Meditacija & psihoterapija: odličan put za Zapadnjaka
Jedan od načina samopomoći jest mogućnost primjenjivanja meditacije i psihoterapije. Mnogi će možda prigovoriti da je to subjektivan dojam, ali ja ću ponuditi neke odgovore.
Kada neku tehniku vježbamo duže vrijeme ili ako pripadamo određenom vjerskom pokretu, trebamo li imati rezultate? Tu prestaju odgovori u religiji, jer klasičan odgovor druge strane jest da se rezultati ne mogu mjeriti, ulazi se u relativiziranje pitanja i u druga opravdanja, što pokazuje da je u organizacijama premalo iskustva, a previše teorije.
Svaka tehnika koju radite zahtijeva postavljanje dva pitanja. Prvo: Daje li mi tehnika rezultate? Drugo: Poznajem li osnove tehnike koju radim, jer ako ne znam, onda će rezultat sigurno izostati, budući da ne razumijem postupak pa onda ne mogu mjeriti rezultat.
Svaka organizacija preuveličava mogućnosti i dosege, jer se nadmeće s onom drugom te neprestano mora biti u marketingu u kojem se moraju baviti temama koje potpiruju mržnju. Ako se bavite psihom i transferima ili meditacijskim povlačenjem obraćate se jedan posto ljudi i tu završava svaki oblik pokušaja komunikacije s većinom.
Duhovna i terapeutska praksa mora dati rezultate
Stvarna duhovna ili terapeutska praksa mora dati rezultate. Ljubav ne može teći od organizacije koja vam govori što da radite je potiskujete sebe i Jastvo, od tuga dolaze sve bolesti. Automatski, vaše Jastvo je izgubilo svoj identitet i vi ste projicirali svetost na drugog ili na svetu osobu. Sve je odrastanje u kojem djetinje pokušavamo pobjeći od zastrašujuće istine o sebi, a to je da sve patnje i probleme sami stvaramo krivom projekcijom sebe i umanjujući svoju sposobnost i mogućnost da promijenimo odnos prema sebi i svijetu, gdje nestaje potreba za oslanjanjem na vanjštinu i gdje autoritet više ne živi izvana, već se otkriva da je u nama.
Put počinje u otkrivanju roditeljskih programa zbog čega je Jastvo još uvijek otac ili nadređena funkcija, dok u otkrivanju tih projekcija mijenjamo i vanjsku životnu situaciju, postajemo neovisni i unutarnje stavove pretvaramo u vanjsku stvarnost. Naime, roditelj nužno postaje svećenik ili voditelj grupe, poslodavac dok mjesto održavanja obreda postaje majka. Niti jedan praktikant se toga u početku ne može osloboditi, a onda se na kraju razočara u svoju duhovnost, jer je svog roditelja projicirao u duhovnu osobu kojoj je dao nadnaravne sposobnosti. Kroz tisuće konzultacija i individualnih terapija, primijetio sam da 99 posto ljudi zapne za svoje roditelje i ne mogu napraviti veliki pomak u odnosima, a kamoli duhovnoj praksi. Ukratko, nema duhovne prakse ili rezultata tko nije osvijestio svoje roditelje. S druge strane, nema partnerskog odnosa ako se par nije odvojio od kompleksa majke i oca.
Postoje primjeri ljudi koji mogu prevariti našu percepciju, tj. možete sresti posebne ljude koji imaju određene iscjeliteljske sposobnosti ili vidovitost, ali su njihovi odnosi vrlo loši. S druge strane, netko kaže da meditira kada šeta, sluša glazbu ili radi na odnosima čitajući knjige o odnosima, što je lijepo i pozitivno, no u meditaciji zaustavljamo mentalne procese i sami smo sa sobom, sve govori izvana i iznutra: Izađi. Ako se ne možemo prepustiti sebi, onda se ne možemo prepustiti ni partneru ni svijetu. Meditacija je stvar unutarnje svijesti. Praksa mora dati rezultate, ako ne da, onda nešto nije u redu ili s vježbom ili s izbjegavanjem susreta s nečim što izbjegavamo osvijestiti u sebi.
Pitanje nije nimalo teško niti pretenciozno, jer ako ne možemo napraviti korak, onda dolazi do dubokog odbacivanja sebe onakvima kakvi jesmo, odnosno onakvima kakvi su roditelji i društvo htjeli da budemo. Kada nadvladaš svoje roditelje i kada budeš mogao biti sam sa sobom jako dugo, tada ćeš se moći baviti bilo kojom praksom, od kršćanstva, budizma, islama, hinduizma, tehnika iscjeljivanja i drugih metoda i imat ćeš rezultate. Bez ova dva aspekta, nijedna vaša praksa neće dati rezultate.
Susreo sam ljude koji imaju jaku iscjeliteljsku moć, ali su neuspješni u vezama i ne mogu dugo meditirati ili sjediti sami sa sobom. U praksi yoge to je lijepo objašnjeno: možete imati siddhije ili duhovne moći, ali sidhiji ili moći daleko su od samostvaranja.
Praksom svjesnosti i snagom našeg srca, možemo početi nadilaziti naše slojeve nezdravih stavova i gledati na životne situacije s većom objektivnošću, a potom prihvatiti sami sebe. Psihoterapija nam pomaže da odmah raskrstimo s lažnim projekcijama i nadama te željama koje unosimo u prasku meditacije, dok s druge strane, meditacija nam daje snagu i ulogu promatrača kojom jačamo sistem ogledala ili promatranja samoga sebe. Ujedno tako nastaju i vanjske promjene, težimo neovisnom poslu, pojačava se kreativnost i u život dolaze ljudi sličnih stavova i pogleda što znači da vaša promjena nije izolirani slučaj, utječe i na vanjsku situaciju.
Foto: Freepik
POST COMMENT