Što sve znači slaviti život

Prošlog ljeta prisustvovala sam radionici 5ritmova, tjelesne prakse koju već godinama koristim u svrhu samoistraživanja. Volim ritmove jer mi, između ostalog, omogućuju kretanje u mom tempu – kakav god on u datom trenutku bio. Bez ikakvih zadanih koraka i s potpunom slobodom kretanja (i mirovanja), ta meditacija u pokretu funkcionira po principu „come as you are“ – s čime god da dođeš, dobro si došao. Ništa ne moraš, a još se manje od tebe zahtijeva. Ako želiš zaneseno skakutati cijelo vrijeme, to je sasvim okej. Ako želiš zatvoriti oči i istraživati kako ti se tijelo ima potrebu kretati od trenutka do trenutka dok ti ponireš u svoju nutrinu, to je sasvim okej. Ako želiš prosjediti ili proležati cijelu radionicu dok glazba trešti, a ljudi oko tebe plešu, to je sasvim okej. I to je posebno ljekovito za nas koji smo živote proveli u „moranju“ – što je, usudim se reći, većina nas.

Tema ove konkretne radionice je glasila „slavlje života“. I premda sam bila među hrpom ljudi koji plešu u ekstazi i time oživotvoruju najavljenu temu, meni su se, negdje po putu, pootvarale dobre stare rane nepripadanja. Nisam se osjećala „slavljenički“, nisam osjećala čaroliju bivanja živom i definitivno nisam osjećala zahvalnost za svaki udah.

Umjesto toga, osjećala sam realnost svoje potrebitosti. Osjećala sam istinu svoje usamljenosti. Osjećala sam stvarnost svojeg dubinskog osjećaja nepripadanja. A činjenica da sam bila okružena gomilom ljudi koja je naizgled osjećala suprotno od toga samo je dodatno potpirivala moju unutarnju prazninu.

I negdje u tom procesu nezgrapnog navigiranja vlastitim unutarnjim pejzažom, dok sam utjelovljavala osjećaj nepripadanja tako što sam se kretala sporo, tromo i maksimalno neekstatično, shvatila sam da je za mene upravo to – slavlje života.

Slavlje života dolazi u svim nijansama

Slaviti život ne znači samo osjećati radost. Ili se kupati u osjećaju povezanosti.

Slavlje života ne izgleda uvijek kao otvorenost i pristupačnost, uzbuđenje i srdačnost. Ono nije sinonim za zračenje ljubavlju ili plesanje u zanosu.

Da, slavlje života može izgledati tako. Ali i ne mora.

Jer je život toliko više od toga.

Slavlje života zapravo podrazumijeva poštivanje istine onoga gdje se trenutno nalazimo i onoga što se trenutno nalazi u nama. A ono što se trenutno nalazi u nama nije uvijek radosno, ekstatično ili ugodno.

Slaviti život znači sprijateljiti se s našom tugom, pobrinuti se za našu usamljenost i doći u kontakt s našom ljutnjom.

Slavlje života može izgledati tako da se maknemo od drugih ljudi kada nam je previše vanjskih podražaja i upliva ili da se krećemo sporo i pomno ako i kada sve oko nas i u nama postane preintenzivno ili preplavljujuće.

Slaviti život znači prepoznati kada se slobodno i bezbrižno odgurnuti od tla kako bismo se vinuli u visine i time zauzeli što više prostora oko sebe. Jer osjećamo da imamo viška za dati. A kada pustiti svu težinu tlu i time mu prepustiti dio našeg tereta. Jer stvarno ne moramo, ne možemo i ne trebamo sve sami.

Slavlje života znači zavjetovati se sebi samima da se više nikad nećemo napustiti, ma što bilo – i istovremeno znati da ćemo taj zavjet neminovno prekršiti bezbroj puta jer smo nesavršena ljudska bića i to nam je naprosto u opisu posla.

Ali ljepota se krije u pokušaju. U nastojanju i stremljenju. Neovisno o tome koliko puta zapeli i popiknuli se o sebe same.

Za ponijeti sa sobom

I tako sam ja, krećući se sporo, tromo i maksimalno neekstatično među gomilom ekstatičnih ljudi, slavila život time što sam uranjala u istinu trenutka i nastojala biti tu za sebe. Taj trenutak nije bio nimalo lagan. A ja sam puno puta podbacila i popiknula se o sebe samu u tom nastojanju da se podržim.

Jer u konačnici, slaviti život znači slaviti bivanje čovjekom. Sa svime što iskustvo življenja (do)nosi sa sobom.

Foto: Freepik