Marina Ćosić: Slijediti svoj san

Tražim riječi po nepreglednim prostranstvima uma da dočaram ovu godinu, na izmaku. 2020. Osjećam da nam neće ostati u sjećanju samo kao ‘izazovna’, nego kao početak. Kao početak transformacije čije će posljedice mnogi moći vidjeti tek s odmakom, retrogradno, nakon podosta godina.

I ne želim ulaziti u zonu straha i neizvjesnosti i pričati što nas sve tek čeka. Jer, očigledno je; nešto je trulo u državi Danskoj. A kad je trulo, više nam ne služi, propada, nestaje, mijenja oblik. I zapravo kroz to kompostiranje sva ta energija ne nestaje, nego postaje nešto drugo. Kao da gnojite zemlju kompostom nastalim od trulih i nepotrebnih biljaka, da bi iz toga naraslo nešto što će vas hraniti u budućnosti.

A sjeme budućnosti, sijemo upravo sada. I zapravo osjećam da je tlo trenutno iznimno plodno za kreiranje slike, ideje, vizije, osjećaja – vlastite budućnosti. Svijet je trenutno u vrlo niskoj frekvenciji s jedne strane, zbog enormne količine straha kojim smo obasuti (i samo zbog toga!), te u fazi velike ekspanzije i buđenja s druge strane, što iako sada nevidljivo, u konačnici donosi dobro. Tako nekako i vidim život; nema jasne granice, procesi se isprepliću, i obično moramo doći do nekog oblika dna, ili bolje rečeno završetka, da bismo se mogli s njega vinuti, odnosno ponovno početi.

Slijediti svoj san

Najveća stvar koju možemo učiniti da stvari idu ka boljem, da povećamo tu frekvenciju, da ojačamo dobre vibracije, jest da činimo ono od čega nam srce pjeva. Da slijedimo svoj san. Zamislite svijet pun zadovoljnih i ispunjenih ljudi – njih ne možeš kontrolirati, ne možeš ih uvjetovati i manipulirati, jer dokle god nalaze način da čine ono što jesu, da pronalaze i žive svoju svrhu, pronalaze i način da se lakše nose s okolnostima. Jer upravo to, osluškivanje vlastite biti, vlastitih otkucaja i ritma, vodi ka unutarnjem širenju i duhovnoj ekspanziji, pri čemu razumijevanje stvarnosti postaje šire, a nošenje sa životnim izazovima postaje – lakše. S druge strane, izazovi su svakako nešto što nam predstoji, jer svaka transformacija nosi sa sobom prilagodbu. I to je skroz ok. Svaki izazov je tu – ne da nas udalji, nego da nas približi. Ne cilju, nego k sebi.

I praksa i teorija, drugačije ne ide

Jogiji kažu ‘Yoga se spoznaje yogom’. Kakva divna misao! I baš kao što su praksa i teorija dva neodvojiva dijela životnog iskustva (fizičko) i spoznaje (duhovno), jedno bez drugog ne čine cjelinu, tako i naše unutarnje širenje i duhovna ekspanzija koju spominjem trebaju imati oba segmenta. I upravo tu je poveznica svega što pričam. Da bismo mogli slijediti svoj san, ono o čemu toliko maštamo i zamišljamo, moramo napraviti prvi korak – duhovnom ili spoznajnom pridružiti fizičko. Susresti se s izazovima, osvijestiti što su nam donijeli, i nastaviti. Sljedeći korak, sljedeći izazov, pa tako u nedogled. I praksa i teorija što se međusobno isprepliću u čudesnoj igri života.

Prvi koraci su nesigurni

Odmah na početku nužno je odbaciti misao ili ideju da će jednom kada budemo radili ili živjeli ono što volimo, što nas ispunjava ili jednom kada pronađemo svoju svrhu, stvari teći lako i da izazova neće biti. Oni su tu, jer mi smo tu. Od sebe ne možemo pobjeći. Međutim, sama kreacija nosi sa sobom veliku količinu energije, a kad je usmjerimo u nešto što nam donosi radost, što volimo i što želimo podijeliti s drugima, osim što čini dobro i nama i drugima, zapravo stvara plodno tlo za još takvog obilja za cijelo čovječanstvo. Da! Toliko smo moćni!

Kada sam prije oko dvije godine zamislila kakav život želim imati i kakav posao raditi, iako razumljivog sadržaja, slika nije imala jasne rubove. Poznavala sam osjećaj jer sam stvorila, vidjela ili naslutila, učila sam teoriju, ali mi je bilo potrebno neko vrijeme da napravim prve korake. Bili su mali, nestabilni, zbunjujući, ali poznavajući teoriju, znala sam da samo trebam hodati. Uvijek iznova činila sam sljedeću stvar koja mi se činila dobra ili logična u tom trenutku. I uvijek iznova nailazila sam na izazove. Kod mene je to nekad bio strah ili nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti, odvajanje od autentičnog i slično.

Nevezanost i poduzetnost ruku pod ruku

Međutim, ono što je ovaj put bilo drugačije u odnosu na neke prijašnje poduzetničke pokušaje da unovčim ono što volim raditi, bio je između ostalog i novi mindset. Shvatila sam da moram postati poduzetnica odmah iza titule umjetnice kojom sam se željela ogrnuti. A to znači da neprestano trebam tražiti nove načine da si osiguram prihode, te da osim visoke razine kvalitete i vrijednosti koju dostavljam svojim radom, trebam i inovativnost. Jer ono što je sigurno i poznato, to je privid. Jednom kad dostignemo određenu razinu, znači da postoji i sljedeća kojoj trebamo težiti. A za to je ponovno potrebna odluka, praksa, izazovi i spoznaja. Nisam sigurna ide li tako u nedogled, vidjet ćemo kasnije pa ćemo pričati. Druga stvar koja se dogodila jest nevezanost. Prestala sam se vezati za svoje strahove i izazove, shvativši da se s njima ne moram grliti i spavati, da se mogu odmaknuti, umiriti i pronaći drugu perspektivu. I kao što u teoriji to može zvučati lako (ili ne), samo praksa donosi razumijevanje uvida i nužna je za integraciju spoznaje.

Htjela sam zapravo reći da možete čitati moje riječi, slušati moje iskustvo ili od tisuća drugih ljudi na društvenim mrežama i putem medija. No, ništa se neće dogoditi dok ne donesete odluku. A jednom kada donesete odluku, sve se počne otvarati prema vama, pa i oni izazovi koje sam ranije spominjala. I to je to. Koračaš i rješavaš probleme na koje nailaziš. A tu, kod rješavanja problema – je ono gdje se najviše očituje kreativnost. Ne u miješanju boja ili kreiranju konzistentnog feeda na Instagramu. Razumijem da će mnogi pomisliti kako nemaju dobre okolnosti, ali nema ih nitko, zapravo. Onaj tko krivi okolnosti, ima ili slabu želju ili slab mindset. A oboje se da popraviti. Nema izgovora. Odbacite sve ono što vas zadržava na mjestu, stavite u kompost i pjevajte pjesmu koju vaše srce želi da pjevate. Ima li ljepšeg načina za ući u novu godinu, u novu eru?

I samo da napomenem, za kompost su nerijetko potrebne godine. Budite strpljivi i uporni, i ne gledajte previše iza sebe, osim da vidite koliko ste daleko dogurali. Sve iza vas treba tamo i ostati.

Skinite sve maske i slijedite svoj san i slijedite svoje srce. Tamo ćete pronaći odgovore za kojima tragate. I naposljetku, to je zaista jedini način na koji možemo pomoći svijetu.

Marina Ćosić

– Izniman je blagoslov razvijati svjesnost, učiti, rasti i spoznati ono što sam došla ovdje biti. Blagoslov ovog vremena je moći to živjeti svaki dan i pretvoriti u posao. Pretačem svoj senzibilitet u brand & lifestyle fotografiju, online edukaciju i širenje ljepote i svjetla na svom putu, iz beskraja u beskraj. Umijeće življenja.

Foto: Marina Ćosić