Ljubavi, tu sam za tebe

Nedavno sam naišao na video u kojem je poznati vijetnamski zen majstor Thich Nhat Hanh govorio o prisutnosti. Govorio je kako je naša prisutnost najveći dar koji možemo pokloniti voljenoj osobi. Govorio je kako se prisutnost ne može zamijeniti novcem. Kako je najznačajniji izraz ljubavi kad partneru/partnerici iskreno kažemo: ljubavi, tu sam za tebe. Na kraju nas potiče da budemo dostupni svojim voljenima. Tu dostupnost, taj kapacitet, izjednačava s praksom mindfulnessa.

Možemo li na isti taj način biti tu za sebe?

Kultura bijega

Svima nam je u prirodi osjetiti valove bezvrijednosti, samokritičnosti, tuge, beznađa, ljubomore… Svi smo negdje ranjeni. Već samo odrastanje u odnosima, očekivanjima i gubicima ostavlja tragove na svakome od nas, čak i kad te tragove ne nazivamo ranama. I priznajmo si: većinu vremena su najdublje rane daleko od naših očiju. Životima taktički usmjeravamo pažnju tamo gdje te rane nećemo vidjeti. Često to činimo potpuno nesvjesno, kao način da se zaštitimo od boli za koju nemamo kapacitet. I neka, takve obrane su nam u ključnim trenucima omogućile da preživimo. Međutim, problem nastaje kad tim obrambenim strukturama počnemo graditi civilizaciju. Mnogi sadržaji i aktivnosti koje nam svijet nudi služe isključivo kao bijeg od mjesta koja nas plaše. Izazovno je to što se mjesta koja nas najviše plaše nalaze u nama.

Kad bijeg prestane

I zaista, jednom kad pogledamo unutra, vidimo ranjivost, krhkost, živo nezaštićeno tkivo. Živu ranu. I toliko je lako ne voljeti to što vidimo, možda čak i mrziti i ne htjeti priznati da je i to dio nas.

A istovremeno, zadnje što je našim ranjenim dijelovima potrebno je grubost i osuda.

Možemo li biti nježni prema sebi? To je ono što nas vjerojatno nisu naučili niti doma ni u školi. I na nama je da sada to naučimo sami. Ili uz pomoć mudrih ljudi koji nam stoljećima i tisućljećima osvjetljavaju put do ljubavi.

Možemo li za ove blagdane dopustiti ranama da ponovo postanu dio nas i pružiti im toplinu i prihvaćanje? Može li srce znati da nije pogrešno ako je ranjeno, da nije manje vrijedno ako još nije cjelovito? Možemo li našem srcu usmjeriti poruku: ljubavi, tu sam za tebe. Volim te točno takvo kakvo jesi.

Njegujući takav stav, lakše ćemo iste rane prepoznati i u našim voljenima i znati biti tu za njih, jer kad prestanemo bježati od vlastite ranjivosti, prestanemo je osuđivati kad je primijetimo u drugima.

Tajne davanja

I kad smo već kod „drugih“ i odnosa s njima, ono što slijedi osobni je zaključak s kojim će se možda neki poistovjetiti.

Gledano na duge staze, uvidio sam da u odnosu ne ostajem zbog ideje da ću nešto dobiti ili izvući iz tog odnosa ili od te osobe.

Razlog zbog kojeg ostajem jest spoznaja da toj osobi mogu i želim nešto dati. Davati.

Ako smo u odnosu primarno zbog onoga što želimo dobiti, u trenutku kad to izostane, kad ne dobijemo što nam je potrebno – a to će se nužno dogoditi –  razlog za ostanak nestaje.

Što ako je želja za davanjem veće bogatstvo i snažnija vezivna nit od želje za dobivanjem?

Za ove blagdane, hajdemo davati. Naravno, onoliko koliko možemo – svoju prisutnost sebi i svijetu.

Za pitanja vezana uz meditacijsku praksu ili savjetovanje možete me naći na mindfulness-podrska.com.

Možd vas zanimaju i sljedeće teme:

O meditaciji i odricanju: Zašto nas je strah odricanja?

Prepoznavanje: prvi korak ka slobodi

Činiti ili ne činiti: kako meditacija mijenja našu svakodnevnicu?

Foto: Pexels