Otključavanje tajni dualnosti: uloga muške i ženske energije u mitovima i stvarnosti

U mitu i stvarnom životu postoji dualnost. Svaka podjela nestaje u transcendentnom carstvu, čak i najosnovnije razlike poput svjetla i tame, muškog i ženskog, transformiraju se tek kada ih spoznamo kao takve.

Transformacija dualnosti: kako muška i ženska energija oblikuju naše razumijevanje sebe

Jastvo, atman ili Bog izražava obje vrste energije. Mušku energiju karakterizira područje uma, racionalnost, logika, asertivnost, usmjerena volja, namjera i vanjsko djelovanje. Ženska energija je, nasuprot tome, područje emocija, nježnosti, osjetljivosti, strpljenja, povezanosti s prirodom te njegujućih i kreativnih instinkta. Činjenica jest da žene rađaju djecu, a muškarci ne: mitologija tako usklađuje ženstvenost s kreativnim, emocionalnim i nesvjesnim energijama, a muškarce s fizičkim i praktičnim energijama. Žene su u mitu povezane s vještinama i mogu im pristupiti izravnije u odnosu na muškarce, jer su njihova tijela mikrokozmos transcendentnih kreativnih energija koje su rodile vidljivi svijet.

Šire gledano, muškarac predstavlja svjesnu, intelektualno znatiželjnu energiju, njegov vodič je ego. Žensko predstavlja nesvjesne, kreativne energije koje su govor vještog carstva.

Mitovi, ljubav & suosjećanje: uvid u duboku vezu između Anime, Animusa i stvarne ljubavi

Junakovo putovanje u mitu ili snovima je svjestan um (muški je samo u simbolu) koji upoznaje svoje vlastite unutarnje (simbolike ženske) dubine, a onda i vječnost. Campbell kaže: „žena u jeziku je slika mitologije koja predstavlja ukupnost onoga što se može spoznati. Junak je onaj koji to spoznaje.“

Jastvo je cjeloviti izraz svakog ljudskog potencijala, dok su ego i persona ili naša maska dio koji nam omogućuje da se socijaliziramo u društvu. Ostatak naših energija ili Jastva odbacujemo i oni tonu duboko u nesvjesno koje se ponovno budi zaljubljivanjem.

Kako društvo od muškaraca zahtijeva da naglašava muške osobine koje formiraju njegovu osobnost, Anima se, s druge strane, sastoji od pretežne ženske energije koju ona potiskuje, odnosno od ženske energije stvara osobu ili masku koju koristi kako bi uspjela uspostaviti kontakt sa svijetom. Kao što nas podsjeća Jung, persona je kompromis između društvenih očekivanja i vlastitih želja pojedinca. Campbell ističe da „biološki i psihološki – u sebi imamo oba spola; ipak u svim ljudskim društvima smijemo naglasiti samo jedno.“

Jastvo teži da bude u potpunosti ostvareno, a to znači da muškarac želi spoznati Animu i obratno. Primjerice, alfa muškarce obično privlače ženstvene žene. Stoga, ljudi biraju partnere koji inače ‘uravnotežuju’ ono što je u nama slabo. Uopće ne naslućujemo da naši partneri utjelovljuju izgubljene aspekte nas samih.

Osjećaj “ljubavi na prvi pogled”, donosi tajanstveni osjećaj da već znate nekoga od prije. Campbell kaže da, u tim slijepim ulicama zapravo ne znamo što radimo. Opasnost u traženju slike duše u drugom je fatamorgana da će vas pronalazak savršenog podudaranja dovršiti, ali kao što ljubavna priča upozorava “vizije su rijetko ono što se čini.” Razočaranje je neizbježno. Imao si idealan trenutak. Vjenčali ste se s tim idealom, a onda dolazi činjenica koja ne odgovara tom idealu. Iznenada primijetite stvari koje se baš ne uklapaju u vašu projekciju. Ovo nije slučaj da trebamo pronaći nekoga tko je više ‘kompatibilan’, već je kompatibilnost laž koju govorimo kako bismo izbjegli ono što ljubav zapravo traži. Kao što Campbell objašnjava, sada imate samo dva izbora, prvi je “Možeš reći: “Razočarana sam, vraćam se svojoj idealnoj slici partnera. Drugi izbor nas upozorava: “Samo će jedan stav riješiti situaciju” i zahtijeva da “strast pretvorite u suosjećanje”. To znači prepoznati da je tvoj partner čovjek: složen, frustriran katkada, krhak, ali nekad i lud.

Kad smo fiksirani na Animu kod muškaraca ili Animusa u ženi, postajete nesposobni prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, a samim time i nesposobni ste za ljubav. Naime, kako kaže Cambell: “Ljubav je stvarni odnos prema osobi.” Romantika nije ljubav, ona je više opsjednutost vlastitim osjećanjima. Campbell se koristi otkrićem Tonie, glavnog junaka u romanu Thomasa Manna u pogledu preobrazbe strasti u suosjećanje: Tonio na kraju otkriva da je svatko na svijetu nesavršen i da je nesavršenost onoga što osoba zadržava ovdje. Shvaća da ništa živo ne odgovara nijednom idealu. Nesavršenosti su one koje pronalaze našu ljubav. Suosjećanje je ono što pretvara razočarenje u participativno druženje.

Dakle, kada uvidite da su Animus ili Anima projekcije, ono što morate pružiti je suosjećanje jer ste i vi nesavršeni. Možda to ne znate, svijet je sazviježđe nesavršenosti, a vi ste možda najnesavršeniji od svih. Morate biti spremni voljeti stvarnu osobu, a ne svoju fantaziju.

Ono što ovo razočaranje zapravo izaziva jest stvarnost, ne samo svijeta, već i poziv da spoznate “novu dubinu stvarnosti u sebi.” Dakle, kad odbijete partnera zbog neuspjeha jer ste vidjeli projekciju Anime ili Animusa, odbijajte ustvari sebe.

Za Campbella: “Suosjećanje je napokon jedini ključ. Suosjećanje za druge, u svim njihovim nesavršenostima. Da biste istinski voljeli druge prvo morate biti sposobni voljeti sebe. Ovo je razumijevanje da između vas i bilo koga drugog ljubav koju pokazujete sebi, jest ljubav koju vi pokazujete drugima prema kojoj ste otvoreni i koju ste vi sposobni dati. Ako tražite partnera koji će vas “dovršiti” ili “popraviti”, privući ćete samo one kojima nedostaje ono što i vama nedostaje, koji su slomljeni na istim mjestima na kojima ste i vi slomljeni. Cilj junakova putovanja ste vi sami, to je pronalazak sebe. Ovi mitovi opisuju ponovno spajanje muškog i ženskog u nerazdvojnu cjelinu, oni su odraz vječnog carstva koje ne poznaje razdvajanje.”

Foto: Unsplash, Pexels