Gledali ste Odiseju? Evo što zapravo znači Zeusov zakon koji se stalno spominje u filmu

Zeusov zakon u filmu Odiseja Christophera Nolana naziv je za starogrčki koncept xenije – svetog odnosa između gosta i domaćina. Domaćin je strancu trebao ponuditi hranu, zaklon i zaštitu prije nego što bi ga ispitivao tko je i odakle dolazi, dok je gost zauzvrat morao poštovati domaćina i njegov dom. Xenia je bila pod zaštitom Zeusa Xeniosa, zaštitnika gostiju i stranaca.

Zeusov zakon: drevno pravilo iz Odiseje koje govori nešto važno i o našem svijetu

Ako ste ovih dana gledali novu Odiseju Christophera Nolana, jedan ste izraz vjerojatno čuli više puta: Zeusov zakon.

Likovi ga zazivaju kada govore o gostima, strancima, mrtvima, tuđem domu i granicama koje čovjek ne bi smio prijeći čak ni kada ima dovoljno moći da to učini. Na prvi pogled mogao bi zvučati kao još jedan detalj preuzet iz grčke mitologije, pravilo svijeta kojim upravljaju bogovi i kažnjavaju neposlušne smrtnike. No Zeusov zakon nije tek mitološki ukras priče.

Iza njega stoji jedan od najvažnijih moralnih principa Homerova svijeta – xenia, sveti odnos između gosta i domaćina. A gotovo tri tisuće godina nakon nastanka Odiseje, pitanje na kojem počiva zvuči iznenađujuće suvremeno: Kako se ponašamo prema čovjeku koji nam je stran i od kojeg u tom trenutku nemamo nikakvu korist?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Odyssey Movie (@theodysseymovie)

Što je zapravo Zeusov zakon?

U staroj Grčkoj putovanje je izgledalo potpuno drugačije nego danas. Nije bilo hotela koje možemo rezervirati nekoliko mjeseci unaprijed, sigurnih prometnih pravaca ni institucija kojima se putnik mogao obratiti ako se nađe daleko od doma, a putnik je ovisio o drugim ljudima.

Iz te nesigurnosti razvio se običaj koji su Grci nazivali xenia, a koji danas najčešće prevodimo kao gostoprimstvo. No ta riječ zapravo obuhvaća mnogo više od ljubaznosti prema gostu. Bio je to uzajaman odnos prava i obveza između domaćina i gosta.

Kada bi stranac stigao u nečiji dom, domaćin mu je trebao ponuditi hranu, piće, mogućnost da se opere i odmori te sigurno mjesto za boravak. Tek nakon toga bilo je primjereno pitati tko je, odakle dolazi i što želi. Pri odlasku gost je mogao dobiti dar, pomoć ili ono što mu je bilo potrebno da nastavi putovanje. Gost je zauzvrat morao poštovati domaćina, njegov dom i njegove granice.

Nad cijelim tim odnosom stajao je Zeus u svojoj ulozi Zeusa Xeniosa – zaštitnika stranaca, gostiju i onih koji traže utočište. Prekršiti gostoprimstvo zato nije značilo samo biti nepristojan, značilo je prekršiti nešto sveto.

U Odiseji možemo prepoznati čovjeka po tome kako prima stranca

Jednom kada znamo za xeniju, Odiseju počinjemo gledati potpuno drugim očima.

Odisej ne putuje samo od otoka do otoka pokušavajući se vratiti Penelopi i Itaki. Gotovo svako mjesto na koje stiže postaje svojevrstan test – Hoće li ga primiti? Nahraniti? Saslušati? Pomoći mu? Ili će pak stranac pred vratima biti doživljen kao netko prema kome ne postoji nikakva obveza? Zbog toga neki proučavatelji Homera smatraju da se velik dio Odiseje može čitati upravo kao istraživanje zakona gostoprimstva. Susret s nepoznatim neprestano razotkriva karakter ljudi i zajednica koje Odisej susreće.

Jedan od najočitijih primjera je Kiklop Polifem. Kada Odisej i njegovi ljudi ulaze u njegovu špilju, pozivaju se upravo na Zeusa, zaštitnika gostiju i onih koji mole za pomoć. Polifem njihov zakon odbacuje. Ne zanima ga Zeus, ne priznaje obvezu prema strancima i umjesto da ih nahrani – počinje jesti njih. Njegova monstruoznost zato nije samo fizička. On je čudovište jer živi izvan pravila koja omogućuju ljudima da vjeruju jedni drugima.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Odyssey Movie (@theodysseymovie)

Gost također može prekršiti Zeusov zakon

U tome je možda najzanimljiviji dio xenije. Obveza nije postojala samo na strani onoga koji otvara vrata, već i na strani onoga koji kroz njih ulazi.

Najpoznatiji primjer nalazi se zapravo u samom korijenu Trojanskog rata. Paris dolazi u dom spartanskog kralja Menelaja kao gost, a zatim odlazi s njegovom ženom Helenom. Bez obzira na različite verzije mita i pitanje Helenine volje, iz perspektive tradicionalnog grčkog poimanja gostoprimstva dogodilo se nešto strašno: gost je izdao čovjeka koji ga je primio u svoj dom.

Slična inverzija događa se i na Itaki. Dok Odiseja nema, prosci borave u njegovoj kući, jedu njegovu hranu, piju njegovo vino, troše njegovo bogatstvo i pokušavaju prisvojiti njegov dom i njegovu ženu. Iako su formalno gosti, pponašaju se kao osvajači.

Njihova kazna na kraju Odiseje zato nije samo osobna Odisejeva osveta. Ona pripada mnogo većem moralnom poretku priče u kojem je zloupotreba gostoprimstva jedan od najtežih prijestupa.

Zašto je gostoprimstvo bilo toliko važno?

Danas gostoprimstvo lako svodimo na lijepo postavljen stol, ponuđenu kavu ili pitanje hoće li netko ostati na večeri. U Homerovu svijetu ono je imalo mnogo ozbiljniju funkciju – bilo je jedan od načina na koji su ljudi stvarali sigurnost u svijetu u kojem nije bilo sustava koji bi je mogao garantirati.

Mi možemo sjesti u automobil, avion ili vlak i otići tisućama kilometara od kuće, a pritom računati na cijelu nevidljivu mrežu pravila i institucija. Imamo dokumente koji potvrđuju tko smo, granice, zakone, smještaj, policiju, bolnice, diplomatska predstavništva.

U svijetu Odiseje sigurnost je mnogo više ovisila o jednostavnom pitanju: Hoće li me netko primiti ako se nađem daleko od svega što poznajem? Xenia je nudila odgovor. Ako danas ja otvorim vrata tebi, sutra će možda netko otvoriti vrata meni. Gostoprimstvo tako prestaje biti samo izraz velikodušnosti i postaje svojevrstan društveni ugovor.

Najzanimljiviji dio Zeusova zakona događa se prije nego što znamo tko je pred nama

Postoji jedan detalj drevne xenije koji danas posebno privlači pažnju. Prema idealu gostoprimstva, stranca se najprije prima, hrani i štiti, a tek potom ispituje tko je. Redoslijed je važan jer vrijednost pomoći ne proizlazi iz njegova identiteta.

Ne znamo je li bogat ili siromašan, važan ili potpuno nepoznat, hoće li nam ikada moći uzvratiti, ima li veze koje bi nam jednog dana mogle koristiti. Stranac je prvo čovjek kojem nešto treba, a tek onda postaje netko sa životopisom, podrijetlom i pričom.

Danas o drugima vrlo brzo donosimo zaključke – prema poslu, obrazovanju, izgledu, pratiteljima, društvenom statusu, političkom uvjerenju ili tome koliko nam mogu biti korisni. Drevni redoslijed xenije djeluje gotovo radikalno.

Možda bi ga vrijedilo ponovno naučiti. Ne zato da bismo zanemarili sve ono što ljude čini različitima, nego da se prije svih tih razlika prisjetimo onoga što nam je zajedničko. Vrijednost čovjeka ne počinje njegovim statusom, postignućima, pripadnošću ni onime što nam može ponuditi, već činjenicom da je ljudsko biće.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Odyssey Movie (@theodysseymovie)

Što  ostaje kada nitko ne može prisiliti moćnijeg da bude dobar?

Možda se upravo tu nalazi razlog zbog kojeg Zeusov zakon danas toliko intrigira. Xenia govori o gostoprimstvu, ali ispod nje postoji još veće pitanje: što čovjeka sprječava da uzme sve što može kada je dovoljno moćan da ga nitko ne može zaustaviti? Za stare Grke odgovor je bio – bogovi vide. Zeus štiti stranca upravo zato što stranac često nema nikoga drugoga tko bi ga zaštitio.

U suvremenom sekularnom svijetu možda više ne očekujemo da će munja pogoditi čovjeka koji prekrši sveti zakon gostoprimstva, ali problem koji su Grci pokušavali riješiti nije nestao.

Kako živimo zajedno ako poštujemo pravila samo onda kada nam odgovaraju?

Što se događa kada moć postane važnija od obveze?

Što ostaje od zajednice kada slabost drugoga počnemo doživljavati kao priliku?

Što je od Zeusova zakona ostalo do danas

Zanimljivo je da jedna od najstarijih priča zapadne književnosti civiliziranost ne mjeri samo bogatstvom, vojnom snagom ili veličinom kraljevstva. Mjeri je i odnosom prema nepoznatom čovjeku koji se pojavio na pragu.

Gotovo tri tisuće godina poslije imamo zakone, države i institucije kakve Homer nije mogao zamisliti, ali ljudi i dalje svakodnevno dolaze jedni drugima na metaforička vrata: netko je nov u gradu; netko je izgubio dom; netko prvi put ulazi u prostoriju u kojoj nikoga ne poznaje; netko traži pomoć, netko je stranac u zemlji čiji jezik ne govori, netko jednostavno stoji izvan kruga kojem mi pripadamo.

Stari Grci vjerovali su da kršenje tog zakona neće proći nezapaženo jer nad strancem bdije Zeus. Nama više nije potreban pogled s Olimpa da bismo razumjeli istu moralnu dilemu. Ostalo je pitanje koje je možda još neugodnije upravo zato što odgovor više ne možemo prepustiti bogovima: kakvi smo ljudi kada pred nama stoji netko nad kim imamo moć, a ništa nas ne prisiljava da prema njemu budemo dobri?

 

 

Foto credits naslovna: Rokas Tenys / Alamy / Profimedia