Ima li ljubav rok trajanja? Što nas kraj jedne ljubavi uči o nama samima

Ima li ljubav rok trajanja i znači li kraj veze da ljubav nikada nije bila stvarna? Potaknuti memoarima “Stranci” Belle Burden, propitujemo zašto tražimo krivca kada ljubav završi, kako se nosimo s izdajom i zašto nečiji odlazak toliko često doživljavamo kao dokaz vlastite nedostatnosti. Možda najveći izazov ljubavi nije naučiti kako je sačuvati, nego prihvatiti da ponekad završava, a da pritom ne izgubimo sebe.

Koliko god osvrta i recenzija knjige Stranci Belle Burden pročitala, toliko nailazim na različita tumačenja ljubavi. Čini mi se da je svatko od nas iz ovih memoara o raspadu jednog braka izvukao vlastite zaključke o tome što je pošlo po zlu. Moram priznati da sam i sama, kada sam primila knjigu u ruke, jedva čekala otkriti gdje je autorica pogriješila u ljubavi. Što je učinila, što je propustila primijetiti i zašto je, na neki način, zaslužila da joj se dogodi upravo ono što joj se dogodilo. Zvuči okrutno, znam. Ali vjerujem da se upravo u toj potrebi krije dio razloga velike popularnosti ovog naslova. Svi mi volimo zaviriti u tuđe ljubavne priče i pronaći nešto što će nas umiriti. Neki propust ili znak upozorenja koji bismo mi, naravno, na vrijeme prepoznali. Nešto što će nam potvrditi da smo ipak pametniji, oprezniji ili jednostavno bolji u ljubavi. Da se nama takvo što ne bi moglo dogoditi.

Je li doista dostojanstveno kada svoju bol držimo za sebe?

Zanimljivo je koliko se brzo, kada je riječ o raspadu braka, pitanje što je muškarac učinio pretvara u pitanje što je žena propustila učiniti. Je li bila dovoljno pažljiva? Je li zanemarila supruga? A kada odluči javno progovoriti o izdaji, otvara se sasvim novi niz pitanja. Je li zaista morala iznijeti njihovu intimu u javnost? Je li riječ o iskrenosti ili osveti? Burden je svojim memoarima prekinula jednu mnogo stariju tradiciju, onu ženske šutnje. Tradiciju prema kojoj se prljavo rublje ne iznosi iz kuće, a dostojanstvo se mjeri sposobnošću da vlastitu bol zadržimo za sebe. Od ostavljene žene očekuje se gotovo nemoguća ravnoteža: da bude povrijeđena, ali ne ogorčena, iskrena, ali ne previše otvorena. Ako oprosti, pitamo se gdje joj je samopoštovanje. Ako ne oprosti, optužujemo je da ne zna pustiti prošlost.

Može li jedna osoba 20 godina živjeti u ljubavi, a druga isto toliko izlaziti iz nje?

U ožujku 2020., dok se svijet zatvara zbog pandemije, Belle Burden s obitelji boravi na Martha’s Vineyardu. Jedan telefonski poziv otkriva joj da suprug ima ljubavnicu, a ubrzo joj priopćava i da želi razvod. Nakon dvadeset godina braka i troje djece, čovjek za kojeg je vjerovala da ga poznaje postaje stranac. No knjiga ne govori samo o nevjeri, nego i o tome što se događa kada shvatimo da osoba s kojom smo dijelili život možda nije dijelila i našu predodžbu o njemu. Burden se vraća na početak veze, analizira uspomene i pokušava pronaći trenutak u kojem je nešto pošlo po zlu. Čekamo cijelu knjigu da negdje u zajedničkoj prošlosti pronađemo odgovor koji će njezin gubitak učiniti razumljivim.

Naravno, ni Burdenina verzija događaja ne mora biti jedina istina o njezinu braku. Memoari su uvijek nečija osobna interpretacija zajedničke prošlosti. Ali možda je upravo zato zanimljivo koliko smo spremni analizirati njezine postupke i pogreške, dok se mnogo rjeđe pitamo nešto jednostavnije: može li jedna osoba dvadeset godina živjeti u ljubavi, a druga istodobno polako izlaziti iz nje? Vjerujem da u većini slučajeva ljubav ne završava istodobno s obje strane. Da ne postoji nužno pogreška koju smo mogli izbjeći, razgovor koji smo propustili ili trenutak u kojem smo mogli promijeniti ishod. Jer koliko god nas učili da se za ljubav treba boriti, rijetko nam tko kaže da se ona ne može uvijek sačuvati. Upravo je to ono što nas u tuđim ljubavnim brodolomima najviše plaši: spoznaja da možemo nekoga voljeti najbolje što znamo, a da to ipak ne bude dovoljno da nas on nastavi voljeti.

Tko je zapravo kriv kada ljubav završi?

Gotovo smo opsjednuti idejom da svaki prekid mora imati svoj uzrok, a svaki uzrok svojeg krivca. Ako je netko otišao, netko drugi mora da je nešto pogriješio. Ako je ljubav završila, možda je nismo dovoljno njegovali, možda smo se previše promijenili ili smo, naprotiv, ostali isti dok se druga osoba mijenjala. Kao da nam je lakše prihvatiti vlastitu odgovornost za nečiji odlazak nego činjenicu da na tuđe osjećaje, koliko god to željeli, nemamo potpun utjecaj.

Pritom često zaboravljamo da ljubav i odnos nisu isto. Ljubav je osjećaj koji se mijenja, ponekad bez jasnog razloga i bez našeg pristanka, dok je odnos nešto što svakodnevno gradimo vlastitim odlukama. Ne možemo nekome obećati da ćemo ga zauvijek voljeti na isti način, ali možemo obećati da ćemo prema njemu biti iskreni. Možemo preuzeti odgovornost za vlastite postupke, čak i onda kada više ne želimo ostati. Nije isto prestati voljeti nekoga i prestati se prema njemu ponašati s ljubavlju.

Upravo je zato priča Belle Burden toliko zanimljiva. Nije nužno problem u tome što je njezin suprug nakon dvadeset godina poželio drukčiji život. Ljudi se mijenjaju, a s njima i njihove želje, potrebe i predodžbe o sreći. Problem je u načinu na koji je odlučio otići, ostavljajući nju da sama pokušava razumjeti kraj nečega što je do jučer smatrala zajedničkom budućnošću. Možemo zaključiti kako nije kriv što je prestao voljeti, ali to ne znači da nije odgovoran za način na koji je otišao.

Ako nas netko više ne voli zašto mislimo da s nama nešto nije u redu?

Ipak, koliko god bilo primamljivo pronaći jasnu podjelu na krivca i žrtvu, odnosi su rijetko toliko jednostavni. Dvoje ljudi može godinama živjeti zajedno, a istodobno proživljavati potpuno različite verzije istog braka.

Nemoguće je pronaći jedinstven odgovor na pitanje tko je kriv kada ljubav završi. Ali moguće je postaviti drugo pitanje: zašto toliko često nečiju odluku da nas više ne voli doživljavamo kao dokaz da s nama nešto nije u redu?

Toksično pitanje: Možemo li voljeti nekoga ako ne volimo sebe?

O ljubavi prema sebi posljednjih se godina govori toliko da je gotovo postala još jedna obveza na ionako predugačkom popisu stvari koje bismo trebali savladati kako bismo živjeli ispunjen život. Moramo naučiti postavljati granice, prepoznati vlastitu vrijednost, njegovati samopouzdanje i, naravno, zavoljeti sebe prije nego što uopće pokušamo voljeti nekoga drugoga.

Ne vjerujem da moramo savršeno voljeti sebe da bismo bili sposobni voljeti drugoga. Uostalom, tko od nas u svakom trenutku vlastitog života iskreno voli sve što jest? Ljudi koji sumnjaju u sebe, koji se bore s nesigurnostima ili koji još uvijek pokušavaju razumjeti vlastite potrebe nisu zbog toga manje sposobni za ljubav. Ponekad upravo kroz odnos s drugom osobom učimo prihvatiti dijelove sebe koje smo godinama odbacivali.

Ipak, postoji razlika između toga da nekoga volimo i toga da vlastitu vrijednost počnemo mjeriti njegovom ljubavlju. Kada nečija pažnja postane jedina potvrda da smo dovoljno dobri, pomisao na njezin gubitak može biti mnogo strašnija od samog prekida. Tada ne gubimo samo osobu koju volimo nego i sliku o sebi koju smo godinama gradili kroz njezin pogled. Zato se nakon prekida toliko često pitamo što nam nedostaje, što smo mogli učiniti drukčije i zašto nismo bili dovoljni.I tu se ponovno vraćam Belle Burden. Njezina potreba da rekonstruira prošlost i pronađe objašnjenje suprugova odlaska nije samo pokušaj razumijevanja raspada braka nego i pokušaj razumijevanja same sebe nakon njega. Tko smo kada više nismo nečija supruga, partnerica ili osoba s kojom je netko planirao provesti ostatak života? Koliko našeg identiteta pripada nama, a koliko odnosima kroz koje smo se navikli definirati?

U ovom slučaju, ljubav prema sebi ipak nije preduvjet ljubavi prema drugome, ali jest ono što nam pomaže da ne izgubimo sebe kada druga osoba odluči otići. Da shvatimo kako nečiji odlazak ne poništava sve što smo bili, baš kao što kraj ljubavi ne mora poništiti sve što je ona nekad značila.

Voljeti znači željeti sreću, čak i kada u njoj nema mjesta za nas

U jednoj drugoj knjizi, Žene koje kupuju cvijeće Vanesse Montfort, naišla sam na misao koja mi se od tada često vraća: voljeti nekoga znači željeti mu sreću, što god za njega ta sreća predstavljala. Na prvi pogled, to je možda jedna od najljepših definicija ljubavi, ali što više o njoj razmišljam, to mi se čini da je ujedno i jedna od najtežih.

Lako je nekome željeti sreću dok smo uvjereni da smo upravo mi njezin sastavni dio. Mnogo je teže prihvatiti da bi osoba koju volimo mogla biti sretnija negdje drugdje, s nekim drugim ili jednostavno bez nas. Uostalom, nije li upravo u tome skrivena jedna od najvećih proturječnosti ljubavi? Želimo da osoba koju volimo bude sretna, ali istodobno želimo biti razlog njezine sreće. A kada se te dvije želje prestanu podudarati, koliko smo zaista spremni staviti njezinu sreću ispred vlastite?

Ipak, postoji razlika između toga da nekoga pustimo da ode i toga da pristajemo na sve što nam učini odlazeći. Ljubav ne bi trebala zahtijevati da se odreknemo vlastitog dostojanstva kako bismo dokazali koliko je velika. Možemo nekome željeti sreću i istodobno priznati da nas je povrijedio. Možemo razumjeti njegovu potrebu da ode, a da pritom ne opravdavamo način na koji je to učinio. Možemo čak i oprostiti, a da pritom ne želimo ponovno otvoriti vrata koja smo jednom morali zatvoriti.

Kada sam počela čitati Strance, željela sam saznati tko je kriv. Htjela sam pronaći grešku koja će me uvjeriti da se ljubavni brodolomi ipak događaju prema nekim pravilima, da postoji nešto što možemo učiniti kako bismo ih izbjegli. Završetak jedne ljubavi ne mora poništiti sve što joj je prethodilo. Ne mora značiti da nismo dovoljno voljeli, da nismo bili dovoljno dobri ili da smo uzalud potrošili godine na nekoga tko je na kraju odlučio otići.

Upravo naše uvjerenje da je trajnost ljubavi dokaz njezine vrijednosti je duboko pogrešno. U Strancima čitamo o ljubavi koja nije manje stvarna samo zato što je završila. Okolnosti u kojima je završila čine je manje stvarnom. Možda je moguće nekoga iskreno voljeti, s njim provesti najljepše godine života i svejedno jednoga dana poželjeti drukčiju budućnost?

I možda je najteži oblik ljubavi upravo onaj u kojem drugome možemo poželjeti sreću, ali i sebi napokon dopustiti isto. To ne znači da nas prekid ljubavi nije povrijedio, nego samo da smo shvatili da ljubav, koliko god bila velika, ne bi trebala zahtijevati da zbog nje prestanemo voljeti sebe.

Više promišljanja o ljubavi, bliskosti i složenosti međuljudskih odnosa pronađite u našoj rubrici ODNOSI & INTIMNOST, u kojoj istražujemo sve ono što nas povezuje s drugima, ali i sa samima sobom.

Foto: Pexels