Je li manje zapravo više – što nas dječja igra može naučiti o kuhanju bez stresa?

Prije petnaestak godina sam prvi put bila u kineskom restoranu, zajedno s nekoliko prijateljica. Naručile smo svašta, stavile na sredinu stola i onda redom probavale. Tada sam prvi put jela prženu rižu, u kombinaciji s piletinom i raznim povrćem. Dok sam to žvakala razmišljala sam o tome kako sve te namirnice već poznajem i jela sam ih u raznim kombinacijama, ali ovakav drugačiji način pripreme i nekoliko drugačijih začina stvorio je okus koji je bio potpuno različit od tipičnog rižota! Tada sam zapravo prvi put pomislila da bi se kuhanje trebalo više promatrati kao igranje omiljenim igračkama. Nažalost, bit će potrebne godine “mariniranja” te ideje u mojoj glavi prije nego je zaista počnem živjeti u praksi.

Više namirnica i više igračaka ne znači više slobode

Otprilike 5 godina nakon te zgode u kineskom restoranu po prvi put sam se konkretno zaposlila i preselila u podstanarski stan s partnerom. Uz te dvije važne prekretnice osjećala sam da je u tijeku i treća: napokon imam svoju kuhinju i svoja pravila i mogu eksperimentirati onako kako sam oduvijek željela. Prioritet mi je bio u prehranu uvrstiti barem neke od tada popularnih supernamirnica. Nisam bila sasvim sigurna kako neke od njih točno izgledaju, kako se pripremaju niti kako im se pravilno izgovara ime, ali ako su popularne na društvenim mrežama i svi ih obožavaju – pa valjda ću i ja!

Tada sam čvrsto vjerovala u to da je moja standardna prehrana siromašna kvalitetnim nutrijentima i smatrala sam da je ulaganje u te namirnice iz trgovine zdravom hranom i u suplemente nešto neminovno i neophodno. U kratkom vremenskom periodu kroz moju kuhinju su prošli prehrambeni kvasac, heljdino brašno, avokado, korijandar, alge u prahu, kvinoja i psyllium ljuskice. Prošli su, otišli i nikad se nisu vratili – baš kao i, nažalost, ne tako male svote novca koje sam na njih potrošila. Da je stan bio malo veći, pitanje je koliko bih još novca potrošila na razne popularne aparate.

I sad nas, napokon, evo u sadašnjosti! Deset godina nakon heljde, korijandra i ostalih, imam divnu obitelj i dvoje krasne djece. Sve spomenute izazove u kuhinji sam riješila, sve viškove raskrčila i ne nasjedam više na marketinške trikove. Ali, kako to već biva kad riješiš jedan problem – pojavi se neki novi. Sada me muči to što se ne znam nositi s količinom igračaka svoje djece. Ne želim im ništa oduzimati, ali te igračke su zaista svuda! Promatrajući djecu dok se igraju, primijetila sam jednu jako zanimljivu stvar. Iako su zatrpani tim brojnim igračkama, većinu njih samo bacaju uokolo, a samo jedan manji broj njih stvarno vole i često se s njima igraju. Sjetila sam se tada nečega što sam već ranije negdje pročitala – da su zdrava dosada i manji broj igračaka zapravo najbolji prijatelji dječje mašte. Promatrajući i samu sebe i druge ljude u kuhinji, došla sam do zaključka da ista stvar vrijedi i za odnos prema hrani i kuhanju.

Manje stvari na raspolaganju znači raspirivanje mašte za njihovo korištenje

Mom starijem sinu legići su uvjerljivo najdraža igračka. I kad je tek krenuo sa slaganjem onih sitnijih legića za veću djecu, nije mu bilo nimalo drago slagati iz glave. Iako je one velike legiće za manju djecu izvježbao slagati na zaista brojne i razne načine, s ovim malim legićima osjećao se sigurno jedino ako slaže ono što je bilo na slici na kutiji, prateći dobivene upute. I kad bi to jednom složio, to se više nije smjelo dirati.

Međutim, jednog dana mi teta u vrtiću govori da je primijetila kako je počeo iz glave kreirati razne stvari od malih legića – bez uputa i nakon vrlo kratkog smišljanja. Sve što na taj način napravi vrlo je jasno za shvatiti bilo kome tko to vidi. Slušajući tetu kako to govori, opet mi se u glavi dogodila nova poveznica s kuhinjom, ali i sa životom općenito. Kao što za legiće dobivamo upute za slaganje, tako za kuhinju i kuhanje akumuliramo brojne namirnice, hrpe posuđa, naprava i razne kuharice za 101 prigodu.

Moj je sin vidno opušteniji i sretniji otkad je kroz vježbu stekao samopouzdanje da od kockica slaže kreacije iz svoje mašte. Ne kaže li se često da bismo mi odrasli trebali probuditi svoje „unutarnje dijete“ i kultivirati djetinju zaigranost i maštu? Puno se govori i o tome kako nam je potrebna reforma školstva, kako bismo se trebali odmaknuti od zamornog učenja napamet i učiniti obrazovanje životnijim. Zašto onda ne bismo radili na tome da i kuhinja prestane biti jedna zamorna i stresna svakodnevna obaveza – kultivirajući ideju igre?

A što ako nas upute i recepti zapravo sputavaju u igri?

Kao što najmaštovitija dječja igra nastaje iz dosade i smanjenog broja vanjskih podražaja, tako i kultiviranje mašte u kuhinji (umjesto slijepog praćenja) recepta dovodi do kreiranja jako ukusnih, novih jela od sasvim običnih namirnica koje smo navikli koristiti uz upute.

Od malih nogu stavljani smo u razne društvene kalupe i kako odrastamo, dobivamo sve više i više raznih uputa kako nešto trebamo raditi. Posljedično, ti kalupi i upute postaju naša ugodna i sigurna zona komfora iz koje je teško izaći. Ušuškanost u toj zoni komfora zapravo je najvažniji razlog zbog kojeg sam se dugo bojala osloboditi se okova recepata u kuhinji, a moj sin uputa za slaganje legića.

Vjerujem da je za dječju igru, kao i za kuhanje i još puno toga u životu rješenje u uklanjanju svog tog viška i stavljanjem fokusa na ono što stvarno volimo i rado koristimo – jer sve što volimo i rado koristimo s vremenom naučimo koristiti s lakoćom. Na taj način oslobađamo prostor za igru i tada kuhanje prestaje biti još jedan zadatak s popisa obveza i postaje jedna lijepa i povezujuća aktivnost – sa samima sobom i s voljenim ljudima s kojima živimo.

Za ponijeti sa sobom

Tekst povezuje dječju igru s kuhanjem i prezentira ideju da nam više stvari na raspolaganju (više namirnica, recepata i alata u kuhinji, kao i više igračaka) ne daje nužno više slobode. Istina je zapravo na suprotnoj strani – kada uklonimo višak koji ne koristimo nikako ili samo rijetko, otvaramo prostor za raspirivanje mašte. Na taj način jačamo samopouzdanje u kuhinji, a zaigranost nam omogućuje kreiranje divnih novih jela koja nadilaze recepte i upute.

Koliko je dovoljno? O savršenom životu koji možda uopće nije naš

Zašto smo se uvjerili da za svaku odluku trebamo tuđe mišljenje?

Sloboda stanuje u vještini: što nas pečenje kruha može naučiti o disciplini, samopouzdanju i osobnoj moći

Foto: Pexels