Imati svoje mišljenje

 

Imati svoje mišljenje znači vjerovati sebi i vlastitim procjenama, znajući da je tvoj osobni život, poput tvog umjetničkog djela – tvoja osobna kreacija.

priča o značaju tuđeg mišljenja
Priča kaže kako su unuk i djed jednog dana krenuli u susjedno selo, kupiti magarca. Na povratku kući, sretno sjednu na novo magare i upute se svom domu. Idući tako cestom, sretnu nekog putnika.

– Sramota! – uzvikne putnik. „Pa zar vas dvojica nemate srca?! Tako se navaliti na jadnu životinju, dva čovjeka, a jadan magarac jedan!!!“

Razmisle djed i unuk i, stvarno, istina. Nije im ni palo na pamet da bi mogli preopteretiti životinju, ali realno ih je upozorio putnik: stvarno pretjeraše, njih dvojica, a jedna životinja.

Tako odluče da će djed, teži i stariji, sići s njega, a magarac neka nosi dječaka. I nastave mirno dalje. No, nakon nekoliko kilometara sretnu drugog putnika.

No, nakon nekoliko kilometara sretnu drugog putnika.

– Joooooooj, što vam je lijep ovaj magarac… Ali, zar nije strašno da ga jaše mlad i zdrav dječarac, a star i umoran djed hoda? – upita ovaj.

Razmisliše opet unuk i djed i – stvarno – nelogično da ovaj, sav živahan i vitalan sjedi, a djed se muči jedva idući uz njih… Pa zamijene mjesta: djed sjedne na magare, a dijete nastavi hodati uz njih. Konačno dobar aranžman, zaključe, i nastave kući, sretni što imaju novog magarca. Poprilično su prošli kad li, eto novog putnika.

– Jao! – poviče taj, prilazeći im i hvatajući se za glavu.

– Koja je to sramota da staro kljuse jaše magare, a jadno nejako dijete pješači pokraj njega!!! Pa starče, zar vi nemate srca? – izviče se ovaj i ode, a djed i unuk ostadoše zbunjeni, puni krivnje i srama.

Ništa, odluče da je najbolje da svaki uhvati magarca za noge, pa ga na svojim leđima dovedu do doma… Jasno, sreli su još jednog putnika, koji se raspao od smijeha.

– Bože, koji ste vi luđaci!!! Pa zar ne znate da je magare naučilo na teret?! Što ne biste oboje sjeli na njega…

vrtnja u krug

Tako to u životu obično biva – vrtnja u krug poput hrčka u kavezu – kad slušamo drugoga. Ne uvijek, ali uglavnom.

Jer, tuđe mišljenje može biti najispravnije i najtočnije na svijetu. Ali je tuđe. Proizišlo iz načina razmišljanja i životnih iskustava te osobe. No, ono nije nužno i naše – iz naših stanica, našeg promišljanja i naših iskustava. I, samim tim, ne igra nužno za nas.

Naravno, postoje opće korisna mišljenja, ali… mudro je imati vlastiti stav o njima.

primjer iz života

Iz prakse znam drastičan slučaj. Riječ je o prekrasnoj i iskusnoj ženi, uspješnoj direktorici koja sav svoj velik poslovni uspjeh zahvaljuje, kako kaže, tome što je uvijek slijedila svoje instinkte i slušala uglavnom vlastito mišljenje.

Ali avaj! U ljubavi, sasvim drugi mehanizam. Iz odnosa u odnos – kako bi se zaljubljivala – spontano je preuzimala mišljenja muškaraca koje je voljela. O tome kako se ponašati u odnosu, kako funkcionirati…. I to do te mjere da nije čak ni bila svjesna ovoga, nego uvjerena da su to sve, zapravo, njene želje, misli i uvjerenja… Kad je bila u vezi s muškarcem koji se bavio slikanjem, „prebacila“ se na umjetnički film i način razmišljanja; kad je voljela muškarca koji se bavio jakim jogijskim duhovnim praksama, propagirala je okolo ustajanje u pet kao optimalan način života… i tako redom, kao djed i unuk s kombinacijama magarca…

Kako bi koji muškarac došao, tako je njena izrazito receptivna emotivna priroda pobjeđivala britku mentalnu strukturu koju ima: jednostavno bi se prepuštala. Postoji japanska izreka-savjet koja kaže „Mijenjaj se. Prilagođavaj se.“

E, za nju ovo potonje o prilagodbi nije bila dobra opcija – jer bi se toliko isprilagođavala muškarcima, da je sebe izgubila. I na kraju magarca nosila na leđima. Tek nakon što se pošteno izmorila u ovim igrama, shvatila je da – najjednostavnije rečeno – svoj poslovni mehanizam ponašanja ima primijeniti u svojim odnosima.

Kao što u poslu ima svoje mišljenje, bez obzira na sve žive, tako je u ljubavi (najljepšem i najzahtjevnijem poslu života) trebala imati svoj stav. A onda se ispostavila druga zamka – da je rukovodi „sve može mehanizam“. I da je njena glavna lekcija ljubavi – postavljanje granica. Zanimljivo, zar ne? Većina ljudi ima naučiti bezgranično voljenje, osim toga sila ljubavi i ruši granice, naš ego uzdrmava toliko da ih pređemo i tako se razvijemo.

Ali moja klijentica je obrnut slučaj: njen ljubavni zadatak jest reći „tu je crta prijelaza“ i „ovo je moj stav“. Imati svoje mišljenje koje može biti radikalno suprotno od najvoljenijega… i ostati s tim mirna; ne nastojati naći kompromis, niti podilaziti, u ime ikakvog ideala.

nema krivoga kada se sluša vlastita priroda

A jednako vrijedi s ponašanjem svih nas. Tko će drugi odrediti način našeg življenja i ostvarenja, ako ne naš vlastiti osjećaj. Kriv ili prav, nema veze. Zapravo, nema krivoga kada se sluša vlastita priroda. Ono što je nekome najteže, drugome je normalan, lagan zadatak… Jedina greška, zločin čak, je ne slušati svoju prirodu – a ona zna. I javlja nam, putem intuicije i unutarnjih impulsa, putem tijela čak.

Dakle, mi biramo kojim načinom putujemo stazama života, samorazvoja i samoostvarenja. Jašući svog magarca ili noseći ga. I, što god odabrali – dobro je za nas. Svaki je izbor legitiman kada je svjestan. Kada dolazi duboko iz nas, bez obzira na tuđa mišljenja. Nije to lako za ostvariti. Um čovjeka biva preplavljen tuđim idejama (programima mišljenja i ponašanja) od djetinjstva: sustav se pobrinuo da od najranije dobi i sa svakog ugla (mediji, ulica…) napada parolama. Tako ljudi završe živeći po tuđim šablonama, tuđim scenarijima i idejama o tome tko su i što je najbolje za njih.

Pričao mi je klijent kako ga roditelji smatraju promašajem. Zašto? Za njih bi on – inače vrhunski, međunarodno priznat slikar – bio uspješan da se, eto, u svojoj 37. godini već lijepo vjenčao pa im podario unuka, kupio stan (da, ušao u robiju s bankom na tko-zna-koji-rok) i eto, kao svatko normalan, radio od devet do šest. A on slika po noći, po danu spava! Ne dira njih što je čovjek u svom krugu zvijezda, niti voljen od nekoliko žena… Samo ih muči što je izvan obrasca. Njegova sreća je da ga to ne dira, smije se tim kolektivnim programskim parazitima uma. No, istina je da previše ljudi živi po tuđim programima, odgajajući cijele nove generacije djece u skladu s istima…

buđenje svijesti kao ključ oslobođenja

Zato je ključ buđenje svijesti, slavljenje individualnosti u duhu Jednoga. Istina, svi smo u suštini Jedno, jer je Duh jedan. A to Jedno se izražava u beskonačno mnogo neponovljivih, različitih oblika. Zato je zadatak svjesnog društva razvijati individualnost, različitost pojedinaca. Da, ne možemo se nadati da će to tako skoro početi u školama i na sav glas pa nam preostaje upravo individualan rad. Svakoga sa sobom i svojim voljenima. Upravo je to posao čovjeka: živjeti u skladu sa svojom višom, duhovnom prirodom i izražavati je kroz osviještenu i ovladanu jedinstvenost svog bića, karaktera i talenata.

U tom smislu, ne boluj od tuđih mišljenja. Recimo, prijatelj ti nešto zamjera – a možda ti zapravo kroz njegova usta, govore njegova mama, učiteljica, otac… izraz njegovog superega koji udara na tvoj. Kad izgradiš svoje mišljenje i svoj stav – jer si promislio o nečemu, informirao se i educiro te preispitao svoje osjećaje… – neće te pogađati, niti na tebe utjecati što misli ovaj ili onaj. Imat ćeš mudrosti da čuješ i odlučiš za sebe. Zato što ćeš poštovati sebe, pa ti neće trebati tuđe poštovanje kao znak potvrde. Postat ćeš samosvojno biće, a tek takav možeš mirno primiti kritiku i kompliment, ekstrahirajući/izvlačeći iz njih ono konstruktivno što možeš upotrijebiti za svoj razvoj, po svojoj volji.

tvrdoglav k’o magarac

I baš nam to lijepo pokazuje svaki magarac: pokušaj recimo, tu životinju natjerati da se makne ulijevo ili udesno. Ako ne želi, nema šanse. Nema tog šećera ni konopa koji će ga uvjeriti. Čak se i kaže „tvrdoglav k’o magarac“.

A magarac je, u ezoternoj simbolici, često predstavnik Vraga Tarota, dakle njegovog planetarnog vladara Saturna. A on je, među ostalim, nositelj energija strpljivosti, upornosti, razmišljanja i učenja, pa konačno iskustva – svih elemenata potrebnih za spoznaju i stvaranje svog mišljenja.

Jasno, nije poanta tvrdoglavo inzistirati na svom mišljenju, to je pak drugi ekstrem ponašanja. Ali suština je: vjerovati sebi i vlastitim procjenama, znajući da je tvoj osobni život, poput tvog umjetničkog djela – tvoja osobna kreacija.

 

Foto: Unsplash, Pexels