Hikikomori sindrom: život u četiri zida

Hikikomori sindrom označava dugotrajno povlačenje iz društvenog života pri kojem osoba mjesecima ili godinama boravi u izolaciji, najčešće u vlastitom domu. Najčešće pogađa adolescente i mlade odrasle osobe, a povezuje se sa socijalnom anksioznošću, pritiskom očekivanja, osjećajem neuspjeha i digitalnim bijegom od stvarnosti. Oporavak je moguć kroz psihoterapiju, podršku obitelji i postupne korake povratka u svakodnevni život.

U suvremenom društvu koje naglašava povezanost, učinkovitost i stalnu dostupnost na globalnoj razini širi se obrazac ponašanja koji karakterizira povlačenje iz svijeta u svoja četiri zida. Ova pojava je prvi put zabilježena u Japanu kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a do devedesetih je poprimila razmjere tihe epidemije.

Što je hikikomori sindrom

Japanski psihijatar Tamaki Saitō 1998. godine objavljuje knjigu Socijalno povlačenje: adolescencija koja ne završava i u njoj po prvi put kao specifičan sindrom definira psihosocijalno stanje pojedinca koje obuhvaća fizičku i socijalnu izolaciju i ne može se pripisati nijednom službeno poznatom psihičkom poremećaju.

Nazvao je ovo stanje hikikomori sidromom jer je „hikikomori“ izraz u japanskom jeziku nastao kao spoj dvije riječi „hiku“ (povući se, odmaknuti se) i „komoru“ (zatvoriti se unutra, boraviti u izolaciji) što bi doslovno značilo „povlačiti se prema unutra“. Saitō je već tada tvrdio da su stotine tisuća mladih ljudi u Japanu zahvaćene ovim sidromom čime je potaknuo provedbu daljnjih istraživanja. Nekoliko godina poslije, japanska vlada provela je prvo epidemiološko istraživanje, a japansko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi opisalo je niz čimbenika koji mogu doprinijeti povlačenju pojedinca iz društva. Godine 2010. radna skupina spomenutog ministarstva definirala je hikikomori sindrom kao stanje koje karakterizira povlačenje pojedinca iz društvenog sudjelovanja u raznim životnim područjima, kao što su škola, posao, slobodno vrijeme i međuljudski odnosi u trajanju od najmanje šest mjeseci, a koje nije nužno povezano s bilo kojom službeno priznatom psihijatrijskom dijagnozom ili razvojnim poremećajem.

Kako izgleda život u izolaciji

Osoba najčešće boravi isključivo u vlastitom domu ili čak u samo jednoj prostoriji, izbjegava odlazak u školu ili na posao, izolira se od društvenih kontakata i ostvaruje minimalnu ili nikakvu komunikaciju s ljudima izvan obitelji. Također, dugotrajno boravi u zatvorenom prostoru i najčešće ima poremećen ritam spavanja i budnosti.

Koga hikikomori najčešće pogađa

Ovo stanje najčešće pogađa adolescente i mlade odrasle ljude. Većina osoba koje su mu izložene ima između 15 i 35 godina, muškog su roda, u nekoj prijelaznoj fazi poput polaska u srednju školu ili na fakultet, traženja prvog zaposlenja što su razdoblja u životu kad smo pod većim pritiskom donošenja važnih životnih odluka i izloženi očekivanjima okoline.

Također, među populacijom koja je pogođena ovim sindromom su studenti koji prekidaju školovanje i mladi ljudi koji su ga završili, ali ne rade. Često su to pojedinci koji imaju povijest akademskih neuspjeha i suočavaju se s neskladom između očekivanja i stvarnosti. Veća je vjerojatnost da će u izolaciji završiti pojedinci koji žive s roditeljima, puno vremena provode na internetu igrajući video igre, pretražujući društvene mreže i forume zbog čega često ostaju budni noću i manjka im fizičke aktivnosti.

Povlačenje kao posljedica različitih životnih čimbenika

Ne postoji jedan uzrok ovog povlačenja nego do njega dolazi kroz kombinaciju osobnih, obiteljskih i društvenih čimbenika. Neki od osobnih psiholoških čimbenika su prisutnost visoke razine socijalne anksioznosti, simptoma depresije, osjećaja neuspjeha, srama, usamljenosti, nepripadanja ili teškoće pri uspostavljanju i održavanju odnosa s drugima. Ako pojedinac živi u okruženju u kojem se stavlja naglasak na obrazovanje i radnu etiku, uspjeh i kompetitivnost te postoje visoka očekivanja o tome kako bi trebao izgledati njegov život, to povećava vjerojatnost da će osjetiti veliki pritisak vezano uz to da ih zadovolji.

Društvo koje ističe uspjeh i individualizam kao svoje vrijednosti lako upada u zamku da cijele generacije pojedinaca koji u njemu žive budu pod stalnim pritiskom da moraju biti uspješni i to isključivo na načine koji su poprimili oblik društvene norme i odražavaju se kroz, primjerice, novac i status. Sužavanje uspjeha na samo određeni način života i izbore smanjuje mogućnost ostvarenja uspjeha na mnoge druge načine, a time i smanjuje toleranciju prema “neuspjehu”. Povećana globalna mobilnost stanovništva u kombinaciji s izraženim fokusom na posao i manjkom slobodnog vremena dugoročno može dovesti do slabljenja važnih i bliskih odnosa s drugima te narušavanja kvalitete naše društvene mreže.

Povlačenje u izolaciju može se činiti kao prihvatljiv i dostupan način izbjegavanja neugodnih emocija i percipiranog pritiska, a može mu pridonijeti obiteljska dinamika koju karakteriziraju prezaštićujući ili emocionalno distancirani odnosi. U nekim slučajevima obitelj nesvjesno omogućuje takvo ponašanje osiguravajući zadovoljenje svih potreba bez zahtjeva za izlaskom iz izolacije.

Osoba koja je u stanju hikikomorija obično se budi kasno poslijepodne ili navečer, a vrijeme budnosti provodi na internetu, u video igrama ili gledanju sadržaja koji je zanimaju. Izbjegava izlaske čak i za osnovne potrebe te ostvaruje minimalan kontakt i s članovima obitelji. S vremenom joj se smanjuju socijalne i radne vještine, što dodatno otežava povratak u društvo.

Razvoj interneta i digitalizacija života su dodatno olakšali preživljavanje u izolaciji bez fizičkog kontakta s drugima. Mogućnost naručivanja svega što nam je potrebno za preživljavanje i dostave na kućni prag te bezbrojni internetski sadržaji koji nam mogu zaokupiti pažnju olakšavaju izolaciju iako je sami po sebi ne uzrokuju.

Hikikomori više nije samo japanski fenomen

Iako je ovaj sindrom prvi put otkriven i detaljno opisan u Japanu, istraživanja pokazuju da se slični obrasci pojavljuju diljem svijeta. Unatoč kulturološkim razlikama temeljni obrasci ponašanja ostaju slični, povlačenje, anksioznost, osjećaj neuspjeha. Globalno širenje hikikomorija upozorava da sve više pojedinaca, posebno mladih, ne pronalazi učinkovite načine nošenja sa svijetom odnosno sa svime što donosi odrastanje u današnjem svijetu. Stupanj razvoja koji smo dosegnuli kao čovječanstvo pruža brojne mogućnosti za dobar život, ali je i naše okruženje učinio iznimno kompleksnim i time preplavljujućim za neke od nas.

Povratak u svijet odvija se malim koracima

Izlazak iz stanja hikikomorija predstavlja postupan proces koji uključuje psihološke, obiteljske i društvene intervencije. S obzirom da nije uključen u službenu medicinsku dijagnostiku ne postoji propisani protokol oporavka, no kroz istraživanja i kliničku praksu iskristalizirale su se određene preporuke koje imaju dobru empirijsku podlogu.

Primjenom kognitivno-bihevioralne terapije radi se na smanjenju socijalne anksioznosti, prepoznavanju negativnih uvjerenja (“ne vrijedim”, “ne mogu uspjeti”) i mijenjaju obrasci izbjegavanja kroz tzv. postupno izlaganje situacijama. Poduzimaju se mali koraci poput kratkog izlaska iz sobe pa se to vrijeme produžuje, a potom dolazi do kratkog izlaska iz kuće, itd.

Mali, strukturirani koraci, realistični ciljevi i predvidljiv tempo napretka smanjuje otpor osobe da sudjeluje u oporavku i povećava njegovu učinkovitost.

U slučaju hikikomorija važan je i rad s obitelji na otpuštanju obrazaca koji podržavaju izolaciju pojedinca poput prezaštićivanja, izbjegavanja sukoba ili održavanje postojeće situacije iako nije poželjna. Edukacijom se obitelj osposobljava i potiče da pruža podršku pojedincu na način koji neće pogodovati njegovoj pasivnosti i daljnjem povlačenju u sebe.

Iako je digitalizacija dio problema, može biti i dio rješenja u vidu ponovne uspostave komunikacije s drugima putem chata ili video poziva na početku oporavka, uključivanja u virtualnu zajednicu podrške ili uključivanja u terapijski proces online. Virtualni svijet može poslužiti kao dobra prijelazna faza prema ponovnim kontaktima uživo.

U Japanu i nekim europskim zemljama postoje specifični programi kao što su dnevni centri za socijalnu reintegraciju i grupne aktivnosti koje su postupne i ne postavljaju pred osobu visoka očekivanja po pitanju sudjelovanja.

U slučaju kad hikikomori obuhvaća simptome depresije, anksioznog poremećaja ili ADHD-a oporavak može uključivati i farmakoterapiju.

Cilj oporavka je da se poveća funkcionalnost i samostalnost osobe u svakodnevnom životu i smanji patnja, a ne da čim prije dođe do razine “normalnosti” koja je svojstvena većini ljudi. To može značiti i dugotrajno nekonvencionalan stil života ili alternativne oblike rada, primjerice online.

Ovisno o specifičnostima pojedinog slučaja oporavak će biti određena kombinacija farmakoterapije, psihoterapije, postupne reintegracije u društvo, rada s obitelji i podržavajućeg okruženja koja će postupno razgraditi obrazac ponašanja koji je doveo do hikikomorija kod te konkretne osobe.

Najčešće postavljena pitanja

Što znači hikikomori?

Hikikomori je japanski izraz koji opisuje dugotrajno povlačenje iz društvenog života i život u izolaciji.

Koliko traje hikikomori stanje?

Najčešće se govori o razdoblju od najmanje šest mjeseci socijalnog povlačenja.

Je li hikikomori psihički poremećaj?

Ne smatra se zasebnom službenom dijagnozom, iako može biti povezan s depresijom, anksioznošću ili ADHD-om.

Može li se osoba oporaviti od hikikomorija?

Da. Oporavak je moguć uz terapiju, podršku obitelji i postupan povratak svakodnevnim aktivnostima.

 

Foto: Pexels, Freepik