukusa i osobnog integriteta, radi čega je ovjenčan najvećim glazbenim nagradama u državi. Za one koji se nisu upoznali s njegovim radom, ova snimka koncerta kojim je proslavio 65 godina na sceni je savršen način za to. Onima koji ga poznaju i vole bit će podsjetnik na to zašto je Drago Diklić jedan od naših najvećih glazbenika i interpretatora.

Pearl Jam – MTV Unplugged

Pearl Jam su u sklopu MTV Unpluggeda nastupili u ožujku 1992. godine, nekoliko dana nakon što su napravili kratku pauzu na svojoj prvoj svjetskoj turneji na kojoj su promovirali svoj prvi album Ten. Dotad su na turneji odsvirali gotovo stotinu koncerata i bili su u top formi, a publici su u akustičnoj formi i intimnoj atmosferi predstavili neke od pjesama koje se i danas smatraju njihovim najvećim hitovima. Ne znam iz kojeg razloga se ovaj sjajan akustični set Pearl Jama nije dosad objavio na samostalnom nosaču zvuka (osim prošle godine u vrlo ograničenoj nakladi povodom Dana prodavaonica ploča). Te iste 1992. godine u sklopu MTV Unpluggeda nastupili su Mariah Carey i Eric Clapton. Albumi tih koncerata prodani su u milijunima primjeraka, a ovaj potonji je najprodavaniji MTV Unplugged svih vremena, te je za više od dva milijuna prodanih primjeraka „prešišao“ kultni Nirvanin akustični album. No, kako god, Pearl Jam su povodom tridesetog rođendana benda odlučili ovaj album objaviti kao službeno vinilno i digitalno izdanje, na čemu su im mnogi, uključujući mene, iznimno zahvalni. Planiram ga izvrtjeti barem onoliko puta koliko sam kao tinejdžerica preslušala Nirvanin Unplugged, ali ovaj album mi je još veći gušt.

Queen + Adam Lambert – „Live Around The World“

Moja prva kazeta koju sam kupila vlastitim džeparcem bila je album grupe Queen Greatest Hits II iz 1991. godine. Čudi me da se nije izlizala koliko sam ju puta slušala tih ratnih godina i bježala od stvarnosti na koju kao dijete nikako nisam mogla utjecati. To je bio jedan od mojih formativnih albuma, a glas Freddieja Mercuryja je duboko utkan u moje sjećanje i svaki put kad ga čujem kao da se upali neki ekran na kojem se projiciraju gomile sličica i asocijacija koje vežem uz njega. Tko bi ga ikada mogao dostojno zamijeniti u grupi Queen? Prevrtimo film na 2009. kada se u showu American Idol pojavio Adam Lambert. Radi njega sam pratila svaku epizodu, čekala da se nastupi objave na YouTubeu, bila oduševljena svakim njegovim nastupom, bez obzira na to (ili možda baš zato) što ga je žiri proglašavao previše teatralnim. Nije pobijedio, bio je „tek“ drugi, no jedan je od najuspješnijih natjecatelja American Idola ikada. Svoj put na tom natjecanju počeo je audicijom na kojoj je pjevao „Bohemian Rhapsody“, a završio nastupom u finalu, gdje je sa svojim suparnikom Chrisom Allenom, uz pratnju grupe Queen, izveo „We Are The Champions“. Neke stvari su naprosto zapisane u zvijezdama. Dok je nekima previše teatralan, za Queen je apsolutno savršen, što pokazuje i ovaj koncertni album.

Rage Against The Machine – The Battle Of Mexico City (Live)

Ovo je trebala biti godina njihovog velikog povratka. Prvo su najavljeni nastupi na dva festivala, a potom i svjetska turneja Public Service Announcement Tour, na kojoj su trebali doći vrlo blizu nama, u Beč. Iz dobro znanih razloga, turneja je odgođena. Nisam nikad imala prilike čuti ih uživo, no prije tri godine sam bila na koncertu Prophets of Rage, supergrupe koju čine trojica članova Rage Against The Machinea, zatim DJ Lord i Chuck D iz Public Enemyja i B-Real iz Cypress Hilla. Ta količina energije koju su emitirali te večeri na zagrebačkoj Šalati je bila doista nevjerojatna. Povratkom Zacha de la Roche i ujedinjenjem RATM-a ta energija može biti samo veća. Nije ni čudo da ih je Rolling Stone 2013. godine, u periodu kada nisu nastupali, proglasio jednim od najboljih koncertnih izvođača na svijetu. Aktivistički karakter benda i njihovih pjesama mnogima je otvorio oči i ukazao na aspekte američke i svjetske povijesti o kojima se rijetko priča. Članovi benda su i kao pojedinci skloni aktivističkim istupima i zalaganju za obespravljene, a najistaknutiji u tome je gitarist Tom Morello koji osim svojom glazbom o socijalnim temama progovara na društvenim mrežama. Ovim koncertnim albumom RATM slave 21 godinu od sjajnog koncerta u Mexico Cityju, a njihove pjesme, od kojih su neke nastale pred skoro 30 godina, još uvijek su vrlo aktualne.

The Struts – Strange Days

Ovo su čudna vremena u kojima kao da znanstvena fantastika postaje stvarnost. Tako pjevaju The Struts i Robbie Williams u naslovnoj pjesmi albuma koji mi vraća vjeru u to da se još uvijek rade dobre rock’n’roll pjesme. Tko zna bi li do njega došlo, ili barem bi li bio baš takav, da nije bilo pandemije. Naime, nakon što su se ovog proljeća testirali na COVID-19, The Struts su se iz Ujedinjenog Kraljevstva privremeno preselili u Kaliforniju kod svog producenta Johna Levinea. Misija je bila: napisati i snimiti deset pjesama u deset dana. I u tome su uspjeli. Strange Days je album krcat optimizmom te nekim rifovima i trikovima koji kao da su vam poznati odnekud, ali su dovoljno svježi da vam budu zanimljivi. Osim pop zvijezde Robbieja Williamsa (čiju su dionicu snimili na distanci, na trijemu njegove kuće), The Struts su na „I Hate How Much I Want You“ ugostili Phila Collena i Joea Elliotta iz Def Lepparda; Albert Hammond JR is grupe The Strokes im društvo pravi u pjesmi „Another Hit of Showmanship“, a Tom Morello iz grupe Rage Against The Machine je na „Wild Child“ svojim prepoznatljivim stilom podebljao bluesy gitarističku dionicu. Kao što pjevaju njihovi vrlo očiti uzori, „It’s only rock’n’roll, but I like it“.

Gorillaz – Song Machine, Season One: Strange Timez

O čudnim vremenima pjeva i virtualni bend Damona Albarna, Gorillaz. U svoju glazbenu mašinu ubacili su cijeli niz zvjezdanih gostiju: od Roberta Smitha na naslovnoj pjesmi „Strange Timez“, koja pjeva o ovogodišnjoj ekonomskoj i političkoj situaciji, preko Becka, Fatoumate Diaware i St. Vincent, do ikone pop glazbe Eltona Johna – da spomenem samo ova najzvučnija imena. Rezultat je vrlo šaren, raznolik i eklektičan album kojim Gorillaz vrlo vješto izbjegavaju žanrovske odrednice i zadaju glavobolju onima koji ih pokušavaju utrpati u neke ladice. I zapravo je to sjajno. Pokazuju da se glazba i dalje može istraživati i stvarati van nametnutih granica, a da su rezultat toga i dalje vrlo radiofonične pjesme, što je tendencija sve većeg broja glazbenika, pogotovo onih mlađe generacije.

Melody Gardot – Sunset In The Blue

Prvi taktovi ovoga albuma naveli su me na pomisao: zar se još uvijek radi ovakva divna glazba? Je li moguće? Valjda me ova godina trebala naučiti da je doista sve moguće. Melody Gardot je jedna stvarno posebna umjetnica. Rođena u New Jerseyu, s 19 godina je teško stradala u prometnoj nesreći. Posljedica ozljeda bila je pretjerana osjetljivost na svjetlost i zvuk, te gubitak kratkoročnog i dugoročnog pamćenja. Ključnu ulogu u njezinu oporavku odigrala je glazba, na što ju je potaknuo liječnik, vjerujući da će joj to pomoći. I bio je u pravu. Melody je polako počela pjevušiti, pa svirati gitaru, pa pisati pjesme, a potom i nastupati. Primijetili su ju djelatnici radijske postaje WXPN, zaslužne i za lansiranje karijere Norah Jones, koji su njezine snimke proslijedili Universal Music Groupu. Radi osjetljivosti na zvuk, Melody je odabrala slušati i stvarati nježnu, meku, tihu glazbu – onu koja vas obgrli poput najtoplije dekice. Ako volite Norah Jones ili Julie London, a poput mene ste ljubitelj_ica starinskog zvuka i aranžmana prepunih gudača, kao u pjesmama Drage Diklića, te melodija poput onih iz Velike američke pjesmarice, Sunset In The Blue je album za vas.

Valentino Bošković – Velika praska

Pregršt utjecaja možemo čuti na jednom od meni najozbiljnijih kandidata za domaći album godine – Velika praska dvojca Valentino Bošković. To je treći album sve poznatijeg benda, koji je uistinu poseban na našim prostorima. Valentino Bošković pjevaju na arhaičnom bračkom narječju, a raspon tema im seže od lokalnih otočkih situacija i sličica, do svemirskih anegdota imaginarnog bračkog kozmonauta iz 17. stoljeća. Jednu pjesmu posvetili su i Brianu Mayu, gitaristu grupe Queen koji ima doktorat iz astrofizike. (Kužite kako je sve povezano?) U svojoj muzičkoj maneštri skuhali su elemente mnogih svojih uzora, a neki od njih su David Bowie, Daft Punk, Syd Barrett i Novi fosili. Ne održavaju koncerte, ali već se sada pripremaju za veliki spektakl koji će na Valentinovo 2046. održati na Vidovoj gori na Braču. Ulaznice su u prodaji.

Ana Hotko

– Bila sam okružena glazbom i prije no što sam se rodila. Od glazbe živim cijelog života i trudim se, kao radijska novinarka i blogerica, uzvratiti glazbi za sve što mi je pružila.

Foto: Unsplash, PR