Sloboda stanuje u vještini: što nas pečenje kruha može naučiti o disciplini, samopouzdanju i osobnoj moći

Pečenje kruha može biti više od pripreme hrane. Kroz osobnu priču ovaj tekst istražuje kako disciplina, strpljenje i razvoj svakodnevnih vještina grade samopouzdanje, osjećaj osobne moći i veću neovisnost u svijetu koji nas sve češće privlači instant rješenjima.

Prije nekih 10-ak godina naišla sam na jedan intervju u kojem je jedan stariji gospodin od 80+ godina pričao o tome kako nikad nije tužan, kako svoju životnu sreću gradi kroz disciplinu, kako voli šetati i dok šeta razmišlja o balansu te kako mu odgovaraju neporočan život i prehrana s puno vlakana. Taj intervju, odnosno takav govor, bio mi je nešto najintrigantnije, najzanimljivije i najljepše što sam pročitala u dugo vremena.

Disciplina koju je spomenuo tada popela se na vrh ljestvice mojih bitnih pojmova za gradnju života na svakodnevnoj bazi i dugoročno, u stilu „cigla po ciglu palača“. Njegov primjer pokazivao mi je koliku moć pojedinac ima za upravljanje svojim životom, na koje se sve divne načine može ostvariti ako odabere taj put rasta te koje sve vještine može putem naučiti. Počela sam primjećivati obrasce takvog ponašanja kroz primjere raznih stručnjaka u svojim nišama – sportaša, znanstvenika, umjetnika. Svi vrhunski stručnjaci su tu gdje jesu ne samo zahvaljujući talentu, motivaciji i inspiraciji, nego jer su radili disciplinirano – dakle, bez obzira na to imali dobar ili loš dan, išli su naprijed, rasli i napredovali.

Paradoksalno, primjećivala sam kao da je svijet oko mene svakim danom bio sve dalje od takvih postavki. Naglasak se sve više počeo stavljati na inspiraciju i motivaciju koje su zapravo tek onaj prvi impuls i poticaj. Dok traju ti impulsi, traje i preokupacija nekim izazovom, a kad impulsi prestanu i dođe do frustracije, nezadovoljstva i „loših“ neinspirativnih dana, pojedinac prelazi na sljedeću stvar i tako radi kontinuirano.

Svijet koji voli inspiraciju, ali ne i disciplinu

Kontinuirano su se pojavljivali i pojavljuju se još uvijek stalno novi i „bolji“ načini kako ukloniti disciplinu iz procesa i zadržati našu pažnju na tim početnim impulsima. Tako se periodično propagira zdraviji život u vidu žustrog okretanja nove stranice od prvog siječnja ili kao priprema za odlazak na plažu – umjesto da se kroz spor, discipliniran trud i pristup trudimo živjeti zdravije cijeli svoj život, da nam to bude navika.

Također, za razne kućne frustracije koje nam se dogode, formirana su lako i brzo dostupna (jeftina) rješenja koja su prouzročila to da se ne isplati popravljati npr. odjeću ili razne kućne sitnice; u drugi plan stavlja se ona predivna znatiželja i kreativnost koja rezultira srećom jer smo nešto sami popravili. A najvažnije od svega, ovakav „bolji“ i „lakši“ pristup došao je i u sveto mjesto svakog doma i obitelji – kuhinju.

Hiperboličko diskontiranje: kako dopaminska ekonomija zarađuje na našoj pasivnosti

Budući da me ova tematika jako zaintrigirala, počela sam o njoj iščitavati i naišla sam na termin hiperboličko diskontiranje (eng. Hyperbolic Discounting) koji potječe iz bihevioralne ekonomije. Radi se o tome da mi, tj. naš mozak, preferiramo dobiti nagradu, tj. rješenje za svoju frustraciju, radije odmah nego nekada u budućnosti – jer budućnost je uvijek nekako nesigurna. Ako odabir napravimo odmah umjesto kasnije, dobivamo i nagradu u obliku otpuštanja dopamina.

Ovakvo funkcioniranje mozga potječe još od davnih vremena kad je čovjekov fokus bio na preživljavanju i životu u sadašnjem trenutku u pravom smislu riječi. Danas više nema tih drevnih opasnosti, ali globalna ekonomija našla je način kako iskoristiti ovakvo funkcioniranje mozga. Ako ti ovo sve zvuči apstraktno, imam jedan odličan primjer kao pojašnjenje, a tiče se pečenja kruha.

Povratak korijenima: pravljenje kruha kao čin otpora i prisutnosti

Pečenje kruha je proces, odnosno vještina stara tisućama godina i s obzirom na to da je utkana u ljudsko društvo toliko dugo, mogli bismo reći da bi to trebalo biti nešto jednostavno. Za dobivanje kruha trebaju nam tek brašno, voda, kvasac, sol i ruke, tj. rekla bih čak da je i jedna ruka dovoljna (pojasnit ću kasnije). Međutim, dogodilo se to da je taj proces počeo biti prikazivan kao kompleksan i spor te se samim time teško uklapa u užurbanu svakodnevicu. Gotov kruh iz pekare predstavljen je kao alternativno rješenje za problem.

Primijetimo da se u trgovinama odjeli s pekarskim proizvodima najčešće nalaze na dnu trgovine, što nije slučajno – jer cilj je da usput vidimo veliki broj drugih artikala koji nas mame na kupnju iako smo „samo skoknuli po kruh“.

Sljedeći problem bila je prekratka svježina toga kruha pa je predstavljen kruh u plastičnoj ambalaži kao alternativa, „napucan” raznim aditivima koji omogućuju dugotrajnu svježinu. Onda se počelo pričati o štetnostima tih aditiva pa se počela promovirati alternativa praktičnog pravljenja kruha kod kuće u pekaču koji možda jest malo glomazniji, a nije baš ni jeftin, ali barem ne moraš ništa raditi – samo ubaciš sastojke, namjestiš tajmer i čeka te gotov kruh kad god ti odgovara.

Ovaj krug koji se tiče procesa pravljenja kruha htjela bih zatvoriti svojim primjerom. Korona, lockdown, ja trudna kod kuće, nemam kruha ni pekač, ali imam sastojke, internet i jako izraženu i inspiraciju i motivaciju da savladam pravljenje kruha! Domaći kruh za mene nije bio tek nešto za napuniti trbuh – bio je poveznica s mojim djetinjstvom i pokojnom bakom koja ga je pravila s izuzetnom lakoćom i vještinom te ga je pekla ispod peke! Nemajući više nju pored sebe da me poduči, odlučila sam naučiti sama. I bilo je tu par kikseva, ali nisam odustajala i ubrzo sam uvidjela da zapravo uopće nije teško. Osim vještine koju zaista nije teško savladati, za dobivanje kruha kod kuće potrebno je tek malo vremena – nekoliko sati – biti prisutan u svom domu. A doslovna i metaforička prisutnost u svom domu bilo je nešto čega smo u koroni imali napretek – htjeli mi to ili ne.

To pravljenje kruha tijekom lockdowna za mene je bila jedna od bitnih prekretnica kroz koje sam zaista SHVATILA o čemu to govori onaj čovjek iz intervjua s početka priče. Jednom kad mi se dogodilo to “paljenje lampice”, više me nije bilo briga što je svijet oko mene i dalje bio sve dalji od spomenutih postavki. Potpuno me očarala ta moć koju sam osjetila! Kako je ta moć rasla, a s njom i samopouzdanje, to sam manje slušala sve to oko sebe. Shvatila sam da kad kvalitetno „hraniš“ tu početnu inspiraciju i motivaciju i kad kultiviraš otvorenost prema učenju, vježbi i disciplini – možeš zaista puno toga postići u životu te ubrzati i optimizirati mnoge procese. Meni je danas pravljenje kruha tolika rutina da sve korake u procesu mogu odraditi jednom rukom, držeći bebu na drugom boku.

Vještina i samopouzdanje se ne mogu kupiti novcem

Ovako kako pristupam pravljenju kruha, pristupam i kuhanju općenito jer smatram da su kuhinja i blagovaonski stol najvažniji dio doma. Lakoća, tj. vještina kojom baratam u kuhinji, nije nastala nakon što sam pročitala nekoliko motivacijskih citata koji su mi dali samopouzdanje ili nakon što sam odlučila uložiti u neke posebne aparate i posuđe da mi bude lakše i da budem „bolja“; ona je nastala kroz vrijeme i kroz iskorištavanje velikog broja prilika od kojih bi se tek malobrojne mogle opisati kao idealne.

Kvaka leži upravo u tome da su neidealni uvjeti zapravo najidealniji za napredak i rast. Vještina stečena na ovakav način, u bilo kojem području ljudskog djelovanja, s vremenom neminovno postaje rutina koja omogućuje visoku dozu samopouzdanja te uspješnu izvedbu u bilo kakvim uvjetima. U tom kontekstu za sebe mogu reći da kuhinja jest moje mjesto sreće, ali unatoč tome nisam robot; nisam motivirana kuhati s istim entuzijazmom svaki dan niti imam svaki dan iste vanjske uvjete i okolnosti. Ali upravo zahvaljujući toj vještini, lošiji dani ne znače da će mi u kuhinji biti stresno niti da ću olako skoknuti do trgovine po spas.

Smatram da se u ovom „dopaminskom“ svijetu koji nas sve više okružuje zaista isplati na ovakav način ulagati trud u što više aspekata svog života, kultivirati umijeće oslanjanja na same sebe umjesto na vanjske faktore. To je nešto što se definitivno ne može kupiti jednim klikom za nekoliko eura.

Za ponijeti sa sobom

Moderna ekonomija nam pokušava kroz instant-rješenja prodati dopaminski komfor, čime nas pasivizira i tako nas lišava kreativnosti i vještine stvaranja. Istinsku slobodu i samopouzdanje postižemo onda kad se fokusiramo na brušenje vještina koje nas osnažuju i koje pozitivno utječu na rast samopouzdanja i samoodrživosti. Na taj način postajemo imuni na vanjski nametnute trendove koji se sve brže izmjenjuju, a sve u svrhu toga da kupujemo što više proizvoda.