100 dana kreativne prakse: Što se dogodi kada kreativnosti posvetimo 20 minuta dnevno?

Tanja Giovanelli ispričala nam je što je otkrila kroz 100 dana kreativne prakse i kako se njezin odnos prema stvaranju promijenio kada je fokus s rezultata prebacila na lakoću, znatiželju i sam proces.

Što se dogodi kada 100 dana stvaranja odlučimo posvetiti doživljaju, a ne rezultatu? Kako naša kreativnost reagira kada je usmjerimo prema lakoći, umjesto izvrsnosti? Te sam ideje, inspirirana inicijativom umjetnice čiji rad pratim, odlučila istražiti kroz vlastiti projekt 100 dana kreativne prakse.

Nisam željela dokazati da mogu izdržati 100 dana niti napraviti 100 vrijednih radova. Uostalom, trebalo mi je gotovo 200 dana da skupim tih 100, ali tko broji. Htjela sam si dati vrijeme, pažnju i prostor za stvaranje. Projekt sam osmislila kao mali način da sebi pružim podršku i ljubav. Iz te je namjere krenulo moje oživljavanje kreativne prakse usidrene u lakoći.

Lakoća ne znači da je nešto manje vrijedno

Često vrijednost povezujemo s količinom truda i uloženog napora. Ako nam nešto ide lako, skloni smo zaključiti da ne može biti dovoljno dobro, vrijedno ili važno. Kod mene je često tako sa svime u životu, ne samo s kreativnim radom.

Ovih 100 dana bili su mi prilika da to preispitam. Da odaberem motiv zato što me privlači, boju zato što odgovara mom raspoloženju ili temu zato što mi budi znatiželju, predstavlja izazov ili donosi utjehu. Ne zato što mislim da bih trebala raditi nešto „ozbiljnije”.

Lakoća za mene ne znači raditi samo ono što je jednostavno, nego dopustiti sebi da krenem od onoga što mi prirodno dolazi.

Stvaranje bez očekivanja otvara prostor za istraživanje

Kada ne moram napraviti dobar, smislen rad, mogu eksperimentirati. Uostalom, 20-ak minuta, koliko sam si dnevno za ovu namjeru odredila i nije vrijeme unutar kojeg ispred sebe i mogu staviti velika očekivanja. Mogu uzeti motiv koji mi je nov, koristiti boju koju inače ne bih odabrala ili nešto napraviti bez ideje kako bi trebalo izgledati.

Ako ne uspije – ništa strašno. Upravo tu nastaje prostor za istraživanje. Ne moram odmah znati što radim niti unaprijed procijeniti hoće li rezultat biti vrijedan.

Kreativna praksa kao oblik njege

Kroz ovih 100 dana kreativni rad postao mi je i način da primijetim što se događa u meni.

Ponekad je ono što nastaje odražavalo moje raspoloženje, a ponekad služilo kao odmak. Uz terapijski pristup koji rado prakticiram, bilo je dana kada sam kroz rad procesuirala emociju ili ideju, kao i onih kada bih si dopustila istraživati ili utjeloviti nešto što inače sputavam, prigrliti svoju sjenu i otvoriti prostor punini iskustva u sigurnosti imaginacije. Ponekad bih tek naknadno shvatila zašto me privukao određeni medij, motiv, boja ili način rada, no ponekad niti tada. Dopustila sam si da mi smisao bude opcija.

Zato kreativni rad mogu promatrati kao neku vrstu vizualnog dnevnika. Ne mora mi uvijek nešto objasniti, ali mi može otvoriti priliku za prisustvo. Može mi pokazati gdje sam, što me zanima ili muči, čemu se vraćam, a što izbjegavam; što mi treba i što sam sebi spremna ponuditi.

U tom smislu stvaranje postaje način komunikacije sa sobom. Ponekad je dovoljno da bude informacija.

Zašto nam treba i „loša umjetnost”?

Kreativna praksa ne može biti sastavljena samo od radova s kojima smo zadovoljni. Ako sebi dopuštamo samo ono što nam se sviđa, vrlo brzo počinjemo kontrolirati proces i birati samo ono za što znamo da će funkcionirati.

„Loš” rad zato nije promašaj. On nam pokazuje što se događa kada nešto ne uspije i kako reagiramo na vlastito nezadovoljstvo. Pomaže nam primijetiti gdje postajemo pretjerano kritični ili pokušavamo sve kontrolirati.
Stvaralački proces zapne ako dopuštamo da van izađe samo ono što smo unaprijed procijenili kao dovoljno dobro ili ako kreativnost aktiviramo samo kada postoji potreba za mjerljivim rezultatom.

Zato redovitost ove prakse vidim kao održavanje ˝vodovoda˝, pročišćavanje sustava. Sve mora nesmetano teći i izlaziti kada dođe na red, a ne samo kada se nama tako hoće. Kreativni tokovi moraju biti protočni da bi ono što smatramo vrijednim i dragocjenim moglo pronaći svoj put u ekspresiji.

Kreativnost kao mentalna i kreativna higijena

Stvaranje ne mora uvijek imati vanjski cilj. Ne mora nastati nešto što ćemo pokazati, pokloniti, prodati ili sačuvati. Ne mora nas, kao terapijski alat, informirati, iscjeljivati ili osnaživati, niti mora razvijati našu umjetničku praksu. Može jednostavno biti način da afirmiramo taj dio sebe i poštujemo dar kreativnosti koji smo rođenjem zadužili.

Ako nam je kreativnost važna, zašto bismo je aktivirali samo kada očekujemo vrijedan rezultat? Sve mi je bliža ideja kreativne prakse kao svojevrsne duhovne higijene – redovitog prostora u kojem možemo istraživati, izražavati se, biti znatiželjni, nespretni i jednostavno uživati u onome što nam je dano.

A što je s vještinom?

I za kraj moram navesti jednu zanimljivost; čak i kada vještina nije cilj, ona se ipak razvija. Ako redovito posegneš za akvarelom, pastelama, glinom ili nekim drugim medijem, počinješ ga upoznavati. Saznaješ kako reagira, kakva mu je narav i kako njime možeš upravljati. Stvaraš odnos s materijalom.

Tako se događa nešto pomalo paradoksalno: možeš istraživati motive i teme koje ne traže tehničku izvrsnost nego iskrenost, a u pozadini tvoja vještina svejedno raste.

To sam primijetila kada bih, svako toliko, pokušala naslikati nešto određeno ili figurativno. Iako ovladavanje tehnikom nije bio glavni cilj ove prakse, napredak je bio vidljiv. Ruka je nešto naučila kroz samo vrijeme provedeno u radu.

Možda je upravo to jedna od ljepših stvari kod ovakvog pristupa: ne moraš stalno raditi na vještini da bi postajala vještija.

Što se promijenilo nakon 100 dana?

Za mene najvažniji rezultat ovih 100 dana kreativne prakse nije 100 radova, nego drugačiji odnos prema stvaranju.
Lakoća za mene više ne znači izbjegavanje zahtjevnog. Znači manje forsiranja, manje potrebe da unaprijed znam kamo nešto vodi i manje procjenjivanja.

Ovo je iskustvo napravilo pomak u mom odnosu prema kreativnosti, ali nije ostao samo tamo. Kad jednom počneš primjećivati koliko energije trošiš na kontroliranje rezultata, savladavanje otpora i dokazivanje vlastite vrijednosti sebi samoj, teško je to ne primijetiti i drugdje.

Zato ovih 100 dana za mene nisu bili samo projekt stvaranja. Bili su vježba u drugačijem pristupanju svakodnevici: manje zahtjevanja, više znatiželje; manje kontrole, više prostora; manje pitanja „je li ovo dovoljno dobro?”, a više pitanja „što se događa ako pokušam?”.

 

 

Foto: Tanja Giovanelli