S Petrom Beluhanom iz Mayalesa o suncu i mraku

 

Mayales je jedan od najistaknutijih autentičnih bandova u Hrvatskoj, a njihov frontman, Petar Beluhan, karizmatični duhovni kreativac. Njegova svjetlost zrači i u najtamnijem mraku. Poželjela sam među tajnim tajnama otkriti ponešto o Petru Beluhanu što se ne može pronaći na googleu.

Od samog početka je bilo jasno da će ovaj intervju biti nešto posebno. S nekom lakoćom smo se dogovorili gdje ćemo se naći. Po dolasku na dogovoreno mjesto, Petar me pitao želim li da odemo na kavu ili mi je ok da popričamo u njegovom prostoru, koji je btw under construction, u podrumu jednog nebodera. Izabrala sam ovo drugo.

Kavalirski od njega dobila sam jedini stolac u prostoru, a on je sjedio na kanti Jupola. Prije nego sam izustila svoje prvo pitanje, Petar je pitao mene – što je Budi dobro. S tom diverzijom cijeli intervju je otišao u potpuno drugom smjeru. I to kakvom smjeru.

 

1. Što je za tebe biti dobro?

Uspješno balansirat između realnosti i onog što smo kroz vrijeme prepoznali u sebi. Da se ne zapetljavam u filozofiju, nemam to jasno osviješteno osim što mi je potpuno jasno da postoji nešto dobro što se može slijediti i što ti se lijepo vraća. U zadnje vrijeme koristim frazu za mir u svemiru, koja mi je ispočetka zvučala smiješno, a s druge strane baš dobro opisuje uspješan balans odnosno mir zbog kojeg se ja osobno jako dobro osjećam.

2. Bi li rekao da si duhovan?

Mislim da onaj koji za sebe kaže da je duhovan iskače iz te definicije, ali da je to nešto čemu stremim i što mi nije strano – svakako. Vidim da me ljudi često pitaju to pitanje, valjda ih moja brada asocira na kakvog duhovnjaka (smijeh). Uz toliko poroka i sebičnosti teško da možemo pričati o duhovnosti.

3. Simbol za Sunce je jedno od najboljih glazbenih ostvarenja kojeg uvijek slušam u komadu. Koji bi bio tvoj osobni simbol za sunce i što ti sunce predstavlja?

Bravo. Veliki kompliment. Ako mi kažeš da slušaš album u komadu onda smo zatvorili krug, uspjeli. Puno smo uložili u to da stvorimo albumsku cjelinu. Prije svega ti sad razgovaraš sa mnom, Petrom Beluhanom, a Mayales je minimalno 4-5 ljudi koji su tu utkali ciglu po ciglu. Vlado Mirčeta prije svega, moj partner u komponiranju. Mladi Luka Geček koji se pridružio kasnije u taj kreativni tim. Potom naši producenti Juraj i Pavle, koji su nam pomogli da to počne izgledati i bujati veće od nas samih. I kad mi kažeš da slušaš cijeli album onda je to najveći kompliment koji možemo dobiti.

To je fenomenalno pitanje. Vraćamo se na temu konceptualnosti, koji je bio koncept. Ja sam dugo pokušavao otkriti koji bi bio koncept Simbola no on se sam otvorio tek na samom kraju snimanja. Ja ću ti danas reći kako je koncept tog albuma napraviti jednu ogromnu energetsku žutu kuglu svjetlosti, dobrote koja je jača od sivila okoline u kojoj živimo. Možeš je zakriti rukom, ali ne možeš ju uništiti. Možeš ju prekriti pijeskom, možeš ju sakriti, možeš pobjeći od nje, ali ta mala kugla je tu, živa je, ostaje, preživljava, samoodrživa je. Kugla dobrote, energije, svjetlosti.

Foto: Boris Ščitar

4. Što misliš o mraku? Kakav ti je osjećaj kad si na gruntu, daleko od grada?

Taj prirodni mrak kojeg ti i ja sad već prilično dobro poznajemo, to je teško opisati riječima, brrr…po danu misliš da te ništa ne može preplašiti, a onda padne mrak, nema gradske rasvjete i ti shvatiš da si mrvica u svemiru, da je sve opasno, ali da te na kraju priroda ipak probudi zdravog, sretnog i da je sve dobro prošlo. Meni na gruntu pomaže moj mali pas koji sa mnom ostaje budan do 2, 3 ujutro, zajedno slušamo zvukove, drhtimo, lajemo, slušamo srnice, životinje u obližnjoj šumi… zajedno smo osvijestili da to nisu dinosauri, da je to priroda, koja je u suštini dobrohotna i koja je ovdje domaćin. Možda je to moja prva asocijacija na mrak, odnosno strah.

Ali bojim se onih drugih asocijacija na mrak, neminovna smrt, samoća i to neko otuđenje koje čovjeka vrlo brzo može obuzeti kao neka njegova realnost. Ima u tom mraku jako puno zla. Osjećam mrak civilizacije, slušam ga, čitam ga i čini mi se toliko nepobjediv, a opet s druge strane glazbenici, ili umjetnici, su skloni traženju nekih utopijskih svjetova pa ja već dugo živim neku nadu da će doći svijet u kojem će se reći ‘danas nije ubijen niti jedan čovjek, danas nije stradao i poginuo niti jedan čovjek, danas nije opljačkan niti jedan čovjek itd’. Možda to stvorimo već do kraja ovog stoljeća. Možda se dovoljno osvijestimo da dođemo do toga.

5. Misliš li da glazba u bilo kojem obliku može biti tračak svjetla i nade da povuče ljude iz mraka?

Da, tako bi to trebalo biti, međutim malo smo zapeli – ako se mene pita. Svakako tračak nade jest, iako mi se čini da se glazba kao i umjetnost u ovom svijetu sve manje konzumira, sve manje treba, sve manje čita, sluša… Bojim se da je funkcija skip pojela umjetnost i da se još neko vrijeme nada neće tražiti u glazbi, književnosti, kulturi, znanosti…

6. Da moraš pronaći svoje vlastito svjetlo u mraku gdje bi ga tražio, što bi to bilo?

Zvučat ću ko pretenciozni filozof, a tog se pomalo sramim u ovakvom okruženju, ali to je ova klišej rečenica koju ću ti sad ispaliti – di ćeš tražiti svjetlo u mraku nego duboko iz mraka samog sebe. Mislim da je to formula ovog čime se ja bavim odnosno odgovor od kuda crpim inspiraciju. U nekim svojim depresivnim godinama odlučio sam pisati. To pisanje me spasilo, našao sam u sebi dovoljno materijala da se dignem iz mraka i da to pretvaram u neko svjetlo – da materijaliziram svoju depru. Nije bilo zamišljeno da pišem knjigu koju ću prodati, od koje ću živjeti – to je prvenstveno bila moja mala igra samopomoći. Čini mi se da čim materijaliziraš to svjetlo koje imaš u sebi ti počneš svijetliti u mraku. I kad vidiš da se na tu svjetlost vežu druge dušice onda vidiš da je to jedan povezani svijet koji možda u ovom trenutku i nema daha u javnosti, i da djeluje kao da ne postojimo, ali ja znam da postojimo. Možda nas je manje, možda nas je pojela tržišna filozofija i šareni mediji, ali tu smo. Mislim da je to nepobjedivo, naš zdravi ljudski duh.

7. Vašu glazbu doživljavam autentičnom. Međutim, koliko je god danas popularno biti autentičan i svi tome težimo, čini mi se da mase teško prihvaćaju autentičnost, jer se ne mogu poistovjetiti. Kako ti gledaš na to?

Da, čini se kako danas nema previše interesa za autentičnost. Ali vratimo nadu na način da ne zaključujemo sliku o svijetu iz medijske percepcije. Ono što meni malo vraća nadu je to da Mayales kronično nije visoko komercijalni band, on se ne natječe u kategorijama koje su samoodržive, kojima se zarađuje novac, no međutim, ono gdje se mi isplaćujemo je činjenica da svako malo naletimo na ljude poput tebe kojima iz očiju zrači da su pročitali to štivo upravo na način na koji smo mi mogli samo maštati. To se ne može platiti nikakvim novcem. To te ispunjava duhovno, ne možeš to opisati riječima. I tako svako malo nalijećeš na duše kojima glazba i umjetnost treba, koji ju konzumiraju i na kraju krajeva u toj umjetnosti spominju naš mali Mayales – i di ćeš više.

8. Cover albuma i spot Dupli svijet je radio Dalibor Barić. Možeš li nam otkriti neku simboliku u tome i slijediš li ti simbole u svom životu?

Fasciniran sam idejom da probam osmisliti vrhunsku vizualizaciju i simboliku za svu našu kreaciju. Simbolika koju Barić vizualizira neću i ne mogu otkrivati. Mogu samo reći da imam svoju interpretaciju, a sviđa mi se i njegova. U trenutku kad smo radili cover Bariću sam rekao – volio bih da napraviš portal koji je točka prelaska iz realnog svijeta u onaj duhovni gdje se taj album može konzumirati. Kad je poslao tu sliku sve je bilo jasno – to je to! Genijalno.

Album cover by Dalibor Barić

9. Vjeruješ li u karmu?

Da, svakako. Iza riječi karma stoji više potencijalnih tumačenja, od horoskopskih do karmičkih. To je jedna široka tema. Često koristim rečenicu – odgovara mi nečija karma, nekome odgovara moja karma… Vjerujem u karmu, vjerujem da za života možemo graditi duh koji ima mogućnost preživljavanja ovog smrtničkog života, vjerujem u karmu koja može preživjeti.

10. Kako bi opisao Mayalese?

Sad se trebamo iz duhovnog svijeta spustiti u ovaj realni svijet. Mayales je jedna zastava pod kojom se već duži niz godina stvara autorska glazba. Ona ima neku svoju prepoznatljivost i refleksiju našeg glazbenog veselja. S druge strane Mayales je živo biće sa svim svojim zemaljskim problemima. Između ostalog to je skup od 9 duša koje međusobno titraju, surađuju, pokušavaju dići zmaja – a vjetra nigdje.

Ono što 9 ljudi hoće pokazati ovom svijetu u kojem jesmo implicira jako puno komplikacija i svakodnevnih borbi, traženje smisla… češće je to borba s problemima nego veselje muziciranja. Prečesto imamo logistički nightmare koji baca u drugi plan samu umjetnost. U tome jako puno pomažu Vlado i Luka, i puno vanjskih suradnika i prijatelja, poput Dalibora Barića, Lane Čulig iz Aquariusa, neka ne zamjere svi oni koje ne spominjem. Tu je jako puno duša koje ulijevaju svoje ideje i pomoći da tom Mayalesu upumpaju i boju i sliku i kompatibilnost s ovim današnjim svijetom.

Druge zanimljive intervjue možeš pročitati ovdje. 

 

Indira Juratek

 

Foto: Goran Berović