Marina Ćosić: Kreativnost je naše prirodno stanje

Otkako pamtim bila sam ‘kreativna’. Kao mala skupljala sam salvete, naljepnice, izrezivala slike iz kataloga i stvarala svoje nove svjetove. Kuhala sam, što s blatom vani, što u kuhinji s mamom ili bakama, mijesila sam i pekla kruhove i krafne.

Zanimalo me šivanje, pa su me naučili, zanimalo me i pletenje, pa sam i to savladala još prije osnovne škole. Jedan djed me naučio igrati šah, drugi cijepati drva, treći rukovanju pčelama i košnicama. Tata mi je pokazao kako se puca iz puške i peče rakija, baka kako se postupa sa svinjama koje se porađaju. Mene je SVE zanimalo, sve je imalo svrhu, baš sve sam voljela znati i sve sam željela raditi. Nekada je bilo u većem, nekada u manjem omjeru, ali znatiželja i stvaranje su uvijek bili dio mene. Već u 4. razredu osnovne počela sam pisati dnevnik, a pisanje u dnevnike i razne oblike bilježnica, iz godine u godinu različitim intenzitetima, nastavilo se do danas. Počela sam se baviti i fotografijom, a pisanje zadaćnica iz hrvatskog pretvorilo se u pisanje kratkih priča, pjesama i sabiranje vlastitih misli.

Kreativnost i znatiželja kao prirodno stanje

Nakon što sam se u jednom kratkom i intenzivnom periodu otvorila za mnogo nepoznatoga, u svojim dvadesetima stalno sam hodala okolo s fotoaparatom, bez ikakvog cilja ili želje za postignućem, samo okidajući sve što bi zagolicalo moje oko ili dotaknulo dušu. Jasno se sjećam svečanosti dolaska u foto studio, plaćanja za omotnicu koja skriva moja blaga, i uzbuđenja – da, uzbuđenja! – dok sam je zatvaravši vrata otvarala i gledala što sam stvorila. Ponekad sam bila i zadovoljna. Analogno se pretvorilo u digitalno, a s digitalnim su došle i prve prilike za dijeljenje po online galerijama, upoznavanje istomišljenika, dobivanje i davanje kritike. I mislim da sam tu negdje odlutala.

Bilo je TOLIKO dobih fotografa. Bilo ih je cijelo more. Bilo ih je puno koji su bili bolji od mene, imali bolju opremu, bolje obrađivali fotke. Pa sam se počela natjecati, sama sa sobom. Počela sam težiti napraviti bolju fotku, što je prirodan proces stvaranja, međutim, kao da je to postao cilj. Cilj koji bi mi uvijek nekako izmaknuo, jer je UVIJEK netko negdje napravio bolje, puno, puno bolje, a moj svaki put mali napredak više nije bio dovoljno dobar. Na mom hard disku na kojem fotografije sortiram po godinama, jedna godina uopće ne postoji. Nema je. Nisam fotkala.

Iskreno, čini mi se malo teško da je takvo što moguće, i mislim si da sam fotografije možda stavljala na neki drugi hard disk, međutim, nisam ga nikada uspjela pronaći. Bila je to godina u kojoj nisam fotkala. Ako i jesam, bilo je to vrlo malo pa se negdje zakamufliralo.

Stvaranje je samo sebi svrha

Kako sam upravo na kraju jedne SJAJNE knjige koju bih uvela u obaveznu lektiru srednjih škola, Velika magija autorice Elizabeth Gilbert, koja me podsjetila na toliko toga, moja priča o izgubljenoj godini čini mi se baš tužna. Tužna jer sam mislila da izričaji moje duše trebaju doseći određeni nivo da bi bili vrijedni izricanja. Zapravo, priča možda nije toliko tužna koliko je glupa.

U ovom trenutku na te periode izostanka stvaralaštva gledam iz pozicije psihologa i sociologa, promatrajući kako me to oblikovalo, pa iako i dalje mislim da je to bilo glupo, shvaćam da sam morala proći tu neku fazu samožaljenja. Iako, zaista mislim da to nije bilo nužno.

Sve nas je više. Sve je više umjetnika, kreativaca, stvaratelja. Sve je više probuđenih, koji alate i znanja koja su marljivo skupljali životima žele uobličiti, sastaviti, iskreirati, objelodaniti. Sve nas je više, a paradoksalno – ne može nas nikada biti previše, ne može doći do zasićenja, jer dokle god je ljudi koji stvaraju, bit će i ljudi koji konzumiraju. Može li jednostavnije? E pa, može. I to tako da stvaramo stvaranja radi, a ne zbog stizanja na cilj. Jer, kada težimo cilju, vrlo lako krenemo utabanim putevima želeći stići što prije. Utabani putevi nisu putevi umjetnika, kreativaca, stvaratelja; nas. Međutim, kada je stvaranje samo sebi svrha, naše bivanje postaje ispunjeno. Nešto je uzvišeno, svečano i raskošno u životu prožetom kreacijom, stvaralaštvom – koje je samo sebi svrha. Bez očekivanja, bez željenja, bez procjene. Bez straha.

Na svijetu uvijek ima mjesta za naše kreacije

Bojimo se stvarati zato što mislimo da je sve već napravljeno. U stvarnosti u kojoj se više konzumira nego li stvara, čini nam se da sve već postoji, sve je već napravljeno, stvoreno, može se kupiti s nekoliko klikova mišem. Zaboravili smo da je stvaranje naše prirodno stanje. Zaista, zašto bismo pokrenuli blog s receptima kad ih je čitavo more tamo vani? Zašto bismo slikali kada se ne mislimo baviti slikarstvom? Zašto bismo napisali onu pjesmu koja nam dolazi već nekoliko dana, onu priču o kojoj mislimo, zašto bismo stavili na na papir nekoliko misli koje nam golicaju srce, kad ionako nećemo niša od njih dobiti? Zašto bismo izmišljali toplu vodu? Ljepote li, upravo tim stvaranjem dobivamo, ne tražeći. Stvaranje samo po sebi jest dobivanje; primanje. Primanje kozmičke energije života. A upravo to, ta energija je ono što čini razliku između siromašnog i bogatog života.

Kako je prema mojim najnovijim shvaćanjima život sam sebi svrha, isto je i sa stvaranjem, sa kreativnošću; s umijećem. Nema cilja, nema stizanja. Zadovoljstvo je moći izraziti se, prenijeti, bez očekivanja da ćemo nešto dobiti natrag. Dugo sam sama bila u zabludi, misleći da je sve na prodaju.

Kako Elizabeth u Velikoj magiji kaže, nemojmo da nam zarađivanje za život stoji na putu kreativnosti i umjetnosti. Budimo ono što smo došli biti. Stvarajmo. Sada je vrijeme za prvi post, otvoriti novi profil, napraviti taj kolač, sada je vrijeme za slikanje, pisanje, vrtlarenje, izrađivanje, pjevanje, plesanje, sviranje. Naša znatiželja je tu, nikada nije nestala, nikada nas nije napustila. Čeka da se pokrenemo.

Tako je lijepo kad stvar nastaje. Tako je lijepo bilo pisati ovaj tekst. Lijepo bi ga bilo pisati i da je samo ostao u mojoj bilježnici, pročitan tek mojim očima opet nekad nagodinu. Možda bi onda bio još ljepši. Tako je lijepo stvarati. Dozvolimo si lijepe stvari.

Marina Ćosić

– Izniman je blagoslov razvijati svjesnost, učiti, rasti i spoznati ono što sam došla ovdje biti. Blagoslov ovog vremena je moći to živjeti svaki dan i pretvoriti u posao. Pretačem svoj senzibilitet u brand & lifestyle fotografiju, online edukaciju i širenje ljepote i svjetla na svom putu, iz beskraja u beskraj. Umijeće življenja.

Foto: Marina Ćosić