Osobni rast – putovanje, a ne destinacija

„Čuj, za nekoga tko toliko radi na sebi, ne bi li trebala već biti riješena, a ne da ti stalno nešto izranja i raspada te?“ 

Ova me poruka dočekala neki dan u inboksu, očekivano od osobe iza pseudonima i s ciljem provokacije (u suprotnom bi bilo postavljeno pitanje, na koje ja uvijek odgovorim, iskreno i bez kalkulacije). S obzirom da je poruka zapravo izvrstan conversation starter na temu osobnog razvoja i rasta, odgovorit ću ovako, cijelim tekstom:

Osobni rast nije putovanje s ciljem. Nema kraja ili destinacije prema kojoj ideš.

Sreća ne stanuje na kraju duge, niti će doći kada joj osiguraš adekvatne materijalne uvjete.

Osobni rast nije događaj koji ćeš učiniti, radionica/edukacija koju ćeš pohađati neko ograničeno vrijeme, dobiti certifikat i s činom vješanja na zid (certifikata, jel) o njega objesiti i svoje razvojne cipelice, mirna u spoznaji da si svoje odradila i da je to to od osobnog razvoja.

Osobni rast nije jednokratni događaj koji će te “počistiti od smeća“, razriješiti trauma i propuhati energetske dizne kako bi ti onda vesela odjahala u suton, riješena svih problema, potpuno čista i mirna do kraja života. To ne postoji (osim možda ako ne odustaneš od ovog svijeta, odeš u šumu, sjedneš na kamen i provedeš ostatak života u izolaciji i tišini. Iako, nešto mi govori da se tek tu pootvaraju kojekakve planete tereta, traume i svega što će izlaziti van dekadama…)

Osobni rast je najlakše opisati klišeiziranom sličicom kapule (crvenog luka), s puno, puno slojeva.

Traumu (problem, prepreku) koju smo razriješili danas, možda zaista smatramo potpuno riješenom.

Međutim, u nekoj sljedećoj fazi i odnosu, kada nam u život uđe novi triger (trigeri su divne prilike i pokazatelji gdje u sebi i na čemu imamo prilike raditi), ako radimo na sebi i znamo prepoznati trigere i okolnosti, shvaćamo da ona ista, već razriješena trauma, ima novi sloj koji je spreman (da ga vidimo, shvatimo, naučimo i razriješimo). I tako još jednom, dvaput, petnaest puta….koliko god slojeva ima.

Moja osobna, ilustrativna elaboracija toga zašto je to tako, došla je iz mog vlastitog i iskustva rada s klijentima, a opisujem je jednostavnom sličicom:
Naši problemi nisu linearni i ne rastu/razvijaju se samo okomito (od izvora/korijena, prema vrhu). Neki rastu brže, neki sporije, neki u svim smjerovima, neki samo u jednom…

Većina se poveže s drugim problemima (sram s frustracijom, strah s tugom, tuga s bijesom, krivnja s ljutnjom… itd.)
Mnogi problemi koje vučemo sa sobom cijeli život nisu nužno naši, dobili smo ih od svojih roditelja učenjem/gledanjem, apsorbirali smo ih u trudnoći (misliš da beba ne upije strah, krivnju, ljutnju, nemoć, bijes…bilo koju emociju?)

Znam da znaš, znam da osjetiš.
U situacijama kada se gledaš u ogledalo i mrziš ono što vidiš. U situacijama kada usred svađe s partnerom shvatiš da riječi koje izlaze iz tebe nisu tvoje i ne rezoniraš s njima, ne želiš ih više, a ne znaš kako ih se riješiti.
U bilo kojoj situaciji kada se osjećaš loše, a ne znaš si pomoći (na uobičajene načine koji primarno uključuju fizičko tijelo).

Kada riješiš jedan sloj problema/traume, oslobodila si određenu količinu energije, kreirala prostor u sebi za neke nove prilike, znanja, pozitivne emocije i navike…
Lakoća postojanja i zadovoljstvo postignutim lako može prezentirati prostor za divnu komfort zonu i iluziju kako si sad u redu i nemaš više nikakve potrebe za radom/rastom.
Postoji i ona druga krajnost. Da nešto „riješiš“, a onda u sljedećoj situaciji kad osvijestiš da tu ima još traume, digneš ruke, odustaneš od svega i uvjeriš se kako „tebi ovo ne ide“.

Osobni rast nije nešto što bi trebala definirati jednostavno „ide mi, ne ide mi“.
Uglavnom zato što nema jedne unikatne šprance koju se može aplicirati na svakoga s očekivanjem istog rezultata. Nešto što je meni bila sitnica, tebi će predstavljati planinu tereta, dok je nešto tebi silno jednostavno, meni najveća prepreka.
Ovaj rast nije nešto što je baš jednostavno vidljivo golim okom, a mi smo izdresirani kritizirati stvari koje ne vidimo; rast koji nije opipljiv, izmjerljiv i vidljiv.

Ono što je bitno jest da ga ti osjetiš. Makar u mikro pomacima.
Lakšem disanju.
Manjem teretu na leđima.
Mikro pobjedama koje nitko osim tebe ne razumije…
Činjenici da se možeš pogledati u ogledalo bez da u tebi izazove poriv da ga razbiješ.
Dodiru koji ćeš dati svom tijelu, makar na trenutak.
Riječima „volim te“ koje ćeš uputiti sebi jedno jutro, nakon što si 3 tjedna zurila u prazno i osjećala kako ti na oči naviru sve boli, svih žena prije tebe.
Svađi s mužem koju ćeš sasjeći u korijenu, jer ćeš prvi put u životu osvijestiti način na koji mu se obraćaš.
Granici koju ćeš jasno povući ispred sebe, jer si sada svjesna da si samo ti odgovorna za svoje biće, autonomiju i integritet…

Zato te molim, uspori.
Primijeti svoj rast, koliko god mikroskopski bio.
Dozvoli si rasti onim tempom koji tvoje tijelo, um i okolnosti dozvoljavaju.
Ne kritiziraj, ni sebe ni druge. Što te briga kako tko raste, kojim tempom i što o tome priča, piše ili misli. Radije uzmi tu količinu vremena i energije pa odigraj neku igricu ili pogledaj seriju. O gledanju u nebo da ne pričam, koliko je tu tek prilike za rast 😉

Dozvoli si ovo. Dozvoli si shvaćanje kako je sve što ti je potrebno za rast najdostupnije onda kada se okreneš k sebi, unutra. I ono najvažnije, prihvati da je ovo proces, odnosno putovanje koji traje zauvijek. Nemaš se čega bojati, jer svaka faza i level up, opremaju tvoje biće svim alatima potrebnim za savladavanjem sljedećeg nivoa. Kao u nekoj igrici, doslovno 🙂

Zatreba li ti pomoć na tom putu, ne ustručavaj se javiti.
Namaste.

Maja Mačković 

– Regresoterapeutkinja i trenerica mindfulnessa, hiper kreativka sa zlatnim rukama. Svoje traume i boli sam pretvorila u iskustva pomoću kojih danas vodim žene na put samoiscjeljenja i ljubavi prema sebi. Njegujem menstrualnu mudrost, ženske cikluse, živim svoju slobodu i obožavam život.

mindfulmind.eu

Foto: Pexels, Unsplash