Jeste li budni ili spavate?

 

Izgledalo je daleko, izmišljeno, preko noći je postalo stvarno. Kao i većina, protekih sam tjedana u nevjerici koliko se svijet odjednom promijenio i kamo idemo.

Socijalno distanciranje? Samoizolacija? Pojmovi koji su odjednom postali kao slovo zakona koji se gotovo religiozno prati.

Neizvjesno je koliko će to trajati. Dok procjene variraju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, tjeskoba u zatočeništvu raste.

Doslovno se nalazimo u kutiji i kroz prozor, bilo stvarni ili virtualni, gledamo van. I ma koliko se trudili, naše je viđenje vrlo, vrlo ograničeno.

Zatvorili smo se u kuće pod prijetnjom virusa, ali prijete nam još gore stvari ako ne ostanemo prisutni. Otvorenih očiju.

Kod kuće sam, promatram sve sa strane, a nad glavom mi se roje upitnici.

Bombastični natpisi, restriktivne mjere, kontradiktorne informacije. Što se zapravo događa?

Da iza narativa ove pandemije stoji neki veći plan, bio bi to savršeni recept za „podijeli pa vladaj“. Čovjek je čovjeku trenutačno opasnost.

Ne prilazi mi na bliže od 2, čak 3 metra. Samoizoliraj se i ako postoji samo sumnja na bolest.

Za opće dobro, kažu.

Ali kad smo kod općeg dobra, teška pitanja koja si trebamo postaviti je li gore širenje virusa ili –

Da milijuni ostanu bez posla i prihoda?

Da ne mogu prehraniti svoju obitelj?

Da im se sroza psihičko i fizičko zdravlje zbog izolacije i svega što će uslijediti?

Da poraste nasilje u domovima i u društvu?

Da nas se dovodi u red policijskim satom i autoritarizmom?

Ne, ja nemam odgovore na sva pitanja, ali osjećam da je važnije nego ikad postavljati ta pitanja. Preispitivati dogmu pa čak i znanstvenu. Ostati budan.

Nalazimo se uslijed kolektivne traume, to je sigurno. Ljudi su krhki ovako uplašeni i izolirani.

Znate li što je još posebno krhko u ovakvim situacijama? Ljudska prava i slobode.

Lako se uljuljati u vjerovanje da će se sve riješiti samo od sebe. Samoizolirajmo se i prijetnja će proći.

Možda. Možda je ovo samo globalni predah koji ćemo prigrliti kao poruku upozorenja Majke Zemlje i tešku lekciju da je život nepredvidljiv i da trebamo biti zahvalniji.

Ili možda baš zato trebamo zadržati širom otvorene oči kako nam ne bi izmakle stvari vrijednije od ljudskih života – ono što čini život, a ne preživljavanje.

Sloboda. Povezanost. Ljubav.

Jer osim što smo u opasnosti od virusa, veća je opasnost da zatvorimo srca.

Povijest nas uči da u ovakvim turbulentnim okolnostima jača otpor prema Drugome – svemu što nije moje, naše, poznato, ovdašnje. To je plodno tlo za nacionalizam, ograničavanje sloboda, mržnju i nasilje.

Jer, da se vratim na socijalno distanciranje, ljudi nisu predviđeni da žive razdvojeno. Budite odgovorni – udaljite se jedni od drugih. Zvuči li to još nekome suludo?

U situaciji bez kontakta, lišeni osnovnih potreba kao što su dodir i bliskost, ljudi gube kompas. Povezanost nije samo ono što čini život ljepšim, ona je činjenica našeg postojanja. Ne možemo opstati sami. Naša cjelokupna biologija podešena je za interakciju i povezivanje.

Cvatemo kad smo povezani, sahnemo u izolaciji.

Kontakt s prirodom i drugim ljudima održava našu dušu – i imunološki sustav budnima. Na životu, u zdravlju. Kratkoročno, sve to možemo izdržati, ali dugoročno? Izolacija i stres koji sad doživljavamo potencijalno su štetniji za nas od bilo kojeg virusa.

Da, kod kuće smo, čuvamo naše starije, čuvamo one koji se ne mogu sami čuvati. Ostanimo povezani.

Ostanimo doma, za sad. Ali ostanimo budni.

 

Jasmina Brković

– Kao doula podržavam žene na njihovom putu u majčinstvo. Zadivljuje me vidjeti kako se transformiraju i postaju snažnije kroz iskustvo poroda, uče i stasaju skupa sa svojim bebama.

 

Izvor: lele.hr

Foto: Unsplash, Pexels