
Čežnja za pripadanjem
Od momenta kada se rodimo, dok koncepti i riječi još ne sačinjavaju i ne oblikuju našu percepciju, u majčinom pogledu se ogledavamo. Time tražimo potvrdu vlastitog postojanja, nepobitni dokaz da smo stvarni. Time tražimo dokaz da pripadamo. Da ono što i kako jesmo u svijetu čini dio neke veće cjeline – da nismo sami, da smo (po)držani, da smo dobrodošli. Cijeli mi, sa svime što nosimo u sebi.
Za optimalan razvoj osobe, takvo zrcaljenje je prijeko potrebno. Ne jednom, ne nekad, nego stalno. No, živimo u svijetu u kojem idealni uvjeti za odrastanje ne postoje jer ne postoje idealni ljudi. I većina nas jako rano nauči da, kako bismo nastavili biti dio neke veće cjeline, moramo se odreći svega onoga što se njenim pripadnicima ne sviđa. Moramo se odreći onih dijelova nas koji su na neki način nepodobni, koji nailaze na neodobravanje, prijekor ili prijezir, koji u drugima izazivaju ljutnju, tugu, bespomoćnost ili frustraciju.
Naučimo da se moramo prilagoditi kako bismo nastavili biti dio cjeline.
Ali, to prilagođavanje kojem pribjegavamo u svrhu samoočuvanja nikada nije rezultiralo niti će ikada rezultirati pravim pripadanjem, već isključivo uklapanjem. Istinski pripadati znači osjećati da smo podržani u svojoj istini i svom cjelovitom izričaju. Da smo dobrodošli točno takvi kakvi jesmo, upravo zato što smo takvi kakvi jesmo. A ako smo rijetko kada (ili nikada) to iskusili, uklapanje će biti jedina strategija koju poznajemo kako bismo dobili ono što želimo – ljubav, kontakt, potvrdu, namirenje potreba. Mjerilo pripadanja bit će nam tuđe dopuštenje da ostanemo unutar granica veće cjeline, a ne to koliko nas ta veća cjelina istinski prihvaća – imat ćemo življeno iskustvo koje nam govori: „Zato što nisam izbačen iz plemena, ja pripadam.“ Ali realnost će i dalje biti ta da smo se zapravo samo uspješno uklopili u tuđe gabarite. I kroz život ćemo nastaviti tražiti načine da se što bolje uklopimo i što uspješnije prilagodimo. Ispipavat ćemo teren, upijati zahtjeve određene „veće cjeline“ koje želimo biti dio i nesvjesno nastaviti kasapiti sve one dijelove sebe (bilo da je riječ o mišljenjima, stavovima, ponašanjima, karakternim osobinama, željama, emocijama, talentima, potrebama ili afinitetima) za koje osjećamo da bi nas mogli koštati ostanka unutar granica te cjeline.
No, neovisno o tome do koje nam je mjere osjećaj istinskog pripadanja bio i ostao nepoznat, neovisno o tome kolike smo komade sebe morali zanijekati i prognati da ne bismo ostali sami, ta preverbalna, gotovo opipljiva čežnja za pripadanjem tinja duboko u svima nama. A u nekima i bukti. Zašto? Jer pripadanje nam – pripada. Naša kompletna biologija podešena je na primanje i integraciju tog iskustva. Kada nam tijela nanjuše da smo u prisustvu osoba pred kojima možemo biti sve što jesmo, počinjemo se dubinski opuštati u svoju neposrednu stvarnost, gladni i žedni prepoznavanja i popratne povezanosti. To je neopisivo ranjiva pozicija za doživjeti. Tada se preko naših rubova ima priliku preliti sva bol koju u sebi nosimo uslijed dosadašnjeg izostanka tog iskustva. Tada smo također otvoreni za to da nas se opet iznevjeri i odbaci. Zato i gradimo obrane kojima je funkcija da nas štite od ponovne povrede, jer iz perspektive naših tijela orijentiranih na samoočuvanje, pametnije je zaštiti se unaprijed nego dopustiti si povjerovati da je pripadati ipak moguće i tako opet završiti slomljenog srca.
Zato nam je ponekad toliko teško i zamorno biti u okruženju drugih ljudi, a toliko nam je lako biti u blizini prirode i u društvu kućnih ljubimaca. Štoviše, idemo U prirodu da bismo se odmaknuli. Bježimo U nju. Kada se izoliramo da bismo bili sami, mičemo se od ljudi, ali ne i od drugih bića. Mičemo se od ljudi, jer su ogromne količine energije potrebne za potiskivanje i zatomljavanje naših impulsa i naše autentične prirode kako bismo se uklopili i time izbjegli povredu ili odbacivanje. Mičemo se od ljudi jer osjećamo da se samo u njihovom odsustvu možemo opustiti i biti sve ono što istinski jesmo. A ni biljke ni životinje ne traže od nas da budemo nešto što nismo. Ne zahtijevaju od nas da se prilagodimo, da se cenzuriramo, da se na određeni način ponašamo. U njihovom prisustvu ne osjećamo poriv smješkati se kad bismo najradije zurili u prazno ili pak kimati glavom i govoriti „da“ dok bismo najradije glasno izdahnuli i viknuli „ne“. Oni ne zahtijevaju od nas da se uklopimo kako bismo zaslužili postojati u njihovoj neposrednoj blizini. Drugim riječima, s biljkama i životinjama osjećaj pripadnosti dolazi spontano i prirodno.
Jer pripadanje je naše prirodno stanje. Jer je istina ta da ne možemo ne pripadati. Jer samim time što smo neizostavni dio prirode, automatski pripadamo većoj cjelini, bili mi toga svjesni ili ne. Priroda nas uvijek spremno čeka, raširenih ruku. Ne sudi, ne zahtijeva, samo postoji u svoj svojoj raskoši, dajući nam priliku da u njenoj ljepoti i njenim prostranstvima prepoznamo vlastita unutarnja bogatstva. Vlastitu snagu i moć. Vlastiti mir i spokoj. Tlo je uvijek tu da nas (po)drži kada nam je teško, nesebično nam nudeći da mu prepustimo svoju težinu, uključujući one terete koji su nam preteški za nositi, kako bismo uvidjeli važnost stabilnosti. Pripadamo tlu, a stabilnost pripada nama. Vjetar je uvijek tu da nas pomiluje po koži i podsjeti nas na olakšanje koje neminovno nastupi kada pustimo mislima da slobodno prolaze našim mentalom bez zadržavanja, zrcaleći nam činjenicu prolaznosti. Pripadamo vjetru, a prolaznost pripada nama. Vatra, kao jedini element koji se ne može onečistiti, obavija nas toplinom i budi u nama naš unutarnji plamen, učeći nas da dok ima iskre, ima i života. Pripadamo vatri, a iskra života pripada nama. Voda je uvijek tu da sapere sa nas sve što je suvišno i omogući nam da se, uranjanjem u nju, na tjelesnoj razini spojimo s istinom jednosti. S iskustvom da smo samo val u oceanu. A ako smo samo val u oceanu, nepogrešivo je – pripadamo mu, a istina jednosti pripada nama.
I premda možda nemamo to iskustvo (još) – uistinu pripadamo jedni drugima. Namijenjeno nam je vidjeti vlastiti odraz u očima drugog ljudskog bića i duboko izdahnuti, znajući da smo stigli kući. Dato nam je povezivati se jedni s drugima kroz fizički kontakt, posvećenu prisutnost i kreativno stvaralaštvo. Samim time što postojimo zaslužujemo imati suosjećajnog svjedoka naše boli i našeg kaosa te entuzijastičnu podršku svim našim radostima i stremljenjima. Čeznemo za iskustvom dijeljene ljudskosti. I duboko u sebi osjećamo da je sve to moguće za nas – iskustvo pripadanja prirodi uvijek je tu da nas spoji s tom istinom i osnaži nas u našoj namjeri da otvorimo oči i naćulimo uši u potrazi za plemenom u koje se nećemo morati uklapati. Za ljudima koji neće tražiti od nas da se nastavimo kasapiti do neprepoznatljivosti kako bismo bili prihvaćeni. Za onima koji su susreli sebe do te mjere da mogu i žele susresti i nas. Cijele nas, sa svime što nosimo u sebi.
Pripadamo takvim ljudima. I oni pripadaju nama.
Koraljka Suton
– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.
Foto: Pexels
POST COMMENT