Biti žena koja ide protiv struje
Jeste li ikad osjetile duboki strah naizgled ničim izazvan? Ja jesam.
Jeste li ikad osjetile (naizgled) iracionalni, egzistencijalni strah zbog nečeg sasvim jednostavnog? Recimo da ste se htjele izraziti, reći nešto na glas, napisati javnu objavu.
Da se odjednom ne osjećate sigurno u svojoj koži već ugroženo, kao da vam prijeti nešto što ne možete sasvim opisati?
Ja jesam. Vjerujem da mnogo žena jest.
Možda su vaša osjetila opravdano registrirala opasnost u blizini, a možda se u tom trenutku radilo o nečemu dubljem.
Riječima Kimberly Johnson, vještičja rana (engl. witch wound ili feminine wound) je emocionalna rana u kolektivnoj svijesti koju žene počinju osjećati kad pomisle zakoračiti u svoju moć. Progovoriti. Pokrenuti promjene. Osnažiti se.
Nije ni čudo da je tako: je li ikada kroz povijest bilo sigurno za žene da otvoreno govore ili pokazuju svoju snagu?
Tko je uopće vještica?
Hrvatski jezični portal kaže da je vještica mitološka žena koja surađuje s nadnaravnim silama i ima moć ljudima nanijeti zlo. U prenesenom značenju, to je zla i svadljiva žena, dok u razgovoru kažemo da je vještica ona koja dobro predosjeća što će se dogoditi.
Bilo da je to moćna i strašna, ali ružna ili samo bitchy žena, vještica ne nosi baš pozitivne konotacije, barem ne u našem jeziku.
Etimologija riječi witch nije sasvim jasna, ali pretpostavlja se da dolazi od staroengleskog wicce – čarobnica, dok je tek kasnije ona postala žena koja surađuje sa zlim dusima.
Vještica je dakle moćna, mudra i intuitivna, vrijedna strahopoštovanja. U stvarnosti, ona je samo nepodobna žena koja ide protiv struje i uvriježenog mišljenja.
Biti žena koja ide protiv struje
Žene koje su se poistovjećivale s tim karakteristikama, kroz stoljeća su bile proganjane, mučene i pogubljene. I ne samo “vještice”. Žene do jučer nisu imale pravo glasa ni sigurno okruženje da stvaraju svoju stvarnost, a mnoge je nemaju ni danas.
Kako je to Atwood sažela:
Muškarci se boje da će im se žene smijati. Žene se boje da će ih muškarci ubiti.
Odatle dolazi kolektivna trauma koja se očituje u osjećaju nevidljive prijetnje i ugroženosti u trenutku kad izlazimo iz zone komfora.
Kako i ne bi? Istraživanjima u epigenetici pokazuju kako traumatična iskustva iz života naših predaka ostavljaju biokemijske otiske na našoj DNA. Kako su živjele vaše bake, prabake i druge pretkinje? Koliko su bile poštovane, zaštićene i slobodne?
Nazovimo to kako god želimo, kolektivna emocionalna rana (engl. psychic wound) ili ono čemu nas povijest, naše majke, vlastito iskustvo i zdrav razum uči – biti žena često nije sigurno.
Danas možda živimo u drugačijem vremenu, ali nasilje nad ženama koje “idu protiv struje” i “talasaju” suštinski se nije promijenilo. Političarke, aktivistkinje i žene koje otvoreno progovaraju o nepravdi su meta zlih komentara online trolova u najboljem, a otvorenih prijetnji za život u najgorem slučaju.
Osjećaj nesigurnosti je vrlo živ i vrlo stvaran.
Što nas najviše plaši?
Naišla sam na pojam vještičje rane sasvim slučajno ljetos dok sam čitala Chillpreneur Denise Duffield Thomas. Nadovezala se na autorice koje su ga ranije definirale da bi objasnila (još jedan razlog) zašto se žene ponekad osjećaju tako duboki strah, između ostalog kad kreću u poduzetništvo.
Kad sam ga pročitala, osjetila sam prepoznavanje. I da, osjetila sam taj strah puno puta. Između ostalog onda kad sam pokretala svoj posao.
Sve je bilo u redu, ali ja sam se osjećala kao da bi se nešto loše moglo dogoditi svaki tren. Svaki izlazak iz sigurnosti je težak. Javljaju se svi oni glasovi sumnje i nesigurnosti koji kao da govore u glas: A zašto sad uznemiruješ status quo?
Možemo to nazvati i kulturnim uvjetovanjem koje je posebno usmjereno prema djevojčicama i kasnije ženama. Nemoj biti “previše”. S jedne strane ponekad paralizirajući strah od promjena, s druge strane silnica koja te povlači u tom novom, zastrašujućem i oslobađajućem smjeru.
Zamislite, mi smo prve generacije žena koje na ovom podneblju imaju priliku i hrabrost započeti nešto novo. Riješiti se okova prošlosti. Koliko smo samo slobodnije na praktičnoj razini no što su to bile žene prije recimo 50 godina: obrazovati se, pokrenuti svoj posao, raditi taj posao od kuće online, povezati se s drugim ženama diljem svijeta koje rade istu stvar kao i mi. Ništa od toga ne uzimam zdravo za gotovo.
I zaista, upoznajem sve više žena koje napuštaju svoje osobne i profesionalne okvire, koje se osamostaljuju i osnažuju, a na tom putu ne gaze sve pred sobom nego pružaju ruku drugim ženama, drugim ljudskim bićima.
Na koncu, kako je rekla Marianne Williamson, možda je ono što nas najviše zastrašuje nisu neizvjesnost neuspjeha nego beskrajne mogućnosti.
Naš najdublji strah nije strah od vlastite nesposobnosti. Naš je najdublji strah taj da smo beskrajno moćni. Naša nas svjetlost, a ne naša tama plaši najviše od svega. Pitamo se: “Tko sam ja da budem tako sjajna, divna, nadarena i osobita?” No zapravo biste se trebali upitati: „Tko sam ja da to ne budem?“
Nešto za razmišljanje dok otključavate svoju krletku i izlazite van po prvi put.
Jasmina Brković
– Kao doula podržavam žene na njihovom putu u majčinstvo. Zadivljuje me vidjeti kako se transformiraju i postaju snažnije kroz iskustvo poroda, uče i stasaju skupa sa svojim bebama.
Izvor: lele.hr
Foto: Unsplash
POST COMMENT