
Vukašin Marković s irieFM u zagrebačkom KSET-u
Popularni beogradski bend irieFM napokon imamo priliku čuti u Zagrebu u klubu KSET i to 6. 12.2019.
Glazbeni put ovog benda pratimo još otkako su osvojili nagradu za najbolji reggae bend u Europi. Puno se toga od onda promijenilo u njihovom zvuku, a svojom glazbom ne prestaju oduševljavati regiju.
Ususret ovom dugoočekivanom koncertu razgovarali smo s karizmatičnim frontmenom Vukašinom Markovićem. Vukašin je zaista svestran čovjek – glazbenik, trombonist, glumac, grafički dizajner… Razgovarali smo o pregršt zanimljviih tema, a što nam je sve otkrio pročitajte u nastavku.
1. irieFM napokon u Zagrebu 6.12. u KSET-u. Što nas očekuje? Veseliš li se novoj publici?
Jako mi je drago da sviramo u Zagrebu poslije dugo godina, veliko mi je zadovoljstvo. Kažu premijerno u Zagrebu što i nije daleko od istine, jer ono što je danas irie FM je svakako premijerno u Zagrebu. Zadnji put kad smo bili u Zagrebu u pitanju je bio mladi reggae band. Moja dugogodišnja prijateljica Lea Lucija Radolfi (Judette) mi je rekla da u Zagrebu ima dosta prostora za nove sadržaje, da scena nije nešto presretna kao što je bila, da i vi kao i mi ovdje u Beogradu imate zapravo dosta malo mjesta za alternativa dešavanja, jako mi je žao zbog toga, zato što je Zagreb uvijek, kao i Beograd u Srbiji, uvijek inklinirao k alternativi u najvećoj mjeri i umio da ju primi, da uživa u njoj i da ju gaji. Nadam se da će ljudi doći i da će biti lijepo. Zagreb mi je jako lijep. Drago mi je da smo u KSET-u i nadam se dobroj žurci. Ne znam u kojoj je mjeri irie FM slušan u Zagrebu pa se nadam najboljem događaju.
2. irieFM je bend koji je osvojio brojna priznanja i nagrade među kojima se posebno ističe nagrada za najbolji reggae bend u Europi. Koliko ti znače nagrade?
U suštini se mijenja odnos prema tim situacijama u životu. U jednom trenutku kad smo bili klinici i kada smo došli iz situacije u kojoj je scena što se regije tiče poprilično mrtva, u momentu kada nemaš pristup ničemu što ima muzički nivo ili nivo konzumiranja muzike i završimo na drugom dijelu svijeta proglašeni za najbolji europske reggae bend. U tom trenutku je bilo to izuzetno značajno, potpuni life change. Ali onda s druge strane jako je zanimljiva ta situacija, to iskustvo koje je nama donijelo prosvjetljenje da mi zapravo ne želimo da se bavimo reggae muzikom. Sada kao 34-godišnjak žalim što se to nije i ranije desilo. I dalje mnogo volim reggae, svugdje ga ukompiniram, svugdje se čuje, ali roots reggae kojeg smo voljeli i slijepo ga se držali i nije bio tako pametan potez. Nagrade su lijepa stvar, ali opet, jedno društvo o tebi misli da si gotivan, a drugo društvo misli da si mental. Tvoj izbor je kojem ćeš društvu da se prikloniš. Ako te nečemu pouči ta nagrada, ako ti nešto donese, neki sadržaj, neku promjenu, to onda ima smisla i onda je super, a ako ne to je traćenje vremena. U našem slučaju je nagrada bila milestone u našem razvitku. Nagrada koja bi meni najviše prijala je nagrada pažnje auditorija, nagrada ljudi koji vole to što radiš, koji jedva čekaju da izbaciš to što radiš, to je daleko najveća nagrada o kojoj možeš da maštaš.
3. Kako bi opisao irieFM? Kako stvari funkcioniraju u tako velikom kolektivu?
Izgleda da smo predugo bili robovi tog jednog užasno striktnog žanra. Ne bih volio da oblatim reggae. Bila je to za mene škola, lijepa i kvalitetna i formirala me. Mislim da sam mnogo naučio iako se i dalje u muzici smatram amaterom. Što se tiče ostalih žanrova mi smo odrasli kada se noću puštao MTV, bili smo gladni, to smo upijali. Mi smo prva generacija koja je mogla otvorena za sebe da kaže kako sluša sve, jer je sve bilo dostupno. Kad se baviš muzikom ti kataliziraš nešto što si čuo, što si doživio, s vremenom sve što čuješ izaziva u tebi da reagiraš na taj način i da sam nešto generiraš svjesno i nesvjesno. Mi smo se pustili da sve te boje i motivi dođu. Ja bih jako volio da irie FM nazovem pop bandom, jer on to je, ali kad pogledam što je pop u Srbiji, a tako je i u Hrvatskoj, mi smo onda čista alternativa, mi smo fusion, što je velika tuga, zato što je pop debilna muzika, a bilo bi super da to nije debilna muzika već da je to muzika koja nadahnjuje, inspirira, a to što se ovdje pjeva i zove pop nije pop. Kad kažem da smo mi pop band onda se osjećam loše, kao kad dođeš na žurku na koju nisi pozvan, a svi se pogledaju kao da znaju da nisi pozvan. Ali nemam potrebu niti da dođem do toga. Fascinira me potreba da se nešto utrpa u folder. Svjestan sam da je etiketa potrebna, ali ja ju u ovom trenutku nemam. A što se kolektiva tiče, jako je naporno, jako je zahtjevno, koliko god da se volimo i poštujemo nekad je to najdivnije moguće, nekad je tenzično, teško se toliko nas skupi. To je život u bendu. Ali nikada takva struktura ne bi opstala da svi ti ljudi to ne vole, da ne vole jedni druge i da nisu tolerantni.
4. Glazbenik, trombonist, glumac, grafički dizajner, zaista svestran čovjek… Što bi ti rekao tko je Vukašin Marković?
Vukašin Marković je sve to što si navela iz tvoje perspektive. Ja sam sebi radoholik, koji sve više ide u pravcu svođenja svega na tri bazične radnje. Prvenstveno sam grafički dizajner, za to sam se školovao, time se profesionalno bavim i od toga živim godinama. Što se muzike tiče, za sebe smatram da sam amater zaljubljenik. Muzički nisam školovan, muzički sam nepismen i to krajnje. Ali svemu tome prilazim ponizno, kao da uvijek ima nešto da me iznenadi. Nije to moja mazohistička potreba da budem ponizan. Velika je sreća da nešto tako veliko može da te pusti u svoj univerzum i magični svijet. Da te pusti tamo i ti iz tog nematerijalnog svijeta izađeš i materijaliziraš u neki zvuk u neku formu i to svima daš. To je najljepše. Glupo zvuči i folirantski i utopijski, ali kad ogoliš stvari to je istina.
5. Do sada smo te imali priliku čuti kako pjevaš na više jezika. U Hrvatskoj je u zadnje vrijeme sve više glazbenika koji se odlučuju pjevati na engleskom. Ima li za tebe razlike na kojem jeziku pjevaš i pišeš pjesme?
Mislim da je stvar doživljaja izvođača. Netko zaista proživljava te emocije, netko je u stanju da može i da razmišlja na tom jeziku. Nije nužno da je tvoj materinji jezik tvoj najbolji ekosistem u kojem ćeš se izraziti. Jezik je kao instrument. Album koji radim bit će dvojezičan, na srpskom i na engleskom. Što se publike tiče, engleski jezik je ovdje jako problematičan. Ali moram da ti priznam da ako ti tu nešto ordiniraš po toj ExYu zoni na engleskom, malo je onako. Ali ja ostavljam tu opciju za izvan. Smiješno mi je pjevati na engleskom, ako pjevaš samo tu gdje djeluješ. Meni je bio izazov pisati na srpskom. Trebalo mi je dosta samopouzdanja, petlje i odlučnosti da se ta prva pjesma desi.
6. Potpisuješ sve svoje pjesme. Možeš li nam otkriti kako teče tvoj kreativni proces?
U suštini se stvore. Zaista. I to poprilično neočekivano. Rečenica, beat, lajtmotiv. S vremenom samo vježbam osluškivanje toga. To je moment neizvjesnosti. Tako kad ti spot naiđe iz podsvijesti neke, tad je dobro i tad može od pjesme do pjesme da bude različito, i da mu daš neku svoju boju, kao događaj da bude drukčije. Volim od pjesme do pjesme imati različitu boju, scenu, mislim da je to uspješna pjesma, kad ima svoju sliku, svoju atmosferu, kad osjetiš da je to noć, jutro, žega, tjeskoba… ta atmosfera te stavi u neku drugu sobu. A da bi se to desilo, ti trebaš biti dovoljno pametan da osjetiš kad stiže to.
7. Misliš li da glazba povezuje ljude?
Mislim i želim da vjerujem da je tako, a i pokazalo mi se da je. To je ta priča. Ljudi su načinjeni tako da zavise jedni od drugih i da ih ono njihovo iskonsko tjera da budu jedni s drugima, da budu nekakva zajednica, da su svi povezani. Muzikom je neki čudan alat koji povezuje ljude. Može da izazove slične emocije i da ih onda ljudi dijele na jednom mjestu. Najljepše je kada se to što sam ja imao u glavi prenese u taj zvuk i atmosferu i onda nekoga zgrabi. To je super sistem užasno bliskog povezivanja. Zato je muzika tako velika. Ona nema težinu, nema veličinu, nema nijedan egzaktan atribut te vrste na kojem se danas sve zasniva, već ima nešto toliko uzvišeno, relativno i neuhvatljivo, a na najdirektniji mogući način dostupno svima. Ona je kao takva zaista fenomen i velika i lijepa stvar.
8. Imaš li neku želju koja nikada ne umire?
Ne znam, ali možda je to muzika. Možda je to konstantno stanje upitanosti i neko stanje u kojem podsvjesno želim da budem, a možda će u nekom trenu i dovesti do odgovora, a u međuvremenu ja sam samo vagabundo.
9. Plaši li te prolaznost života?
Plaši me, itekako. Plaši i požuruje. Nakon 32. godine se stalno osjećam kao da sam u strci s vremenom. To je taj strah i ta panika koja nikako da splasne. Sad kad sam radio s Bajagom pa smo razgovarali on mi kaže kako je prisutna ta neka strepnja s kojom se budi i liježe s njom. Mislio sam je li moguće, jer ja isto to mislim već godinama. Jedno vrijeme je samo tako stajala, a sad kao da se intenzivirala. Ja ne vidim sebe s 5 banki na bini kako sad nešto radim, ne kažem da neću, ali nešto imam utisak da je muzičarski vijek bar na bini i eksponiranju poprilično kratak. Ali u backendu muzika može da se stvara do posljednjeg daha. To bi volio. Prolaznost je ono što nas tjera da stvarno iznjedrimo nešto. Koliko želja toliko i taj strah. To je tako, nema tu ni sramote, ni žaljenja ni tuge. To je prisutno kao i potreba za disanjem.
10. Postoji li netko s hrvatske glazbene scene koga bi izdvojio i da se možda čak vrti i na tvom playeru?
Kad je Judette izdala prvi singl to sam baš slušao. Do tada nisam znao da Lea uopće pjeva. Znam za Mort, znam za Vojka, čujem da postoji simpatični Matija Cvek, TBF.
11. I za kraj, što bi za tebe značilo biti dobro?
Značilo bi da dok si ti dobro da su i tvoji voljeni oko tebe dobro. Tad se malo ta strepnja smiri. Dobro je kad radim, kad imam vremena, kad je posljedica tog mog rada i moje posvećenosti benefitna ljudima. Tad se osjećam dobro. I dobro je kad su svi zdravi. Jednostavne stvari. Važno je da te jednostavne stvari budu na mjestu. Tada mnogo dobra može iz toga da proizađe. Na kraju se računaju te generičke, bazične stvari te stvari koje uzimamo tako zdravo za gotovo. Tužno je što se čovjek ne raduje više kad su te stvari na mjestu. Vjerujem da smo nažalost svi svjedoci kako se te bazične stvari mogu u trenu da se izokrenu, a onda shvatiš kako su bitne. Za mene je dobro da su stvari mirne i da ima uslova da dođe veliki talas, a da ti budeš spreman za to. I sve vezano za neko dijeljenje, da sve bude i drugima. U protivnom je sve usamljeno.
Druge zanimljive intervjue možeš pročitati ovdje.
Indira Juratek
Foto: Kosta Đuraković