Vladimir Tomić Mosk: o street artu, umjetnosti & snoviđenjima

Vladimir Tomić, poznatiji pod umjetničkim imenom Mosk, jedno je od prepoznatljivih imena hrvatske street art i graffiti scene. Njegovi murali krase pročelja brojnih gradova, a Rijeka – njegov rodni grad – na nekoliko lokaliteta priča priče kroz boje i oblike. Od prvih grafita krajem devedesetih, preko festivalskih i galerijskih izložbi pa sve do kazališne scenografije, Mosk je pronašao vlastiti vizualni jezik koji spaja emociju i (samo)refleksiju.

U ovom razgovoru Vladimira i naše urednice Indire Juratek, saznajte kako je graffiti kultura oblikovala njegov umjetnički put, zašto su murali važni za urbani identitet grada te kako kroz svoje radove istražuje odnose – između prostora, ljudi i emocija. Priča o stvaranju, putovanjima, suradnjama i procesima koji su ga oblikovali vodi nas u svijet u kojem zidovi pričaju priče, a umjetnost postaje neodvojivi dio grada.

Kažu da nomen est omen pa stoga moramo započeti ovaj razgovor s tvojim pseudonimom “Mosk”, jer te baš tako najčešće i znaju u umjetničkim krugovima, ali i na društvenim mrežama. Vjerujem da se mnogi pitaju što znači. Mene podsjeća na ime tvog benda Moskva… Jesam li na dobrom tragu? 😉

E nisi daleko. Kako priliči svakom graffiti writeru u jednom je trenutku, nakon eksperimentiranja s raznim varijantama, i meni došlo vrijeme da se skrasim i pronađem svoj novi identitet, odnosno tag. Otpor prema slušanju na satu kemije sam zamijenio ispisivanjem varijanti novog aliasa. Ne sjećam se konkurencije, ali iz nekog razloga riječ Moskva mi je zvučala dovoljno opasno, vjerojatno kao kompenzacija za moj pravi karakter. No, zadnji slog se nikako nije uklapao u moj nedostatak vještine ispisivanja taga pa umjesto da se uhvatim ukoštac s tim, jednostavno sam ga diskvalificirao. Ostao je Mosk. Iz početka iz lojalnosti i kao maska za skrivanje, a kasnije kad se premetnuo kao vozilo za otkrivanje, postali smo jedno.

Iako si se kroz život kreativno i umjetnički izražavao na više polja, likovna umjetnost je čini se ipak prevagnula. Završio si Školu za primijenjenu umjetnost i diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Radovi su ti objavljeni u mnogim međunarodnim i domaćim publikacijama i časopisima posvećenima urbanoj i graffiti umjetnosti. Kako je započeo tvoj put u svijet grafita i street arta? Što te inspiriralo da se počneš baviti ovim oblikom umjetnosti?

Prve graffite sam počeo primijećivati na putu za osnovnu školu. Osim što su se nalazili na betonskim zidovima uz cestu i činilo mi se kako su napravljeni sprejem, jer sam taj trag već negdje viđao kad bi tata ili nono popravljali ogrebotine na autu, nisam ništa čuo niti znao o njima. Nisam imao pojma znače li šta, ako uopće trebaju značiti išta…Vjerojatno je to, meni nepoznato, odigralo bitnu ulogu da se osjetim privučen njima. A i kao svakom tinejdžeru, trebalo mi je nešto što će biti novo i moje. Osim jednog pokušaja da kredom na zidu sobe simuliram viđeno, tek koju godinu kasnije, u srednjoj školi u klupi i razredu do otkrivam da postoji još nekoliko entuzijasta s nešto više iskustva i smisla za graffiti estetiku. To je bio sustav kojem sam htio pripadati. U početku sam sprejeve otuđio iz kućne ostave, a kasnije odricanjem od marende ne bih li se prvi put okušao na zidu pred kraj 1998. godine.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mosk (@mosk83)

Sudjelovao si na brojnim graffiti i street art festivalima u Europi, na brojnim skupnim izložbama, projektima i rezidencijama te nekoliko samostalnih izložbi. Što bi posebno izdvojio? Gdje si ostavio srce, dušu, gdje je bilo wow, a možda se negdje i ne bi vratio…?

Osim silne zabave i uzbuđenja koje su mi pružali dok ih izvodim, graffiti su odigrali veliku ulogu u socijalnom segmentu kroz sudjelovanja na festivalima, putovanjima van grada i upoznavanja novih ljudi, okolnosti pa tako i sebe i svojih mogućnosti. S obzirom kako su organizatori uvijek snosili osnovne troškove prijevoza i smještaja, za studenta to je bio sjajan i tada jedini način za kretanje izvan poznatih okvira. Kroz godine su se poznanstva produbljivala u prijateljstva s kojima sad dijelim puno više od crtanja. A možda su se i najviše ojačala kroz putovanja. U početku su bili festivali u Hrvatskoj pa regiji, do gostovanja na europskim mitinzima. S obzirom kako je riječ o izletima u trajanju od nekoliko dana, nikad nije bilo teško prilagoditi nedostatku komoditeta za veće iskustvo, a sve manjkavosti se uvijek pretvaralo u zafrkanciju. Pa se nekada crtalo na minusima usred Zagreba do četrdeset celzijevih stupnjeva u Požarevcu, u Hamburgu nas je četvoro spavalo tjedan dana na podu u sobi od desetak kvadrata, dvadestčetvorosatnog putovanja vlakom od Soluna itd. Srećom, takva su nas iskustva još više zbližila. Posljednjih nekoliko godina povezanost avionima i povoljnija cijena karata je olakšala tranzite, a mnoge egzotične destinacije gube na ekskluzivnosti pa smo se prošle godine ekipno uputili na dvotjedno putovanje u New York. Takva iskustva ubrzavaju nestanak predrausda i rast otvorenosti, ali i to je često u rukama pojedinca, ne toliko lokacije.

Jedan si od pokretača festivala “Rijeka murala”. Što je taj festival donio gradu Rijeci i kakvo ti je iskustvo s reakcijama građana na murale koji su oslikani na gradskim pročeljima?

Murali unazad nekoliko godina dobivaju svoj momentum širom svijeta pa iako u Rijeci nije nedostajalo graffita i street arta, murali su tada postojali tek kao naznaka i potencijal koji bi se mogao razviti, a na njih je skrenuta pozornost kroz projekt Spajalica, Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost 2018. godine. Kad je Rijeka osvojila titulu Europske prijestolnice kulture 2020 učinilo mi se kao savršena prilika u sklopu koje bih prijavio sličan festival. Na moju sreću, organizacija je to prepoznala i ubrzo se oko planiranja festivala okupila ekipa te smo ga zajedno iznijeli unatoč covidu i restrikcijama koje su ga popratile. U ljetnom i jesenjem terminu, u trajanju od nekoliko dana, izvedeno je nekoliko murala oko samog centra grada u Vodovodnoj, Ružićevoj ulici te na zgradi Ivexa. Iako se mogao osjetiti oprez i možda skepsa kod nekih stanara, kroz par sati se i to, što uz pomoć ljetnih temperatura, a što uz vještinu autora, brzo otopilo. Publika i sugrađani su mogli opušteno pratiti oslikavanje fasada, ali i sudjelovati u druženju s umjetnicima.

Murali svojim formatom, vizualnim izražajem i neposrednošću lako osvajaju publiku te mijenjaju vizuru grada. U proteklih nekoliko godina Rijeka je postala prepoznatljiva po svojoj street art sceni, a organiziraju se i vođene šetnje, obilasci murala te radionice, što dodatno obogaćuje kulturnu ponudu grada i potiče dijalog o umjetnosti u javnom prostoru. Ovakvi sadržaji posebno su privlačni turistima, koji u muralima vide autentičan spoj umjetnosti i urbanog identiteta Rijeke.

Grad se, zahvaljujući modernom pristupu gradskih vlasti, pokazao otvorenim prema ovakvim inicijativama, prepoznajući ih kao važan segment urbane kulture i dodatni adut u turističkoj promociji. Osim lokalne publike i turista, murali privlače i umjetnike, istraživače i sve zainteresirane za street art, koji u Rijeci pronalaze inspirativan prostor za stvaranje i povezivanje s globalnim trendovima u uličnoj umjetnosti. Rijeka nije izgubila svoj kozmopolitski duh.

Tvoji murali uvijek izazivaju veliku pažnju. Prošle godine si napravio dva murala u svojoj rodnoj Rijeci koja su apsolutno sjajna i zasluženo se o njima jako puno govorilo i pisalo. Prvo je na ljeto u sklopu projekta Graffiti na Gradele nastao “The Elephant” – mural motiva origami slona izrađenog od papirnog omota čokolade Elephant koja se proizvodila u istoimenoj tvornici osnovanoj u Rijeci 1896. godine. Reci nam više o tome…

Slon je posljednji od tri u nizu nastao pod inicijatovom Iskona i Graffiti na Gradele kojom poklanjaju mural gradu, prvi je radila Tea Jurišić u Zadru, a autor drugog rada, onog u Osijeku, je Chez.

Ne bih li zaobišao već često ponovljene riječke motive, tražio sam neki koji bi bio možda netipičan, neobičan, a opet vezan uz Rijeku. U jednom momentu sam se sjetio kako je u Rijeci u 19. stoljeću postojala tvornica čokolade, prva takva na ovim prostorima, imena „Elephant“. Dovoljno dobar mamac. Zgrada na kojoj je mural, sagrađena je također u tom periodu pa je time prva veza stvorena. Uobličavanje i smještanje slona je potrajalo dok se nije nametnuo origami od omota čokolade kao rješenje, što je još jedna poveznica s bogatom industrijskom riječkom povijesti, jer je u Rijeci od 1821. do 2005. postojala tvornica papira Hartera.

Graffiti i street art njeguju suradnju i prijateljstvo, a kroz godine pronašao sam ravnotežu koja mi trenutno odogovara, gdje s jedne strane mogu raditi u osami, ali i rado surađivati s prijateljima i kolegama. Kroz ovaj proces veliku kreativnu podršku mi je pružila Martina Perkušić, dok onu izvedbenu Ivo Kosanović Smack te smo u četiri-pet dana u toplini srpnja oslikali Slona.

Na jesen prošle godine na zgradi Exportdrva u Rijeci naslikao si mural naziva “Ne mogu vidjeti dok ne prestanem gledati”, koji već iz samog naziva budi pažnju i želju da ga dugo gledamo i još dulje promišljamo. Što si htio prenijeti prolaznicima?

Postoje dva načina na koja pristupam muralima – jedan je slobodniji, spontaniji u ideji, dok drugi traži promišljanje vezano uz temu i naručitelja. Dva smjera istog procesa koji se ne suprotstavljaju, već nadopunjuju.

Slon pripada drugoj skupini, murala nastalih po narudžbi, gdje polazim od teme i razrađujem koncept vlastitim rukopisom.

U tom procesu osluškujem prostor, smisao narudžbe, tražeći točku u kojoj se sve spaja.

Ne mogu vidjeti dok ne prestanem gledati pripada ovoj prvoj skupini. Naime, često krenem crtati bez plana, prateći prvu misao koja mi padne na pamet. Ne preispitujem se. A takav pristup sam prihvatio kroz ciklus Melancholion – iz prepuštanja, bez cilja i potrebe da definiram ono što radim. Procesom sam naučio vjerovati intuiciji, ruci, dopustiti slici da vodi umjesto obrnuto. Tek kada sam se oslobodio plana, pronašao sam svoj jezik.

Jednom kad imam nekoliko zanimljivih situacija među skicama one prolaze selekciju, promjene, pročišćavanje, ovisno o lokaciji i formatu. A zid na zgradi Exportdrva je nudio idealne parametre za oslikavanje. Oblak zaglavljen u kanjon kao da je pripadao delti Rječine i formatu.

U oba pristupa postoji izazov – u prvom se predaš nepoznatom, u drugom se pronađeš unutar zadanog. Na kraju, sve je to isti put.

Jako mi se sviđa tvoja serija djela Melancholion. Melankolija je jedan od četiri karaktera (sangvinik, kolerik, flegmatik i melankolik) koji tvore sustav “četiriju humora”, tj. tjelesnih tekućina, kako se to izražavalo u stara vremena. Ja bih svakako bila karakterni melankolik pa vjerojatno iz tog dijela uvijek ostanem fascinirana djelima koja pobuđuju taj osjećaj. Dijelimo godinu rođenja pa me sad zanima dijelimo li i karakter ;? Molim te reci našim čitateljima kako su nastala ova djela.

Ne znam određuje li godina rođenja karakter, ali siguran sam kako kroz život prolazimo kroz faze i raspoloženja, što kratkoročna, što dugoročna.

Melancholion ili Dobar dan i snoviđenja, je nastajao baš u vrijeme prvog vala covida, zatvaranja gradova i ograničenih kretnji. Tih mjesec dana izolacije odlučili smo cura i ja provesti u Šibeniku. Osim hrane, sredstva za dezinfekcije i drugih potrepština, ponio sam sa sobom blok kvalitetnog papira i snop crnih kemijskih olovaka, što mi je već duže vrijeme bio omiljeni alat za crtanje. Kod kemijske nema brisanja, sve ostaje zabilježeno. Bez ikakve pretenzije počeo sam crtati prvo što mi je palo na pamet, a motivi su uglavnom bile građevine i artefakti upitne statike, postavljene usred pustopoljine. Tu i tamo bi se pojavile sićušne figure protagonista zabavljenih svakodnevnim aktivnostima poput šetanja, mijenjanja guma na bickli, kuhanja, sušenja robe itd. Uskoro sam se prepustio, nonšalantnom, a meditativnom, pristupu crtanja i rada gdje nisam razmišljao niti o cilju niti svrsi. No, crtež po crtež, nakon dvije godine taj ciklus je počeo diskretno dobivati boju i seliti na veće formate u obliku murala, a sada i slika.

Tvoji radovi često nose duboke poruke i potiču na razmišljanje i promišljanje. Koje su glavne teme koje istražuješ u svom radu i što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon susreta s tvojim djelima?

Krenuo sam bez pretenzija i zabluda o stvaranju bilo kakvog ciklusa, izložbi ili bilo čega opipljivog osim samih crteža, a kamoli želje da prenosim poruke ili ikog potičem na razmišljanje. To mi se čini malo neprirodno i s predumišljajem. Crtam, slikam i svoj sam promatrač.

Ipak, s nužnim vremenskim odmakom sam počeo primijećivati kako u radovima prikazujem odnose –što je s jedne strane bazična, a s druge strane univerzalna postavka. Jer, i sam svemir počiva na odnosima i ne može postojati bez njih. Zakon koji vrijedi za sve. Ponekad naša percepcija i tumačenje suprotstavi mnoge odnose, a zapravo su oni dio jedne cijeline. Dan i noć, toplo i hladno, ljubav i mržnja, veliko i malo pa čak i čovjek i priroda. Ništa ne postoji samo za sebe, odnosi su pravilo postojanja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mosk (@mosk83)

Osim svega spomenutog svoje formalno obrazovanje, ali i kreativnost te iskustvo iz područja street arta i murala prenio si u kazalište. Kao glavni voditelj slikarne u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci brineš se za likovni segment scenografije za sve izvedene predstave. Kako izgleda taj proces rada? Koje predstave su već iza tebe, a koje se stvaraju?

Imam sreće biti okružen kolegama s više životnog i radnog iskustva te još uvijek upijam od njih. Možda najviše što sam naučio kroz rad u slikarni su organizacijske vještine – kako raditi s kolegama, kako se nadopunjavati, kada saslušati nekoga, a kada ne, gdje inzistirati na nečemu i kada si dopustiti da u tome pogriješiš… Iako su greške samo stvar perspektive. Tu i tamo primijetim kako često zaboravljam tehnike ako ih ne primijenjujem često, što mi je korisno iz nekoliko razloga.

Omogućava filtriranje nebitnih informacija, smanjuje opterećenje i omogućava fokus na ono što je zaista važno. Drugo, olakšava prilagodbu novim situacijama – kad se manje oslanjam na stare informacije i obrasce razmišljanja, postajem fleksibilniji u donošenju odluka. Također, zaboravljanje može potaknuti kreativnost, jer nas oslobađa od ustaljenih ideja i otvara prostor za nove perspektive.

Na kraju, ponekad je nužno zaboraviti neuspjehe ili greške pa čak i neke uspjehe i dobre stvari kako bismo mogli nastaviti naprijed bez straha i s više samopouzdanja. Posao nikada ne prelazi u rutinu jer svaka predstava traži drukčiji pristup i rješenja. Ponekad je riječ o modeliranju skulptura od stiropora i raznih suvremenih materijala, farbanja kulisa u jedan ton pa do finijih slikarskih tehnika. U tom procesu, shvatio sam da mi je slikanje velikih prospekata najprirodniji u slikarni, bilo da je riječ o izradi reprodukcija ili izvedbi novih rješenja. Mislim da sam se upravo u tom dijelu posla postepeno i zaljubljivao u slikarstvo.

A sada prelijevam iskustva slikarne i graffita, murala iz jedno u drugo, a još uvijek se ne čini kao iz šupljeg u prazno.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Trenutno razgovarati s tobom, a inače je dovoljno dobro probuditi se i posvetiti danu preda mnom.

 

 

Foto: Indira Juratek