O smrti, prolaznosti i hrabrosti da živimo

O smrti se uvijek malo govori, malo piše, a puno ju se osjeća.

Prije šest godina za Journal sam napisala dvije kolumne o smrti. Jednu o prolaznosti života i strahu od umiranja, a drugu o gubitku roditelja, potaknutu vlastitim iskustvom smrti oca. I danas, kad ih ponovno čitam, osjećam da u njima nema mnogo toga što bih željela promijeniti. Pisala sam ih iz dubokog osobnog iskustva, iz tuge koja je s vremenom pronašla svoje mjesto u meni, ali i iz uvjerenja da smrt, koliko god bila bolna i teško razumljiva, ne mora biti simbol konačnog gubitka. Štoviše, može nas naučiti nečemu iznimno važnom o životu.

Primjećujem da me u zadnje vrijeme sve više zaokuplja odnos prema prolaznosti. Znamo da je ona neraskidivo povezana sa samom prirodom postojanja, a ipak se gotovo instinktivno opiremo svemu što nas na nju podsjeća. Želimo trajnost u svijetu u kojem je promjena jedina izvjesnost. Vežemo se uz ljude, odnose, mjesta i vlastite predodžbe o budućnosti, kao da će ih naša ljubav, želja ili volja moći sačuvati od vremena. I premda razumijemo da ništa ne možemo zauvijek zadržati, najveći dio života provedemo pokušavajući upravo to.

Smrt me nikada nije zanimala isključivo kao biološki završetak života. Kao biologinji, prirodni ciklusi rađanja, rasta, propadanja i obnavljanja oduvijek su mi razumljivi. U prirodi ništa ne miruje i ništa ne ostaje zauvijek u istom obliku. Materija neprestano prelazi iz jednog stanja u drugo, a ono što doživljavamo kao završetak jednog procesa istodobno sudjeluje u nastanku nečeg novog.

No, čovjeka sam odavno prestala promatrati isključivo kao biološko biće. Osim svoje tjelesne prirode, čovjek je i svijest koja promatra vlastito postojanje, duša koja pamti, voli, stvara odnose, zamišlja budućnost i pokušava razumjeti vlastitu konačnost. Na tom sjecištu materijalnog i duhovnog otvaraju se pitanja na koja znanost, filozofija i duhovnost stoljećima traže odgovore.

Zašto se toliko bojimo smrti, a tako često odgađamo život?

„Bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar, a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš. Ta nitko ne zna nije li smrt upravo najveće od svih dobara za čovjeka, a opet je se boje, kao da sigurno znaju da je najveće zlo.“

— Sokrat

Svjesni smo da nam je vrijeme ograničeno, da ništa što imamo nije trajno, da se sve što poznajemo može promijeniti u jednom jedinom trenutku. Pa ipak, živimo kao da nam je obećana beskonačnost. Odgađamo razgovore, odluke, putovanja, zagrljaje, ljubav. Čekamo da okolnosti postanu povoljnije, da djeca odrastu, da završimo obveze, da budemo sigurniji u sebe, da konačno dođe vrijeme u kojem ćemo se moći posvetiti onome što nam je istinski važno… Ta ljudi pa što mi to radimo? Život je tako kratak, a koliko ga samo olako puštamo da nam prolazi kroz prste!

Filozofija nas već tisućljećima poziva da promišljamo o vlastitoj smrtnosti. Stoičko memento mori, podsjetnik da ćemo umrijeti, nije zamišljen kao mračna misao koja bi nas trebala obeshrabriti, nego kao poziv na budnost. Na razlikovanje bitnog od nebitnog, na preispitivanje vlastitih izbora i načina na koji provodimo dane. Jer ako je vrijeme jedino što ne možemo vratiti, tada način na koji ga živimo postaje jedno od najvažnijih pitanja našeg postojanja.

Ipak, ne mislim da svijest o smrti nužno mora voditi prema neprestanoj potrebi da nešto postižemo, ostvarujemo ili doživljavamo. I ta žurba da život ispunimo svim mogućim iskustvima može postati samo još jedan oblik straha od prolaznosti. Uostalom, zašto smo toliko uvjereni da život mora biti ispunjen velikim događajima kako bismo ga mogli smatrati vrijednim?

Toliko smo zaokupljeni onime što tek trebamo ostvariti da nam promiče koliko se našeg postojanja odvija izvan svih tih očekivanja. U razgovorima koje ne pamtimo po izgovorenim riječima, u bliskosti koja ne zahtijeva nikakvu posebnu priliku, u trenucima kojima ne pridajemo važnost sve dok ne postanu uspomene. Neprestano se vraćamo prošlosti ili zamišljamo budućnost, premda nijedna od njih nije mjesto na kojem možemo živjeti. Na raspolaganju nam je samo ovaj trenutak, jedini u kojem smo doista živi. To je toliko jednostavna istina da je gotovo prestajemo primjećivati.

Smrt ne odnosi samo ljude, nego i svjetove koje smo s njima dijelili

Kad mi je umro tata, nisam odmah razumjela sve dimenzije tog gubitka. Tek mjesecima poslije, u sasvim običnim situacijama, počela sam osjećati koliko se moj svijet promijenio. Više nisam mogla nazvati i ispričati mu nešto što bi samo on razumio na određeni način. Nije bilo zajedničkih uspomena koje bismo mogli ponovno oživjeti razgovorom. Nije bilo budućih trenutaka koje sam podrazumijevala, a koji se nikada neće dogoditi.

Smrću voljene osobe ne gubimo samo njezinu fizičku prisutnost. Gubimo i dio vlastite životne priče, jedan poseban način na koji smo postojali u odnosu s njom i sa svijetom. Nitko nas više nikada neće gledati upravo tim očima, poznavati nas iz te perspektive, pamtiti iste detalje zajedničkog života. S odlaskom roditelja posebno snažno osjećamo kako se mijenja naš odnos prema vlastitoj prošlosti. Nestaje netko tko nas je poznavao prije nego što smo i sami sebe upoznali.

S vremenom sam ipak sve više počela razmišljati i o drugoj strani tog iskustva. Koliko toga od ljudi koje smo voljeli nastavlja živjeti u nama? U načinu na koji govorimo, reagiramo, donosimo odluke, u vrijednostima koje smo od njih naslijedili, u gestama koje nesvjesno ponavljamo. U našoj djeci, koja nose djeliće obiteljskih priča i onda kada nisu imala priliku upoznati sve njihove sudionike.

Razmišljajući o svemu tome, sve mi je teže prihvatiti smrt kao jednostavnu granicu između postojanja i nepostojanja. Ako čovjek nastavlja biti prisutan u životima koje je dotaknuo, gdje onda zapravo završava njegovo postojanje? Na granici vlastitog tijela, posljednjim otkucajem srca ili negdje mnogo dalje, u svemu onome što je njegovim bivanjem zauvijek promijenjeno?

Što ako smrt nije suprotnost životu?

Način na koji razumijemo smrt neodvojiv je od našeg poimanja života. Navikli smo razmišljati o njima kao o dvjema suprotnostima, vjerujući da jedno počinje ondje gdje drugo završava. No, je li život doista moguće svesti na vremenski odsječak između rođenja i smrti? I što zapravo podrazumijevamo pod postojanjem ako njegove granice određujemo isključivo fizičkim tijelom?

Oduvijek mi je bila bliska misao da stvarnost nije ograničena onime što smo trenutačno sposobni razumjeti. Različite filozofske i duhovne tradicije stoljećima su istraživale prirodu svijesti, mogućnost njezina postojanja izvan fizičkog tijela, ponovno rođenje i povratak onome što nazivamo izvorom. Znanost nam je otkrila zadivljujuću složenost bioloških procesa, ali još uvijek nemamo potpuno objašnjenje zašto i kako iz tih procesa nastaje subjektivno iskustvo postojanja. Dok znamo mnogo o tome kako tijelo živi i umire, pitanje same prirode svijesti i dalje ostaje neodgovoreno.

Posebno mi je zanimljivo što u prirodi gotovo ništa ne možemo promatrati kao potpuno izdvojeno postojanje. Svaki organizam dio je nebrojenih odnosa i procesa koji su započeli mnogo prije njegova nastanka i nastavit će se dugo nakon njegove smrti. Materija od koje smo građeni ne pripada nam trajno. Ona je postojala prije nas, neprestano se izmjenjuje tijekom našeg života i nakon smrti nastavlja sudjelovati u drugim oblicima postojanja. Čak je i naše tijelo, koje doživljavamo kao nešto nedvojbeno vlastito, zapravo privremena organizacija materije koja je stara koliko i svemir.

Naravno, kontinuitet materije ne daje nam odgovor na pitanje kontinuiteta svijesti, ali otvara prostor za promišljanje o tome koliko su naše predodžbe o početku, kraju i zasebnosti pojedinačnog postojanja uvjetovane ljudskom perspektivom. Granice koje jasno prepoznajemo na razini pojedinačnog života nisu nužno granice svega što postoji.

Ne znam što nas čeka nakon smrti i ne osjećam potrebu tu nepoznanicu ispuniti konačnim odgovorima. Jednako tako ne vidim razlog da granice vlastitog znanja poistovjetim s granicama stvarnosti. Ono što ne možemo objasniti ne prestaje zbog toga biti vrijedno promišljanja, baš kao što ono što još ne razumijemo ne mora biti nemoguće. U toj otvorenosti prema nepoznatom pronalazim mnogo više mira nego u potrebi da smrt unaprijed proglasim konačnim odgovorom na pitanje kraja postojanja.

Prolaznost nas uči i umjetnosti otpuštanja

Smrt nije jedini način na koji doživljavamo konačnost. Tijekom života neprestano se opraštamo od onoga što smo poznavali, od odnosa koji su nas oblikovali, životnih okolnosti s kojima smo se poistovjećivali pa i od vlastitih predodžbi o tome tko smo. Neki su završeci posljedica naših odluka, drugi se događaju neovisno o našoj volji, ali svaki od njih na određeni način mijenja naš unutarnji svijet.

Čak i promjene koje sami biramo mogu u sebi nositi tugu. Razumjeti da je nešto završilo ne znači istodobno prestati osjećati njegovu važnost. Često nam je potrebno mnogo više vremena da se emocionalno oprostimo od nečega nego da prihvatimo činjenicu da to više nije dio našeg života.

Prihvaćanje prolaznosti zato ne poistovjećujem s ravnodušnošću, a još manje s odricanjem od privrženosti. Ono što je završilo ne gubi time svoju vrijednost, baš kao što ni tuga za prošlim ne mora isključivati našu otvorenost prema budućnosti. Otpuštanje, u konačnici, ne znači prestati voljeti ono što odlazi, nego odustati od uvjerenja da ljubav može zaustaviti taj odlazak.

I na kraju, što zapravo znači živjeti?

Prije šest godina napisala sam da nas smrt može naučiti odgovornosti prema vlastitom životu. Danas bih tome dodala još nešto. To, međutim, ne znači da moramo uvijek biti hrabri, donositi ispravne odluke, slijediti velike snove ili svaki dan proživjeti kao da nam je posljednji. Takva bi očekivanja i sama postala teret.

Svijest o vlastitoj smrtnosti ne daje nam upute kako živjeti, ali nas suočava s pitanjima koja je teško zaobići. Koliko je naših odluka doista naše, a koliko ih donosimo iz straha, navike ili potrebe da zadovoljimo tuđa očekivanja? Što zaista želimo, kako želimo živjeti život, s kim želimo dijeliti naše dane i noći? Tko želimo biti? Što bismo u vlastitom životu prepoznali kao važno kada bismo prestali pretpostavljati da za sve još imamo vremena?

Kada razmišljam o vlastitoj smrti, ne osjećam potrebu zamišljati njezin trenutak. Više me zanima kakav život želim živjeti do tada. Kakve odnose njegovati, koliko istine dopustiti sebi, koliko ljubavi izraziti dok za to još imam priliku. I koliko ću puta, unatoč svemu što znam o prolaznosti, zaboraviti da je ovaj običan, nesavršen dan, zapravo moj Život?

Na kraju svoje prve kolumne o smrti podijelila sam stihove Henryja Van Dykea, koji su mi i danas jednako bliski. U njima pronalazim onu nježnu mogućnost da rastanak, promatran iz jedne perspektive, možda istodobno predstavlja dolazak iz neke druge. Ne znam je li tako. Ali volim tu misao.

„I upravo u trenutku kad netko kaže: Eto nema ga’,
Neke druge oči gledaju ga kako dolazi i drugi su glasovi
Spremni veselo poviknuti: Evo ga dolazi!

Eto, to je umiranje…”

— Henry Van Dyke

 

Foto: Marina Ćosić Trbara