Najzanimljiviji glazbeni albumi u rujnu

Prije no što se posvetimo najzanimljivijim albumima objavljenima u rujnu, voljela bih s vama podijeliti svoja razmišljanja o kriterijima.

Rangiranje glazbe je nešto prilično arbitrarno, jer svatko od nas različitu glazbu doživljava na različite načine. Dapače, ponekad ista osoba istu pjesmu, s vremenskim odmakom ili nekim duhovnim pomakom, može promatrati drugačije no prije. Imajući to na umu, smatram da je objektivnost u ovom slučaju nešto čemu je gotovo potpuno besmisleno težiti. Pa ipak, nekakve odrednice trebaju postojati.

Zato je ovo odabir najzanimljivijih albuma, a ne najboljih, imajući na umu domaću i inozemnu glazbenu scenu. U ovaj izbor uključila sam albume koji su mi najviše privukli pažnju i izazvali emocije, te kojima ću se najvjerojatnije vraćati u budućnosti. Ako vam ovime skrenem pažnju na nešto što u čemu ćete i vi uživati – bit će mi drago.

Zvuči dobro: najzanimljviji glazbeni albumi u rujnu

Alicia Keys – Alicia

2020. je njezina godina. Dan nakon svog rođendana u siječnju, Alicia je vodila dodjelu nagrada Grammy. Zatim je krajem ožujka objavila svoje memoare More Myself: A Journey. Tijekom cijele godine bila je prisutna u medijima, ali pod svojim uvjetima. U rujnu nam je napokon predstavila novi album, nazvan jednostavno Alicia te najavila svoju liniju za njegu kože. Ako želite naučiti kako izvući maksimum iz teške situacije, Alicia Keys vam je primjer kako nastaviti koračati, čak i kada vam je put ispred vas skriven. Alicia nikada nije bila tipična pop izvođačica koju se može lako smjestiti u kalup, no na ovom albumu mi djeluje najiskrenije i najsirovije dosad. Iz pjesme u pjesmu dijeli životne lekcije, donoseći ohrabrenje, optimizam i ljubav, čak i kada u pjesmi „Perfect Way To Die“ progovara o toliko teškoj temi da se čuje kako suspreže suze dok pjeva. No, ovo je godina katarze i zato je pravo vrijeme za ovaj album.

Apollo Brown & Ché Noir – As God Intended

Ovu godinu obilježili su rasni nemiri u SAD-u nakon ubojstva Georgea Floyda, te prosvjedi koji su se prelili cijelim svijetom. Iz naše perspektive bijelih Europljana, najbolje što smo mogli učiniti je slušati; slušati one koji u životu prolaze teže nego mi, samo radi boje svoje kože, pritom im dati taj prostor da se izraze i pokušati ih shvatiti, jer uskraćivanje toga samo dovodi do eskalacije. Ovaj album, suradnja producenta Apolla Browna i rap pjesnikinje Ché Noir, sadrži vrijedne lekcije iz prve ruke. O životu u kojem se moraš naučiti boriti da bi preživio, o dišpetu, o odrastanju bez oca, o uskraćenim prilikama, o crnačkom feminizmu, o stalnom oprezu, o krivim odlukama, ali i o nadi, bogu, obitelji ljubavi i samopoštovanju. Ché Noir sve to vješto isprepliće, radeći mozaik od vrlo životnih priča i dajući nam uvid u slojevitost svoje stvarnosti.

Doves – The Universal Want

Njihov treći album, Some Cities, bio je važnim dijelom mog životnog soundtracka prije petnaest godina. To je bilo ono doba kada su se još kupovali CD-i i kad se pažnja usmjeravala albumu u cijelosti. Ovi mančesterski dečki napravili su vrlo konkretnu diskografsku pauzu koja je trajala cijelo desetljeće. Ponekad je vraćanje nakon tolike pauze prilično riskantno, no Doves kao da su svih tih ljeta brižljivo skupljali najbolje ideje. Album Universal Want mi je kao ponovan susret sa starim prijateljem s kojem se iskreno raduješ, bez obzira na vrijeme koje je proteklo od posljednjeg susreta. Još uvijek je prisutan onaj prepoznatljiv zvuk radi kojeg sam ih zavoljela, no osjeća se polet i zanos koji i sami priznaju da su imali tijekom stvaranja albuma. U tom procesu naučili su jedan drugome dati prostora, što mi na neki način objašnjava prozračnost i eteričnost aranžmana. Hvala Dovesima, nisam ni znala da sam ih toliko trebala.

J.R. August – Live at Hrvatski glazbeni zavod

Priča o J.R. Augustu jedna je od najljepših glazbenih priča posljednjih godina, barem u kontekstu domaće scene. Prvi put nam se predstavio kao kantautor u listopadu 2012. godine i već je tada bilo jasno da je man with the magnificent mind, kako je naziv i njegovog prvog singla. Britanski bend Coldplay ubrzo ga je uvrstio među talentirane mlade glazbenike i trebali bismo ustvrditi da je ostalo povijest, no još je mnogo rada i truda bilo potrebno da bi J.R. August dobio primjereno priznanje nešto šire publike. Ali, ovo je njegova godina. Nagrade i pohvale stižu sa svih strana, a njegova čak tri albuma (uključujući ovaj) trenutno se nalaze na popisu najprodavanijih domaćih albuma. Da Augustov uspjeh (i mnogi koje će, nadam se, tek ostvariti) nije slučajan, govori i ovaj album koji ga otkriva kao odličnog koncertnog glazbenika, te predstavlja najbolje trenutke njegovog dosadašnjeg opusa.

Niki – Moonchild

Početak debitantskog albuma indonezijske R&B kantautorice i producentice Niki, pravoga imena Nicole Zefanya, mogao bi nas zavarati da se radi o pokušaju kopiranja Billie Eilish. Dok se Billie svakako može iščitati kao jedan od mogućih utjecaja, Niki može biti svašta, ali imitatorica nije. Čak je R&B tek jedna od odrednica kojom možemo opisati ovu zanimljivu umjetnicu. Mnogo je zvuka i elemenata koje je uklopila u svoj prvijenac, konceptualni album u tri dijela posvećen (kako naslov sugerira) zemljinom satelitu. Tri dijela albuma opisuju lunarni ciklus – od mlađaka preko polumjeseca do sjajnoga uštapa – kao metaforu osobnog razvoja. Kako je to samo dobro sjelo za moj prvi mjesečni odabir, i to još u danima gdje osjećamo energiju punog mjeseca!

Sault – Untitled (Rise)

Sault je misteriozni britanski glazbeni kolektiv o kojem se ne može doznati gotovo ništa, osim da rade odličnu, hvaljenu glazbu. Londonski glazbenik Dean “Inflo” Wynton Josiah naveden je kao producent i – to je otprilike sve. No, možda se ponekad i previše usredotočujemo na osobnost umjetnika, a manje na umjetnost koju stvaraju. Ovako nas tjeraju da pozornost usmjerimo na ono što je važno. Njihova glazba to apsolutno zaslužuje. Zauzvrat ćemo dobiti eklektičnu i tečnu mješavinu R&B-ja, disca, funka i housea, koja jednako potiče na introspekciju kao na ples. Također, sasvim nepretenciozno i nenametljivo, služi kao još jedan odličan glazbeni izvor lekcija o stremljenju ka rasnoj ravnopravnosti.

Fleet Foxes – Shore

Fleet Foxes su odabrali sjajnu naslovnicu za ovaj album. Taj osjećaj prostranstva koji imam slušajući Shore, vrlo zorno prikazuje fotografija koju je pokojni japanski fotograf Hiroshi Hamaya načinio 1973. godine na Aljasci. Onako nježno kao što zrake sunca obasjavaju ledenjak na fotografiji, naglašavajući njegove detalje i krivulje, tako nam Fleet Foxes svojom glazbom unose toplinu, podsjećajući nas na to da je život mnogo slojevitiji i raznolikiji no što nam se to čini kada smo fiksirani na svakodnevnu perspektivu i dnevne rituale koji nisu promišljeni, već automatski. No, to je moj vrlo subjektivan dojam. Ono što je sigurno jest da je frontmen Robin Pecknold želio naći nov, vedriji način pisanja pjesama. Tako je kreirao playliste od stotina toplih pjesama, autora kao što su Sam Cooke, Nina Simone, Van Morrison, João Gilberto i Curtis Mayfield, želeći stvoriti album koji slavi život, kao i glazbene idole koji su prešli na drugu stranu. Mislim da je u tome i uspio.

Ana Hotko

– Bila sam okružena glazbom i prije no što sam se rodila. Od glazbe živim cijelog života i trudim se, kao radijska novinarka i blogerica, uzvratiti glazbi za sve što mi je pružila.

Foto: Pexels, PR