
Ina Stojić: Biti dobro je svakodnevno traženje harmonije između našeg svjetla i tame
U jednom studiju u dolini bajki, pronašli smo ženu koja svoja znanja, pozive i darove, pretače u bajku zvuka, pokreta, samospoznaje. Okružena prirodom i tišinom svoj život pretvara u meditaciju, a znanja prenosi dalje na svoju grupu polaznika njenog studija.
Ina Stojić danas radi s ljudima kroz grupne i individualne joga sate te zvučne tretmane te svoja znanja dijeli na društvenim mrežama Instagramu i Facebooku. Ina je i naša nova autorica, a njen put je jako zanimljiv, što možete pročitati u nastavku u razgovoru Ine i naše urednice, Indire Juratek.
Po formalnom obrazovanju si pravnica. Molim te podijeli s našim čitateljima svoj inspirativni put koji je dokaz da se uvijek možemo predomisliti i krenuti putem koji je više u skladu s nama.
Rođena sam i odrasla u gradu Ogulinu. Djetinjstvo pamtim po poderanim koljenima, penjanju po trešnjama, trčanju niz livade i gajeve ove zelene doline, uvijek pod budnim okom mudrog Kleka. Po završetku gimnazije, upisujem Pravni fakuletet u Rijeci. Zamišljala sam se kao odvjetnica koja će se baviti obranom onih koji su susreli lice nepravde u bilo kom obliku. Da ću zastupati ‘malog’ čovjeka. No stvarnost me brzo razbudila.
Nakon završetka faksa, nisam mogla pronaći posao. Sredinom te 2009. godine taman se zahuktavala ekonomska kriza i činilo se da su mi sva vrata zatvorena. Zaposlila sam se napokon krajem godine kao tajnica u jednom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Puna entuzijazma što napokon radim, makar ne struku, guštala sam život u Zagrebu. Zavelo me blještavilo velikog grada. S vremenom sam počela raditi i pravne poslove te ulaziti dublje u sustav kroz zakone i praksu. Vidjela sam da jedno s drugim nema veze. Pravo i pravda, što sam onako utopistički poimala kao jedno, bili su dijametralno suprotni. Javljao mi se sve više osjećaj razočarenja, nepripadanja, tjeskobe. Posljedice uredskog stila života, dugog sjedenja i piljenja u ekrane, ponukale su me da pronađem neki vid opuštanja tijela i uma. Upisala sam se na jogu.
Što se dogodilo kad si otkrila jogu?
Sve me osvojilo taj prvi put kad sam ušla u joga studio. Bio je to tadašnji Sangha joga centar u Ilici. Jednostavno, osjećala sam se kao da sam došla doma. Sve je bilo već poznato, kao da sam u takvom okruženju bila nekada prije. Satovi joge postali su najdraži dio tjedna, a žudnja za znanjem motivirala me da nakon 2 godine hodanja po raznim zagrebačkim studijima upišem školu za joga učitelja u Divya Yoga School pod vodstvom Sandre Petre Pintarić.
Tvoje oduševljenje jogom poguralo te u smjeru produbljivanja znanja…
Kroz školu, moje oduševljenje i zanimanje za jogu i srodne discipline još se više produbilo. Po završetku joga škole i stjecanja certifikata, upisala sam tečaj za praktičara tradicionalne Tajlandske masaže kod Davora Habera. Kao da se lavina pokrenula u meni, više nije bilo zaustavljanja.
Iako si već dobrano bila u svijetu joge i duhovnosti i dalje si radila u korporaciji. Kako si se nosila s tim?
Da, paralelno sam i dalje radila u korporaciji gdje sam osjećala sve veće nezadovoljstvo. Razvučena i izgubljena između dva potpuno različita svijeta, počela sam osjećati depresiju. Javljao se nutarnji glas koji je sve glasnije i jasnije govorio ”idi, radi nešto što ti želiš”. Nisam tad znala što je to. No bio je tu onaj drugi glas, onaj hladan i strog koji je govorio, ”pa ti si pravnica, šta ćeš drugo raditi u životu”; ”šta će ljudi reći, šta će ti tvoji reći”. Kad je toliko zagustilo da sam se krenula svako jutro buditi anksiozna, razbolijevati se i gubiti radost koju sam uvijek negdje osjećala za ovaj život, vidjela sam da ne mogu dalje. Nakon 8 godina rada, dala sam otkaz u firmi.
Jesi li nakon otkaza odmah krenula sa svojim poslom?
Prvo sam se zaposlila kao čistačica apartmana na otoku Lopudu na 5 mjeseci. Tamo sam se preporodila. Poput ptice puštene iz kaveza, uživala sam na otoku netaknute prirode. Guštala novostečenu slobodu od unutarnjih okova i onih društvenih koje sam predugo slijedila. Guštala sam i u čišćenju, kao da sam na taj način čistila i pospremala svoju dušu od svega što je trebalo da ode. Otvarala sam se za novo. I negdje duboko u sebi odlučila posvetiti svoj put promicanju blagodati pokreta, joge, meditacije i učenja prirode u svrhe iscjeljenja.
Prije Ogulina u kojem sad živiš bila si se preselila i u Irsku.
Da bi dohvatila svoj san, otputovala sam u Irsku. Tamo radila svakojake poslove nekih godinu dana, dok se napokon nije otvorio onaj moj. Dobila sam priliku za rad u tek novootvorenom holistčkom centru Anahata u malom gradiću Bray, 20-ak km udaljenom od Dublina. Započela sam voditi joga sate, a zatim postala voditelj centra (www.anahata.ie). Bio je to posao koji moja duša nije mogla niti sanjati. Vodila sam centar i ostvarivala suradnje s joga učiteljma, homeopatima, aromaterapeutima, maserima, učiteljima reikija i tajlandske masaže, mindfulnessa… Upoznala sam divne ljude koji su imali cilj poput moga, raditi ono što srcem žive i dijeliti to iskustvo s drugima. Ipak, nakon godine dana poslovanja centra, u tom cilju zaustavila nas je panedmija koja je pokucala na vrata te 2020. godine. Ja sam se baš u to vrijeme nalazila u Hrvatskoj, išla sam posjetiti svoje u Ogulin na 10-ak dana. Svima nam se činilo da je taj virus nešto privremeno. No to privremeno otegnulo se na 2 godine zatvaranja cijelog svijeta. Tako je i naš centar morao staviti ključ u bravu. Vlasnik, moj dragi prijatelj Nabin Thapa, više nije imao sredstava da ga održava na životu. Troškovi najma i preduga pauza u poslovanju, primorali su njega i brojne druge centre da nestanu preko noći. I tako sam ostala u Ogulinu. Bez posla, bez prihoda no još važnije bez smjera kuda i kako dalje u tom pandemijom zatvorenom svijetu.
Jesi li kada mislila da ćeš se ostvariti u Ogulinu? Kako se to na kraju i dogodilo?
Nisam imala želju vraćati se kući i živjeti u Ogulinu. No, naučila sam u početku doduše teško, da je život želio ispuniti neke svoje želje i planove za mene. Te 2020. godine počela sam pisati svoje prve tekstove na Instagramu i Facebooku. Učila sam puštati van svoj glas kroz tekstove, fotografije, storije. Čitav taj proces na društvenim mrežama davao mi je osjećaj sabranosti, smisla, puta… Počela sam voditi online joga sate. Došlo je troje ljudi. Za mjesec dana bilo nas je osam. Krug se širio. Počeli smo i sa satima u dvorani. Bila sam tad nesigurna u sebe, toliko uplašena mišlju ‘pa tko će meni doći na sat’. Jer otišla sam iz svog rodnog grada s 18 godina, vratila se s 36. Izgubila kontakt s korijenima i ljudima. Odnio nas je život svakog na svoju stranu. No, dok sam ja sumnjala, ljudi su dolazili. Vjerovali.
U međuvremenu, da bi se mogla stabilno uzdržavati, pronašla sam posao i počela raditi kao tajnik u dječjem vrtiću. Opet sam kombinirala dva različita svijeta i išlo je neko vrijeme. No, duša je opet pozvala. I prozvala. I morala sam dati otkaz. Baciti se još jednom u nepoznato.
I to nepoznato to odvelo do In(a)Nature…
U listopadu 2023. otvorila sam svoj obrt In(a)Nature. I zapečatila time svoje obećanje koje sam si dala te 2016. godine na Lopudu… Da ću se posvetititi onome na što pozvana sam u ovom životu živjeti, a onda i raditi. Danas radim s ljudima kroz joga sate, grupne i individualne, u dvoranama po Ogulinu i online.
Već smo velika zajednica, ima oko 40-ak stalnih polaznika. Tu je sada i zvuk koji je obogatio moj život na mnogo nivoa. Povukao pažnju i prisutnost još dublje unutra. Završila sam školu za praktičara zvučne masaže u holističkom centru Prema Vama, kod Silvane Leskovar i Mirjane Maksimović. Zvučne tretmane nudim u svome studiju, kojeg sam izgradila na katu obiteljske kuće okružene Prirodom i tišinom, mojim velikim učiteljicama. Kad pogledam kroz prozor studija, tamo u daljini i dalje me budno čuva i prati planina pod čijim okriljem sam rođena. Moj mudri Klek.
Sad napokon ćutim, dobro sam. I dobro je.
Što ćeš kroz svoje tekstove podijeliti s našim čitateljima?
Tekstovima ispisujem ono čime sam nadahnuta i za što osjećam da treba poteći. Trenutno je tu najzastupljeniji zvuk pa ću ga pokušati približiti i Budi Dobro čitateljima. Tu su i druge teme, one iz iz svakodnevice zbivanja i promatranja ovog svijeta, koje nas sve dotiču. Njih volim pretočiti u tekstove kroz sinergiju i drugih praksi kojima se bavim – jogom i meditacijom. Tako da će to biti šaroliko štivo, ispisano tintom duše.
I za kraj, što za tebe znači biti dobro?
Biti dobro osjećam kao jedan cjeloživotni proces. Poput iscjeljenja. Svakodnevno traženje harmonije između našeg svjetla i tame, radosti i tuge, srca i uma. Biti dobro je mjesto gdje smo više – mi.
Foto: Lorena Sarajlić
POST COMMENT