
Alkemija – prirodni proces koji omogućava integraciju
alkemija (arap. al-kīmyā’, prema grč. χυμεία: mješavina), nekadašnja nastojanja i pokušaji pronalaženja vještine pretvaranja neplemenita metala (olovo, bakar, živa i dr.) u plemenite (zlato, srebro) s pomoću tzv. kamena mudraca. Izvor: enciklopedija.hr
U prenesenom značenju, pojam alkemija koristi se kako bi se opisao proces koji rezultira mističnom ili impresivnom transformacijom. I premda je lako otpisati je kao izmišljenu pojavnost o kojoj čitamo u fantastici, alkemija je, u svojoj suštini, prirodni proces koji omogućava integraciju.
No, što je, zapravo, integracija?
Integracija podrazumijeva spajanje fragmentiranih, razjedinjenih dijelova u cjelinu. Odnosno, integrirati znači učiniti cjelovitim. To „postajanje cjelovitim“ odvija se na više razina postojanja, a jedna od njih je ona međuljudskih odnosa. Kada ulazimo u značajan i dubok odnos s drugim ljudskim bićem, ono što se događa je spontano spajanje (integracija) dvaju unutarnjih svjetova koji se do tada nisu doticali. Jer sve u nama prirodno teži i stremi k tome da se spoji s drugom osobom kako bismo bili doživljeni, prihvaćeni i voljeni. Ako obje strane unesu cjelokupnost sebe, tj. stave sve svoje karte na stol, skup svih njihovih karata činit će treći, novonastali entitet zvan njihov odnos. A onoliko karata koliko odluče staviti na stol, toliko će taj odnos biti dubok, bogat i transformativan – obje će osobe biti nepovratno promijenjene tim stapanjem, jer će njihova unutarnja i vanjska stvarnost postati obogaćena osobnošću, perspektivama, razmišljanjima, iskustvima, željama, potrebama i emocijama drugoga. Ta integracija novog bića u vlastitu svakodnevicu posljedica je alkemijskog procesa – kombiniranjem karata koje su do tada bile nepomiješane, nastao je potpuno novi špil. Dogodila se kreacija nečeg neponovljivog i jedinstvenog. Dogodila se „mistična ili impresivna transformacija“. Mi smo postali cjelovitiji dolaženjem u kontakt s dijelovima sebe kojima ne bismo imali pristup da nije bilo prisustva i utjecaja te druge osobe. I obrnuto.
A ako međuljudske odnose u ovom kontekstu promatramo kao makrokozmose, onda možemo pojedince gledati kao mikrokozmose. I upravo se na toj intrapersonalnoj, mikrokozmičkoj razini događa gore opisani proces. Kao što sve u nama teži i stremi k tome da se spoji s drugom osobom, tako i sve nepriznato, potisnuto i zarobljeno u nama teži i stremi k tome da se spoji s ostatkom našeg bića, kako bi bilo doživljeno, prihvaćeno i voljeno. Svaki put kada u sebi osjetimo naviranje nekih misli, emocija ili tjelesnih senzacija koje su nam nove i nepoznat, ili pak poznate, ali izrazito nelagodne, imamo priliku prestati bježati od njih i umjesto toga ih priznati kao legitimne dijelove nas samih. Imamo mogućnost pristupiti im sa znatiželjom i nježnošću, a ne osudom ili prijekorom. A ako to još ne možemo, jer nam je takav pristup previše nesiguran i potpuno stran, dugujemo si potražiti podršku i pomoć osoba koje taj kapacitet imaju. Samo tako možemo iskustveno spoznati kakav je osjećaj kada se bolne, strahom obavijene i u sram uronjene dijelove našeg bića obgrljuje…sa znatiželjom i nježnošću.
Tada ono što smo donedavno doživljavali kao demone koji nam namjerno uzrokuju bol mogu postati glasnici naših najdubljih želja i potreba. Tada imamo šansu te odbačene, zanemarene, zamrznute rukavce naše životne struje odlediti i pripojiti ih glavnom toku. Jer ako dovoljno dugo izlažemo led toplini, on će se otopiti, a voda će ponovno proteći. Ta toplina je naša nepodijeljena pažnja i posvećena prisutnost. Ta toplina je naša odluka da ne napuštamo sebe kada nam je teško. Ta toplina je nježnost kojom grlimo sebe dok osjećamo ono što nam stvara nelagodu ili bol. Na taj način si vraćamo ono što nam je oduvijek pripadalo. Na taj način vraćamo sebe – sebi. Na taj način ono što je nekoć bilo fragmentirano postaje cjelovito. Na taj se način događa „mistična ili impresivna transformacija“.
Svaki put kada smo izloženi nečem ili nekom novom – ideji, perspektivi, zanimljivoj senzaciji, emociji, osobi s drugačijim iskustvima, vještinama i vrijednostima – imamo izbor. Možemo ih automatski odgurnuti od sebe kako ne bismo morali dovesti u pitanje naš pomno (iz)građeni identitet. Ili možemo biti poput vode i obuhvatiti sve na što naiđemo, promatrajući kako ti noviteti djeluju na nas i što nam govore o našim željama, potrebama i preferencijama. Gdje nas pozivaju na fleksibilnost, širenje i promjenu, a gdje na postavljanje čvrstih granica (dakle – također na promjenu). Činjenjem toga postajemo sami svoja medicina i dozvoljavamo alkemiji da izvrši svoju čaroliju. Odnosno, da nas mistično ili impresivno transformira.
Koraljka Suton
– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.
Za rad s Koraljkom možeš se javiti na koraljka.suton@gmail.com ili na IG @koraljka_suton
Foto: Pexels
POST COMMENT