Gregor Čavlović zna kako milijunima objasniti znanost. Mene je zanimalo što još pokušava razumjeti

Gregor Čavlović je mogao ostati na putu kojim se naizgled sasvim logično kreće jedan astrofizičar: prema istraživanju, podacima, akademiji i sve užem području znanja. Umjesto toga, otkrio je da ga možda više od trenutka u kojem nešto razumije on sam uzbuđuje trenutak u kojem to uspije objasniti nekome drugome.

Znanost i film u njegovoj priči zapravo nikada nisu bili dva odvojena svijeta. Kao klinac snimao je stop-motion filmove s Lego kockicama, kasnije filmove s ekipom i imao gaming YouTube kanal, dok su ga prema znanosti vukli svemir, SF i kanali poput Veritasiuma.

Na University College London (UCL) diplomirao je astrofiziku s First-Class Honours, a tijekom istraživačkog rada u Europskoj svemirskoj agenciji analizirao je podatke svemirskih teleskopa i proučavao međuzvjezdanu prašinu u smjeru sustava s crnim rupama. Upravo tada naišao je na oglas za istraživača na Veritasiumu, kanalu koji je pratio još od srednje škole. Prijavio se bez velikih očekivanja, dobio posao i 2023. ušao u svijet koji je dotad gledao s druge strane ekrana. Danas za Veritasium istražuje, piše i režira, a sve češće staje i pred kameru.

Jedan njegov film možda najbolje pokazuje što se dogodi kada se te dvije linije doista spoje. How One Company Secretly Poisoned The Planet, edukativni film o PFAS-u, takozvanim vječnim kemikalijama i povijesti njihova prikrivanja, koji je producirao, režirao i napisao s Derekom Mullerom, osvojio je Gold Award na AAAS Kavli Science Journalism Awards, a potom i Webby People’s Voice za najbolji dugometražni video. Jedan film, dvije vrlo različite potvrde: kompleksnu znanost možeš ispričati precizno i pritom zainteresirati milijune ljudi.

Sve je to dovoljno za impresivan CV, ali mene je u razgovoru s Gregorom više zanimalo ono što iz njega ne možemo pročitati. Kako razmišlja netko kome je posao razumjeti stvari, a zatim pronaći način da ih razumiju i drugi? Ima li uz dokaze mjesta za intuiciju? I mijenja li svakodnevno razmišljanje u svemirskim razmjerima odnos prema onome čega svi imamo vrlo malo – vlastitom vremenu?

Gregor Čavlović & Indira Juratek

Foto: Marina Ćosić Trbara

Čini mi se da se kroz sve što radiš provlači jedna ista stvar – potreba da nešto istražiš, razumiješ, odeš još malo dalje. Gdje ti je znatiželja trenutno? Što ti ovih dana zaokuplja misli?

Trenutno sam jako zagrijan za planinarenje, ne nužno zbog sporta, makar obožavam sport, nego zbog mentalnog mira koji ti donese sam korak, noga ispred noge, kad nakon 30 minuta zaboraviš da hodaš, a um je slobodan da ode gdjegod. Nitko te ne ometa, a uz to se možeš popeti na neke najljepše vrhove.

Kad pogledam sve čime si se dosad bavio, imam dojam da iza toga nije postojao neki veliki plan, nego niz stvari koje su te dovoljno jako zainteresirale da si krenuo za njima. Kao tinejdžer gledao si Veritasium, a danas ga stvaraš. Kad nešto što ti je nekad izgledalo gotovo nedostižno postane tvoja svakodnevica, koliko ti to promijeni granicu onoga što smatraš mogućim?

Kao mali sam se htio baviti YouTubeom, ne znam tko nije htio igrat igrice i stavljat to na YouTube, ali onda su me gimnazija i faks odveli u drugom smjeru. Počeo sam studirati znanost i našao se na radnom stažu gdje sam radio istraživanja i shvatio da mi je najdraži dio svega bila prezentacija na kraju, kad sam nekom objasnio to što sam radio. Radio sam male grafike, videe i animacije, a kad bih vidio kako se ljudima otvaraju oči, skužio sam: wow, to je to čime se želim baviti. Edukacija javnosti.

Veritasium i sve te kanale prije gledao sam kao nešto nedostižno, kao domene u koje nikad neću ući. YouTube je za mene bio rezerviran za ljude koji to već rade i koji su već na tim platformama. I ne samo ti edukatori, nego i gejmeri i Minecraft – sve su to meni bile nedostižne stvari.

A danas sam se slučajno našao u toj sferi gdje sam sad s tim ljudima na nekom istom eventu. I znam da bi 12-godišnji Gregor poludio da zna di sam se uspio naći. Ekstremno sam zahvalan što danas imam mogućnost stvarati ono što sam kao mali toliko cijenio. Definitivno mi je pomaknulo granicu onoga što smatram mogućim.

Sada si s druge strane ekrana, a dio tvog posla je razumjeti kako osvojiti i zadržati pažnju milijuna ljudi. Istodobno živimo u vremenu u kojem se za tu istu pažnju neprestano bore algoritmi, notifikacije i beskonačan sadržaj. Što si radeći YouTube naučio o ljudskoj pažnji?

Ljudi razumiju kad ih netko tko pokušava dobiti njihovu pažnju ne tretira s poštovanjem, podcjenjuje njihovu inteligenciju ili vrijeme koje imaju. Zato pazimo da kad netko klikne na naš video odmah bude nagrađen informacijom ili da ga zaintrigiramo nekim misterijem. Svrha naših videa i razlog zbog kojeg želimo da ih ljudi pogledaju jest da educiramo, inspiriramo i na kraju stvaramo bolji svijet.

Jako puno ljudi ima loša iskustva s učenjem pa se stvorila ta stigma ja ne volim učiti. Mislim da ljudski mozak po prirodi voli upijati informacije, samo ih treba prezentirati na zanimljiv način. Onda će 10 milijuna ljudi pogledati video o ciferšlusu jer ih zanima, fora je, a i priča iza toga je odlična. (smijeh)

Nema granica sa znanstvenim temama, samo ih treba isprezentirati na dobar način.

Upravo tu dolazimo do zanimljive granice. Isti film donio ti je nagradu publike za digitalni storytelling i strukovnu nagradu za znanstveno novinarstvo. Jedan svijet traži pažnju, drugi točnost, a ti trebaš zadovoljiti oba. Gdje za tebe dobra priča prestaje biti vrijedna ako zbog nje moraš žrtvovati znanstvenu preciznost?

Jedna od temeljnih dogmi kanala je da nikad ne žrtvujemo istinu i znanost. Ponekad nećemo nešto objasniti na razini doktorata, ali ako objasnimo na razini preddiplomskog ili srednje škole, još uvijek je točno, samo nije toliko detaljno. To je ljudima probavljivije, a neki dio videa ne treba biti duboko istražen jer možda nije glavna tema.

Problem s pisanjem nefikcije je što ponekad povijest nije zanimljiva. Nekad radimo na videu mjesec dana i shvatimo da priča jednostavno nije dovoljno poučna ili atraktivna. Tada odlučimo da to nije priča koju možemo sada ispričati na uzbudljiv način i pričekamo neki element koji bi to mogao promijeniti. Od nekih smo videa zbog toga i odustali.

Treba naći tu ravnotežu. Svakog zanima je li mu tavica otrovna, ali na prvi pogled se ne čini da će te zanimati kemijski spojevi koji dovode do toga da tavica bude neljepljiva. Kroz tu priču „je li moja tavica otrovna ili ne?“ postaješ motiviran razumjeti kako funkcioniraju te kemikalije, kako se stvaraju i kako utječu na tijelo. Ljude zapravo zanima, samo im treba dati dobar početak.

Kad već govoriš o tome da od nekih videa i odustanete, tijekom predavanja na Education.Weekendu u Rovinju kao primjer neuspješnog spomenuo si video koji je imao „samo“ milijun pregleda. Što je onda za tebe zapravo neuspjeh? I kad si posljednji put ozbiljno posumnjao u sebe?

Svaki video je bitka u kojoj se borim s tim jesam li dobar pisac ili ne. Uvijek na početku sumnjam u svoje vještine i mislim da video neće ispasti dobro. Ali onda, kad izađe i bude uspješan, dobijem tu validaciju – aha, znam čim se bavim. A kad krenem u sljedeći video, opet padam u tu sumnju, ali mislim da je to dobar dio procesa jer propitkujem elemente koje stavljam u video. Ne osjećam se uvijek udobno na svom poslu i to me tjera da budem bolji i bolji.

Što se tiče neuspjeha, izašao je taj spomenuti video koji sam napravio u petom mjesecu. Sada ima više pregleda, ali za naš kanal je to malo, a ni svi komentari nisu bili toliko pozitivni kao što znaju biti. I bio sam: „Je li to znak da nisam trebao napraviti taj video?“ Ali, kad staviš u kontekst da ga je tri milijuna ljudi pogledalo i našlo neku vrijednost u tome, možda po metrikama nije uspjeh, ali svijet je ipak bolje mjesto s tim videom nego bez njega.

Kad bi morao birati: bi li radije otkrio nešto što nitko prije tebe nije znao ili pronašao način da milijun ljudi napokon razumije nešto što već znamo?

Definitivno mi je ovo drugo draže. Pojašnjavati i objasniti nešto. Na svijetu ima hrpa ljudi koji su pametniji od mene i koji će otkriti zanimljivije stvari od mene, ali ako mi nešto dobro ide, to je objašnjavanje tema drugim ljudima. Izrazito sam sretan kad to radim i još od samog početka, kad sam na prvoj godini faksa imao predavanje u Planetariju Tehničkog muzeja Nikola Tesla, znao sam: to je to.

I na tom stažu isto mi nije bilo bitno što sam nešto otkrio, nego da to mogu pokazati. Jer je to nekako osamljen svijet – otkriješ taj mali komad fizike, a nitko osim tebe i možda još šest do dvadeset profesionalaca koji su specijalizirani baš za to područje neće ga razumjeti. Radije bih da mogu javno objasniti ono što je netko drugi otkrio.

A kad bi mogao dobiti odgovor na samo jedno veliko pitanje o svemiru, ali ga nikada ne bi smio podijeliti ni s kim – bi li ga ipak želio znati?

Ja bih radije da ne znam nego da to moram čuvati za sebe. Da znam nešto, a da ne smijem nikome reći, pojelo bi me to iznutra. Ako netko ima neku tajnu, bolje da mi je ne kaže. (smijeh)

Kad smo već kod toga što možemo i ne možemo znati – kao znanstvenik naučen si tražiti dokaz, ali najvažnije životne odluke rijetko dolaze s dovoljno podataka. Ima li u tvom životu mjesta za intuiciju?

Mislim da ljudi vole kad je netko strastven oko toga o čemu priča i da trebaš pratiti to što je tebi zanimljivo. Ne mogu ispričati jako zanimljivu priču o nečemu što me ne zanima i nikada neću napraviti dobar video o nečem što me ne zanima, jer jednostavno ne znam iz kojeg bih kuta ušao u nešto što ne pali neku iskru u meni. Dobar dio toga s čim se bavim i način na koji ću ispričati priče dolazi iz intuicije.

A i ovako, svakodnevno. Možeš čitati knjige o psihologiji, o tome na koji način mozak funkcionira, ući u debate postoji li svijest ili ne i baš rigorozno ispitivati svaku svoju odluku na temelju svog akademskog učenja, ali mislim da je to jako težak i nezahvalan način za živjeti. Pročitao sam neke od tih knjiga i ne bih rekao da sreća dolazi iz rigorozne analize. Iz dana u dan moraš ići intuitivno i emotivno. Koliko god je fizika dio mog svijeta, volim nekad pustiti taj dio i ići di me osjećaj vodi.

Jedno istraživanje koje mi je jako drago je Harvardsko istraživanje o razvoju odraslih, koje pokazuje koliko su za kvalitetan život važni dobri međuljudski odnosi. Sreću ne možeš dobiti nekim jednadžbama, nego moraš intuitivno ići za onim što te usrećuje. Mislim da ne postoji dobar život bez intuicije i bez opuštenosti.

Vratit ću te još malo svemiru. Astrofizika barata vremenskim skalama od milijardi godina, a jedan ljudski život je u toj perspektivi gotovo nezamislivo kratak. Je li ti bavljenje svemirom promijenilo doživljaj vlastitog vremena, godina, prolaznosti i toga koliko nam se neke stvari čine velikima dok ih živimo?

Ne znam. Lako je upasti u tu rupu. Svemir postoji i bez nas i čini se da smo nastali igrom slučaja pa se lako osjećati nebitno. Ali s druge strane, dobili smo sposobnost da kao svjesna bića cijenimo ljepotu tog svemira. Osim ako postoje druga svjesna bića, mi smo među rijetkima koji mogu promatrati i stvaranje i uništavanje i smrt i rođenje. Tako da osjećam da, koliko god možda jesmo nebitni, isto toliko smo jedini koji sve to mogu cijeniti.

U osobnom životu, to su skale vremena o kojima nije korisno razmišljati. Ja jako često razmišljam o tome postoji li ljudska svijest ili ne. Ali mislim da mimo filozofskih rasprava to treba ostaviti tamo, jer ako ideš iz dana u dan s tim informacijama u glavi – da svemir postoji već 13, 14 milijardi godina, a da smo mi tu igrom slučaja – zvuči kao jako tužan način za živjeti život.

Puno smo razgovarali o svijetu koji pokušavaš razumjeti izvan sebe. A koliko ti je zanimljiv onaj unutarnji? Što o sebi još pokušavaš shvatiti?

Početkom ove godine baš sam imao problema s prolaznošću vremena. Falila mi je srednja škola i djetinjstvo i sve mi je to nekako brzo prošlo. Imao sam osjećaj kao da sam se prebrzo uozbiljio i zakoračio u taj svijet posla prije nego što sam zapravo dovoljno iskusio faks i gluposti… Muči me i kako pronaći vremena za sve što me zanima u životu.

Naravno da postoje stvari koje ne razumijem o sebi. Mislim da sam još uvijek na početku te realizacije i znam da je sad vrijeme kad moram aktivno raditi na sebi. Nije više da te okolina toliko mijenja. Do faksa možeš živjeti na autopilotu, ali kad odeš na posao, kad popuste ti okovi i dođu odluke di ćeš živjeti, s čim ćeš se baviti – sve je na tebi. To su veliki tereti i puno odgovornosti.

Često preispitujem svoje odluke. Ako želim nešto spoznati o sebi, onda je to kako otići u neke nepoznate vode i raditi stvari koje nikada prije nisam probao. Tamo se nalaze rast i nove vještine.

Mogla bih te još puno toga pitati, ali jedno pitanje moram ostaviti za kraj – što za tebe znači biti dobro?

Nemam neki duboki odgovor. Za mene biti dobro znači biti sretan, ispunjen i zdrav. Deluzija je očekivati da je biti dobro neka euforija. Tu su svi usponi, padovi i sve lekcije.

Da zaokružim – ako te netko teleportira na vrh planine, nije isto kao put i muka penjanja do vrha. Sve to dolazi u paketu da bi mogao cijeniti život i da bi ti bilo dobro.

 

Foto: Marina Ćosić Trbara