Kako možemo učiniti svijet boljim mjestom

S obzirom na to kako nam izgleda svakodnevica u medijima posljednjih nekoliko mjeseci, a moramo priznati da ni oni prije nisu bili osobito nježni, teško je ne pomisliti da ovom svijetu više nema spasa. Dramatično smo započeli tekst, ali sada kada imamo vašu pažnju želimo je usmjeriti na par sitnica koje bi mogle promijeniti našu rezigniranu svakodnevicu.

Na nas se dnevno svaljuju vijesti o ratovima koji niču doslovno dok spavamo, dok kuhamo kavu, dok bezbrižno planiramo tjedan kao da još uvijek postoji nešto poput stabilne svakodnevice.

Jesmo li razvili sofisticirani “ignore” mehanizam?

Često mi se čini da mi, koji imamo dovoljno sreće da živimo u dijelu svijeta koji još nije izravno pogođen užasima o kojima svakodnevno čitamo, razvijamo vlastiti, sofisticirani mehanizam za ignoriranje. Nije da ne marimo. Samo više ne znamo kako mariti, a da to nešto promijeni. Ima li smisla više toliko brinuti i znamo li koliko dugo ćemo izdržati da nas to emocionalno ne paralizira?

Jesmo li negdje između algoritamske buke i društvene pretrpanosti, jednostavno otupjeli?

Većina ljudi danas djeluje kao da ih je beskrajno ponavljanje nepravde učinilo rezistentnima na tuđu bol, kao da nas ništa više ne može iznenaditi, ali nas i dalje sve boli ispod “tepiha”.

Ideja s kojom je većina nas odrasla, da se svijet mijenja pojedinačnim gestama, jednom dobrom odlukom, jednim činom hrabrosti, jednim ne kao da je ostala negdje iza nas, a često nam zvuči kao još jedna u nizu floskula.

Jesmo li već sve uprskali?

Teško je ne zapitati se kako smo došli dovde. Jesmo li sve već upropastili? I još važnije: možemo li, iz ovog mjesta kolektivne nemoći, učiniti svijet boljim?

Ponekad nam se čini da ne bježimo od realnosti zato što smo cinični, nego zato što nas je nada iscrpila. Više ne vjerujemo da možemo nešto promijeniti jer su nam svi rekli da nismo dovoljno. Ili da je prekasno. Ili da je netko drugi već pokušao i da je sve to već dokumentirano na webu.

Mnogo smo riječi napisali, dokumentirali i izgovorili, ali možda ipak treba češće ponavljati da svijet spašavamo tako da krenemo od sebe, da radimo na tome da se svjesno, tvrdoglavo, uporno ne izgubimo u njemu.

Možda ne možemo spasiti sve, ali možemo odbiti biti dio rezignirane mase

Jer iako ne možemo sami zaustaviti rat, promijeniti globalni sustav moći, nahraniti sve gladne i iscijeliti sve slomljene možemo odbiti biti dodatni izvor buke, cinizma ili ravnodušnosti. Možemo odlučiti da nećemo dijeliti još jedan oštri komentar iz fotelje. Možemo naučiti slušati, iako nas često nitko ne uči kako. Možemo reći: neću danas ništa kupiti da se osjećam bolje. Neću sudjelovati u natjecanju iz usporedbe boli.

Mala djela nas pojedinaca mogu promijeniti lanac boli i tuge te time i ton zajednice u kojoj živimo. Ta dijela ne trebaju biti grandiozni preokreti nego niz sitnih, gotovo nevidljivih odluka koje donosimo svakog dana.
Takve geste možda ne mijenjaju svijet kao što to čine političke odluke, ali mijenjaju atmosferu, jačaju zajednicu i onu mikroklimu među nama iz koje zapravo nastaje svaki oblik nade, ali i otpora.

Ako smo zaboravili odakle krenuti, evo 5 sitnica koje možemo krenuti raditi odmah:

1. Odgovori porukom koja smiruje, a ne koja dodaje pritisak

Ponekad je “vidim te” važnije od savjeta. Ne moraš uvijek znati što reći i ne moraš imati rješenje. Dovoljno je da tvoj odgovor ne ubrzava, ne optužuje, ne savjetuje po inerciji. Dovoljno je da netko zna da nije sam.

2. Razmisli prije nego što opet kreneš kupovati zbog emocionalnog nezadovoljstva

Kupujemo jer smo umorni. Jer nam je dan bio loš. Jer nam algoritam javlja da nova kolekcija upravo “nestaje sa zalihe”. Kupujemo jer ne znamo što bismo sa sobom, a potreban nam je osjećaj kontrole, pripadnosti, olakšanja. I nije to slučajno, potrošnja je pažljivo dizajnirana da glumi emocionalnu regulaciju. Zato idući puta kada krenete scrolati još jednom u danu webshop neke online trgovine, razmislite o ovome.

3. Usudite se usporiti. Radikalno, besramno, bez agende.

Sjedni. Ne zato što više ne možeš stajati, nego zato što svijet već predugo ne zna stati.
U eri ubrzanja, gdje svaka misao mora imati cilj, svaka minuta opravdanje, a svaki sadržaj duljinu TikToka, ti probaj nešto drugo. Pusti podcast bez da ga ubrzavaš, pusti dijete da spava, šefa da priča, a misli da lutaju.

4. Ponudi pomoć bez pitanja u sebi “a što ja imam od toga”?

Sve se danas računa, vrijeme, učinak, povrat investicije, emocionalni ROI, čin bez kalkulacije postaje rijetkost, gotovo nepristojnost prema logici suvremenog preživljavanja. Pokušaj pomoći nekome bez očekivanja da će ti se to vratiti u novcu, statusu, ni karmičkim bodovima.

5. Reci hvala – iskreno, pogledom, a ne iz navike

Danas toliko slušamo o zahvalnosti da nam je i ona postala automatizirana. Brza riječ kojom završavamo mail, zahvala koju bacimo usput dok tipkamo poruku ili skidamo slušalice.

Ali pravo “hvala” ima težinu. Ono je priznavanje da nisi sam. Da je netko, bilo tko, na trenutak učinio nešto za tebe, bilo da je to konobar koji je poslužio kavu, prijateljica koja te nije zvala nego ti samo poslala srce ili prolaznik koji ti je pridržao vrata .“Hvala” je način da kažemo: vidim te. I važno je da je riječ prisutna. Iskrena zahvala može biti ono što nekome, tko danas ne vjeruje nikome, vrati minimum vjere u odnose.

Za ponijeti sa sobom

Ovo je samo pet sitnica.

A koliko ih još ima? Koliko ih već radimo, ali ih ne priznamo kao vrijedne jer ne donose likeove ili rezultate? Zato pitamo i vas što vi radite da bi svijet bio bolje mjesto?

Pišite nam svoje prijedloge, male rituale, tihe pobjede i odluke koje mijenjaju ritam dana. Od danas, činimo svijet boljim mjestom i živimo svoje Budi dobro.

 

Foto: Pexels