Slaven Lunar Kosanović: “Nastojim realno sagledati svijet, ne živjeti u mjehuriću mašte”

 

Slaven Kosanović Lunar, jedno je od najistaknutijih i najvažnijih imena hrvatske graffiti i street art scene, na kojoj je prisutan već više od 30 godina.

Njegovi radovi krase mnoga mjesta, od rodnog Zagreba, preko svih dijelova Hrvatske, ali i svijeta te ih možete pronaći u Amsterdamu, Ateni, Aucklandu, Berlinu, Hanoi, Havani, Lisabonu, Londonu, Melbourneu, New Yorku, Oslu, Parizu, Saigonu, Seoulu, Sydneyu i Tokiju.

Poželjeli smo da njegov radostan duh krasi i naše virtualno, ali ništa manje stvarno mjesto – Budi Dobro – pa smo ga priveli na jedan kreativan razgovor o stvaralaštvu, glazbi, 2020, ali i ekologiji, održivosti i odgovornosti svakoga od nas. Što nam je Lunar sve otkrio saznajte u nastavku u njegovom razgovoru s Indirom Juratek.

23 in negative / Urban Art Fest Styria / STUWO / Graz 2020 / Foto: Jagoda Cierniak

Ove godine su kultura i umjetnost na standbyu. Koji su tvoji stavovi i osjećaji prema tome i gubitku prostora u našim životima za ono što hrani dušu?

Kao i druge i kreativna branša je izgubila puno posla, ali ne vidim da puno ljudi posustaje, ne planiram to ni sam, a stvaranje donekle djeluje i kao melem. Bitno mi je da su bližnji sigurni. Zvuči kao neki citat iz svjetskog rata što mi nije cilj. Ako se liječnici mogu ubijati od posla i zanemarivati se da bi pomagali ljudima onda je najmanje što mi možemo biti disciplinirani i gledati da im ne napravimo još posla, bilo sa sobom, bilo ugrožavanjem tuđeg zdravlja.

Kako gledaš na kreativnost u vidu kreativne energije kao najveće pokretačke sile u Svemiru?

Iz našeg zemaljskog aspekta rekao bih da je život, odnosno želja za reprodukcijom najveća sila koju poznajemo. Naša potreba za stvaranjem, nadogradnjom, poboljšavanjem svega postojećeg dešava se kao rezultat te iste sile; Što god činili, čemu god težili, činimo to iz podsvjesnog razloga privlačenja/zadržavanja partnera i reprodukcije, a nastavno na to osiguravanjem sigurnih uvjeta za potomstvo.

Silence in the mountains / Urban Art Fest Styria / Graz 2020 / Foto: Jagoda Cierniak

Nedavno je u Rijeci osvanuo divan mural tvojih prepoznatljivih likova – mačaka – koji si posvetio i riječkoj glazbenoj sceni. Što te inspiriralo na ovu priču i koje bi riječke glazbenike izdvojio kao one koje trebamo slušati?

U početku godine brat Ivo i ja smo oslikavali EPK brojač na trgu, a inicijativa ‘Rijeka murala’ se trebala dešavati kroz ljetne mjesece. No onda je došao neočekivani poklon iz Kine pa se sav raspored presložio. Još se sjećam praćenja vijesti dok smo ispijali kavu prije crtanja i komentirali ‘Eto virusa i kod nas’. Vlado, Dominik, Bernard i Jelena ispred ekipe ‘Akumulator’ poslali su fotku fasade u Vodovodnoj, lovili smo povoljne vremenske uvjete, relativno brzo ih dočekali i bacili se u akcju. Kao što sam spominjao, za predloženi zid imao sam dvije ideje, jedna je bila lik koji gleda preko krova niže zgrade, a druga pattern mačaka.

Prva je otpala, jer bi mačak ispao previsok i mršav (Pa ne bi ličio na autora) i brzo sam se prešaltao na uzorak. Na skici izgleda malen kad se aplicira na takvu površinu, ali u zbilji svaki oko većine tih likova je duplo veći od moje glave, a ja sam glavat 🙂 Samim time oni imaju i relativno veliku tjelesnu površinu zahvalnu da se na nju umetne još neki detalj. Već sam počeo slati mailove frendovima u Rijeci da dođu na dan crtanja i da brandiraju svaki svojeg lika, međutim čim smo krenuli raditi shvatio sam da to neće biti lak zadatak. Dok se uhodaš s dizalicom, dok se ulovi dobra pozicija, dok se zagriješ za rad, već prođu sati, a onda kreće neprekidni rad do kraja, ovisno o skici i roku te vremenskim uvjetima. Puhala je bura što nas nije baš veselilo pri vrhu zgrade, dizalica ima svoju brzinu, svaki pojedini autor svoju i računao sam da bi nam za zamišljenu akciju trebalo i do tjedan dana rada. Dok svi skiciraju, dok se popnu, dok odrade svoj dio, dok ja to sve skupa ujednačim, potrošili bi svakako troduplo vremena nego što smo imali na raspolaganju. Želio sam i da svatko od autora brandira po jednog lika prema omiljenom riječkom glazbenom izvođaču pa sam tu ideju jednostavno uzeo u ruke i krenuo ih ispisivati sam, od vrha naniže.

Svatko bi trebao slušati izvođače koji mu pašu. Od riječkih izvođača u arhivi imam The Siids i Borisa Štoka koji mi najčešće sjednu, jer njeguju new wave zvuk koji me asocira na 1980-e, a također i Putokaze, ENI, Nenu Belana, Urbana, Let 3 i Moskvu.

Rijeka scene Catsos / EPK / Akumulator / Rijeka murala 2020 / Foto: Ivo Kosanovic

Što bismo pronašli kada bismo upali u Lunarov Bunar?

Bunar je glazbena arhiva čiji dijelovi sviraju dok radim, ako ne pratim neko predavanje ili film. Primjerice, dok odgovaram na pitanja trebam neku elektroniku koja mi pomaže koncentraciji. Jedna ideja za emisiju bila je kronologija glazbe koja me inspirirala od malih nogu do danas i to je nepresušno vrelo koje bih mogao vrtiti dovijeka. Ima vrsta muzike koje teško mogu zamisliti da će mi jednog dana dosaditi, a ima i one koju brišem. Svakako skoro na dnevnoj bazi updateam arhivu i pratim svježe produkcije. Volim sve smisleno, autentično i prije svega, kvalitetno. Teško bih se mogao zamisliti da nonstop slušam jedan te isti pravac ili da ne obnavljam arhivu, to bi bilo slično kao da svaki dan jedem istu hranu ili pričam s istim ljudima, vrlo zamorno.

Druga ideja za emisiju je kao koncept trebala imati nešto što sam zamislio kao soundtrack života. Kroz putovanja sam slušao muziku koju nisam izabirao sam. Od selekcija na izborniku kod dugih letova, muzike u busu, taksiju, vlaku, underground radio stanica, izbora prijatelja s kojima sam radio ili kod kojih sam ostajao do druženja kod glazbenika, seansi u studijima, proba do pohođenja DJ setova i koncerata. Vraćao sam se doma s novim materijalima, iskustvima, zapisivao informacije u bookove, memorirao kontakte i sam tražio određene pjesme koje sam zapamtio. Mislim da bi za taj koncept, ako bi ga se dosljedno držao trebalo kompletno radno vrijeme samo za slaganje emisije i prepričavanje priča koje taj soundtrack prate. Po količini materijala brže bih došao do kraja, a njegov određeni postotak se ionako provukao u ovu prvu verziju Lunar Bunara. Emisija se trebala i drukčije zvati u startu, ali to je već neka druga priča.

Vintage industrial bar DJ session / Foto: Ivo Kosanovic

Prošle godine izdao si knjigu From Zagreb With Love koja je priča o interakciji s ljudima, komunikaciji s čitavim svijetom, poruka mlađim generacijama da nastave dijalog te razmjenjivati svoja iskustva. Možeš li nam reći više o njoj?

Kao i emisija i knjiga se trebala drukčije zvati… Budući da neke odluke konzultiram s bliskim krugom ljudi do čijeg mišljenja držim, nazivi i ideje nekad dožive promjene. Ukratko, knjiga je na neki način dnevnik 30-godišnjeg iskustva uz graffite, u razdoblju od moje 13. odnosno 14. godine 1989. do 2019. Želja je bila prenijeti iskustva, na način da se ispriča priča koja neće biti zamorna nekome tko nije direktno sudjelovao, da se donesu neki zaključci i pokaže dio slikovnih rezultata svih tih druženja. Knjiga nije spomenik meni već našem druženju i spoznajama, igri, greškama, općenito iskustvu stečenom kroz putovanja i crtanje. Da smo neki drugi klinci to je moglo biti sviranje, bavljenje sportom, turističkim putovanjima ili nešto deseto, poante bi vjerojatno bile slične. Prezentacija knjige uzela mi je veći dio 2019. godine, odrađeno je 18 predstavljanja, ponegdje su bila praćena izložbama i DJ setovima, uz neizbježna crtanja novih murala. Neki od posjećenih gradova bili su Rijeka, Beograd, Split, Sarajevo, Mostar, Beč, Linz, Munchen, Hamburg, Amsterdam i London. Rad na kreativnom dijelu se obično vidi, dok se produkcija obično odvija u pozadini, ali zato troši nemjerljivo više energije od kreative. Ivo i ja smo jedan slikovni dnevnik, doduše kroz puno fotografija i malo teksta, predstavili prije nešto godina. Izložba se zvala ‘400’, s 200 njegovih i 200 mojih fotki, koje su pratile naša putovanja i djelovanja kroz pejzaže, vedute i portrete.

The Growth / Ekonomski fakultet u Zagrebu / Foto: Ivo Kosanovic

Znam da si dosta ekološki osviješten, a mi na portalu istinski njegujemo, podržavamo i živimo održivi, spori i promišljen lifestyle. Što su po tebi glavni problemi koje kao civilizacija moramo riješiti na tom polju? Kako sam djeluješ na boljitak svog okruženja i planeta u cjelini?

Stanje na Zemlji je neodrživo. Dugo sam imao dojam da sam većinom okružen ljudima koji razumiju svijet, vremenom sam sve uvjereniji u suprotno. Lako je povesti razgovor o održivosti, ali u praksi je ona nemoguća.

Dio ljudi će reciklirati dio materijala, ali će nastaviti kupovati što im treba i što ne treba, obuću, odjeću, putovanja, odlaziti u Zaru, H&M ili kako se sve zovu te gluposti od dućana – a to je direktna podrška zagađivanju. Mase odlaze u shopping centre, Ikeu ili nemam pojma kamo, jer im je to cool, ‘da vide’. Ako ideš vidjeti, usput i kupuješ. Ne treba ti nužno to što ‘vidiš’, daješ podršku nekom od mega-proizvođača da iduće godine uzme još sirovina, jer taj ne miruje nego bičem pogoni svoje zaposlene da dižu brojke. Ti zaposleni zadatke revno izvršavaju i ne razmišljaju o posljedicama nego o svojoj plaći, odjeći, hrani i autu. I žele još, svi žele još, brže, više, bolje. I onda to pomnožiš s brojem stanovnika nekog sela, manjeg grada, većeg grada, manje države, veće države. Sve masovno je jednostavno – zločin. I moda i prehrambena industrija, turizam, farmacija, možeš nabrajati dalje.

Shangri-La / Privatni zid / Foto: Ivo Kosanovic

Sistem je neodrživ. Radi pohlepe, gluposti, manjka planiranja i na kraju krajeva, količine ljudi. Populacija općenito nikada kroz povijest nije bila pametna, pojedinci su uz tešku muku progurali napredak u znanosti ili tehnologiji. Njihove izume su dograbili psihopati, kojima je cilj moć, bez obzira dolaze li iz informatičkih, religioznih, zdravstvenih ili vojnih struktura. Bitna razlika između prošlosti i današnjice je broj ljudi. Ne moraš putovati da tome svjedočiš, Google maps i inteligentni mediji pričaju o tome. Preveliki postotak bira ravnozemljaše, Tik-tok, videe sa smiješnim mačkama, muziku na nivou vrtića, junk food, stupidne političare i sredstva masovne hipnoze, kruha, kladionice i igara i život je ispunjen. Nastojim realno sagledati svijet, ne živjeti u mjehuriću mašte. Ono što se nazire uopće ne sluti na dobro. Nitko ne bi bio sretniji od mene da sam u krivu.

Alduk bridal campaign 2020 / Modni dizajn: Ivan Alduk / Foto: Jelena Balic / Model: Jelena Stankovic

2020 je mnoge navela na razmišljanje o svijetu u kojem živimo. Što bi izdvojio kao najvažniju osobnu lekciju ove godine na odlasku?

Nastojim taj kratki period koji mi je dan proživjeti čim smislenije; doživjeti lijepa iskustva i podijeliti ih, jer mislim da im time udvostručujem vrijednost. Ova godina je samo potvrdila moje mišljenje o svijetu i o ljudima, da ne ulazim u detalje kao kod prošlog pitanja.

Što bi na kraju ove godine, koju nikada nećemo zaboraviti, poručio našim čitateljima?

Nemam iluzije da nam iduća godina nosi išta bolje. Isto što sam puno puta već rekao: Krenite od sebe. Što se pamćenja tiče, ljude ono ne služi dobro, previše se zla dešavalo kroz povijest i svaka epizoda je pokazala da ljudi dobro uzimaju zdravo za gotovo. Planiranje, pripremanje, disciplina, to su sve strani pojmovi. Nažalost tiče se svih, jer svi dijelimo životni prostor.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?
Imati krov nad glavom, kruh na stolu i ne biti dužan nikome. Imati obitelj do koje ti je stalo na sigurnom. Biti zdrav. Imati slobodu.

 

Indira Juratek