Četiri lekcije o smrti i životu koje smo naučili do sada

U tjednu kad mislimo o smrti više nego inače, prisjećam se žene koja me naučila da o njoj možemo govoriti bez straha i da svaka misao o smrti zapravo vodi prema životu.

Smrt, tema o kojoj ne želimo govoriti

Smrt je tema o kojoj mnogi od nas ne vole ni govoriti ni razmišljati. Stvara nelagodu, prodrma nas barem na trenutak i uvijek ju je, čini se, lakše ignorirati. Ipak, približava nam se blagdan koji nas upravo na nju podsjeća, blagdan koji, zapravo, ne slavi smrt, nego život. Život koji smo dijelili s onima kojih više nema i podsjetnik da smo i mi, koliko god bježali od te spoznaje, od iste tvari, od istog daha.

Od paničnih napadaja do potpunog ignoriranja onog najprirodnijeg u meni

Godinama sam hiperventilirala kad bi me i sama pomisao na smrt okrznula. Imala sam faze paničnih napadaja, faze potpunog poricanja, a onda i one faze u kojima sam se sa smrću susretala izbliza kroz gubitke ljudi koji su mi značili sve.

Smrt je obilježila velik dio mog života, ne kroz jedan događaj, nego kroz stalnu svijest o njezinoj prisutnosti. U nekim sam je razdobljima potpuno izbjegavala, kao da će nestati ako je ne imenujem. Kasnije sam pokušavala razumjeti, racionalizirati, ali bi svaki tekst o njoj izazvao fizičku nelagodu, paniku, ubrzano disanje.

Često kad razmišljam o smrti, pomislim kako neću moći preživjeti gubitak nekoga bliskog. I smatram da to u neku ruku i jest istina. Kad je u pitanju smrt bliske osobe jedan mali dio mene uvijek ode s njima. Neke zajedničke uspomene posive, neki pogledi koji su govorili sve zauvijek se odmaknu i ostanu zaključani u nama.

Misli o smrti

Prije nepunih mjesec dana napustila nas je velika Jane Goodall, jedna od onih čiji život izgleda kao mit, a ipak je do u tančine stvaran. Bila je djevojčica koja je umjesto lutaka sanjala Afriku, žena koja je godinama sjedila u tišini prašume bilježeći geste čimpanzi, znanstvenica koja je svijetu pokazala koliko smo zapravo slični prirodi od koje se pokušavamo odvojiti. Mogla bih pisati o njezinoj karijeri, o hrabrosti i viziji koja je mijenjala paradigme, ali ništa od toga nije me oblikovalo toliko duboko kao njezine misli o smrti.

Smrt kao još jedna avantura

„Moja sljedeća velika avantura, u devedesetoj, bit će – umiranje. Ili nema ničega ili ima nečega. Ako nema ničega, nema ničega – to je to. Ako ima nečega, ne mogu zamisliti veću avanturu od otkrivanja što je to. Sklona sam vjerovati da nešto postoji, zbog vlastitih iskustava i iskustava drugih ljudi. Vrlo snažnih iskustava“, govori Jane Goodall u intervjuu povodom svoje biografije Knjiga nade (Planetopija).

Jane Goodall o smrti govori bez straha, gotovo racionalno, ali nikada hladno. Njezina smirenost ne proizlazi iz religioznog uvjerenja ili filozofskog koncepta, nego iz doslovnog promatranja života u njegovom prirodnom ciklusu. Kad o smrti govori kao o „još jednoj avanturi“, ne umanjuje bol gubitka, nego mijenja perspektivu. Iz tog pogleda mogu se izvući četiri lekcije koje vrijedi zapamtiti.

1. Smrt nije suprotnost životu, nego njegov dio

Smrt je prisutna u svakom obliku života koji poznajemo. Biljke venu, životinje odlaze, ciklusi se zatvaraju, ali priroda nikada ne staje. Smrt nije kraj, nego prijelaz. Promatrajući svijet kroz tu prizmu, čovjek gubi potrebu da se bori protiv neizbježnog. Umjesto toga, uči prihvatiti na način na koji prihvaća priroda, dostojanstveno i apsolutno čudesno, svoju smrt pretvara u raskoš boja, obilje plodova, baš kao što to jest i dobro proživljen život nas ljudi.

2. Prihvaćanje ne znači ravnodušnost

Prihvatiti smrt ne znači odustati od tuge. Tuga je prirodan, ljudski odgovor na gubitak. Bol prepoznajemo kao dio životnog procesa. „Postoji nešto drugo“, govorila je Jane Goodall, svjesna da ljudsko iskustvo ne završava fizičkim nestankom. To „nešto drugo“ ne mora se definirati; dovoljno je dopustiti mu da postoji. I dovoljno je vjerovati životu da dopustimo da nam se on i zaista dogodi.

3. Razumijevanje smrti donosi zahvalnost za život

Kad se prestane bježati od smrti, mijenja se i odnos prema životu. Svaki dan postaje vrjedniji upravo zato što nije beskonačan. Neki ljudi to shvaćaju intuitivno: posvećenost prirodi, hobiju, životnom pozivu, promatranje života kao oblik vječne zahvalnosti. Promatrajući svijet koji neprestano umire i obnavlja se, učimo cijeniti trenutak, bez straha da će nestati.

4. Govoriti o smrti znači govoriti o povezanosti

Smrt briše granice koje u životu stalno pokušavamo održati. Podsjeća nas da smo međusobno povezani, i s drugima i s prirodom i s vremenom koje nam je dano. Kada Goodall kaže da smrt vidi kao avanturu, to je priznanje da i na kraju postoji nastavak, ne nužno naš osobni, odnosno nastavak našeg ega, nego onaj koji nastavlja pulsirati kroz sve što ostaje iza nas.

Za ponijeti sa sobom

Nisam sigurna zvuči li mi ovo dovoljno utješno i jesam li doista pronašla onaj odgovor, onaj „lijek“ za kojim tragam cijeli život. Možda nisam. Možda sam tek počela razumijevati život. Ipak, sigurna sam da se dogodila promjena perspektive. Smrt ne bi trebala biti nešto čega se bojimo, već podsjetnik na to koliko je sve što imamo sada dragocjeno. O smrti možemo govoriti jednostavno, bez straha, bez potrebe da je objašnjavamo. Možda u tome i jest smisao – ne pronaći konačan odgovor, nego naučiti živjeti s pitanjem. I svaki put kad se smrti sjetimo, da se zapravo sjetimo živjeti.

Naslijeđe Jane Goodall: Srce, znanost i nada za budućnost

Foto: Pexels