Ususret koncertu u zagrebačkoj Tvornici kulture razgovarali smo s pijanistom Zvjezdanom Ružićem

Višestruko nagrađivani pijanist i skladatelj, Zvjezdan Ružić, 12. će listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture publici predstaviti svoj drugi solistički album projekta Pianotron “Inspiration”.

Pianotron je Zvjezdanov projekt, slobodno možemo reći i izum, u kojem vješto spaja instrumente koje nitko prije njega nije spojio: koncertni klavir, mellotron te šest pedala s raznim efektima koje svira nogama.

Iako je i sam Pianotron božanstven u svojoj melodiji i izvedbi, Zvjezdan Ružić je ovim projektom pokazao i što se to događa kada odbacimo sve naučeno, viđeno, uobičajeno, kada izađemo iz kalupa u koji nas godinama guraju i počnemo djelovati iz svog srca. Rodi se čudo. To čudo uživo možete čuti za svega par dana. Ususret koncertu razgovarali smo sa Zvjezdanom o novom albumu, ali i o životu, duhovnosti i drugim zanimljivim stvarima. Što nam je otkrio saznajte u nastavku.

12. listopada ćeš u zagrebačkoj Tvornici koncertno predstaviti svoj album “Inspiration”. Što možemo očekivati i čemu se smijemo nadati? Koliko ti je važna koncertna promocija u odnosu na fizički album kojeg svi možemo poslušati i u udobnosti svog doma?

Doživljaj glazbe uživo nemoguće je prenijeti na albumu. Uvijek se posebno radujem live koncertima, jer se tada povezujem sa svojom publikom. To nije samo moje sviranje i njihovo slušanje, već razmjena u punom smislu, energije, ljubavi, prihvaćanja, dijeljenja.. Premijerno ću predstaviti skladbe s novog albuma “Inspiration”, ali sam na set listu ubacio i dvije, posebno mi drage, skladbe s prethodnog albuma “Delightful F”. Moj tim i ja pripremamo čitavu produkciju na jednom posebnom niovu, tako da će ovaj koncert biti poseban doživljaj za publiku!

Tko i/ili što ti je najveća životna inspiracija? Jesi li ikada bio u nekom razdoblju kada si izgubio inspiraciju?

Volim reći da je glazba preslika života, a život je svakakav, samo ne savršen – koliko god bismo mi to željeli. Tako i glazba, ima svoje uspone i padove. Nekad me pogodi inspiracija, nekad je nema. Ne brinem zbog toga, samo se prepuštam procesima koje mi život nosi. Davnih dana sam shvatio da je previše toga izvan naše moći i da sve ima svoje razloge. Onaj gore to uvijek nekako posloži da na kraju sve ima smisla.

Na “Inspirationu” se nalazi i skladba mama. Koliko ti je mama važna na tvom glazbenom putu?

Mama je oduvijek bila moja najveća podrška. U kući je bilo puno bolesti, svakakvih situacija. Ona je ta koja me uvijek učila da sve može bolje i drukčije, da samo trebam vjerovati u sebe. To me je učila od moje 9. godine. Vozila me na satove harmonike, kasnije klavira. Vozila me na svirke, uvijek bodrila i navijala za mene, podržavala svaki moj san. Tako radi i dan danas – navija za mene, moj je najveći fan. I naravno da će doći na koncert u Zagrebu! Mogao bih još puno pisati o njezinom značaju u mome životu, ali nemoguće je tu ljubav prenijeti u riječi. Note će više reći same.

Nedavno je izašao tvoj kratki glazbeni film naslova „Who Taught You That“ inspiriran nesretnim ubojstvom Georga Floyda. Prije samo neki dan u tvojoj rodnoj Rijeci u bujici se utopio čovjek jer jedini koji mu je pokušao pomoći nije uspio. Osobno me to baš šokiralo kao što je i tebe ubojstvo Georga Floyda. Što se dogodilo s ljudima? Gdje je ljudskost? Što se treba dogoditi? Što se može promijeniti?

Uvijek svi čekaju veliku revoluciju, dan kada će se probuditi i sve će biti drukčije. I tako prolaze dani, a svijet izgleda revolucionarno, ali isključivo na našim mobitelima. Tada se dogodi “realnost”, trenutak kada bi sve te teorije, hashagovi, velike poruke ljubavi, trebali prijeći s objava u djela. Odjednom budemo šokirani. Čime? Apatijom, samoljubljem, samopromocijom? Time da su danas svi spiritualni, produhovljeni, puni ljubavi i empatije, ali nažalost samo u teoriji. Svijet treba promjenu, treba nas. Mi smo taj svijet! Ja gradim svijet, ti ga gradiš; oblikujemo ga svojim mislima. Ja svoj svijet svakoga dana preispitujem, uljepšavam, pokušavam izgraditi da bude još bolji, čišći, ljepši. Ja jesam ta promjena i takav svijet želim dočarati svojoj publici, kroz svoju glazbu. Da, i dobro postoji. I drugačije postoji. Želim tom svijetu dati ljubavi, potaknuti ljude na buđenje, na promjenu. Jer, kada dijelimo ljubav, ljubav se multiplicira.

Glazba mi se oduvijek čini kao most koji spaja na način na koji ništa drugo ne može. Na Inspirationu si nam još jednom pokazao što sve glazba može spojiti pa tako osim tvoje prepoznatljivosti album donosi i suradnje s glazbenom divom Josipom Lisac (Da li sam ti ikad rekla da te volim) i renomiranim akademskim pjesnikom Lukom Paljetakom (Tvoj život). Reci nam nešto više o tim skladbama?

Vjerujem da svaki susret ima svoj razloge. Ova dva susreta prije svega su duhovni, a tek onda umjetnički. Svi se uvijek baziraju na titulama, uspjesima, objektivizaciji. Ne, oni za mene nisu Luko i Josipa, velikani scene. I to su naravno, ali, oni su za mene prije svega dvije predivne duše koje su prepoznale moju dušu. Prepoznali su komadić sebe u meni i ja u njima. Mi smo prije svega prijatelji. Ne oni koji ne naslikavaju na mrežama. Prijatelji, oni kada je teško – tu su. Oni kada trebaš savjet – tu su. Oni kada vide da nešto radiš krivo – kažu. Oni, kojima je doista stalo do mene, do moje sreće. Dali su mi savjete za život, ohrabrili me na mom putovanju. Tada su tek došle suradnje, kao materijalizirana uspomena na susret u ovom životu.

„Ne skrivaj se, to je tvoj život, razumi ga, otkrij sebe u sebi. U tebi sva su stvorenja, osluhni bez straha. Budi život svoga života.“ Jako je popularan rad na sebi. Budući je ovo moje najbliže poslanje počela mi je smetati ta rečenična konstrukcija („rad na sebi“) jer to doživljavam kao put povratka k sebi, a ne neki rad za koji smo plaćeni, zar ne? Možemo li živjeti ako ne poznajemo sebe? Koji su tvoji načini i putevi da spoznaš i prihvatiš sebe?

Sve češće imam osjećaj kako je ta priča o radu na sebi neka vrsta osobne promocije, u konačnici uvjeravanja svijeta u nešto što želiš da svijet vidi. I ja sam imao tu fazu, kada sam bio počeo kopati po sebi, ušao u malo duhovniji pristup životu. Pa ideš okolo i pričaš kako ti radiš na sebi, kako bi svi trebali itd. Cijelo to vrijeme ni ne shvaćaš da svakim danom bildaš svoj spiritualni ego, dok se pokušavaš riješiti onog “svjetovnog”. Onda dođe dan kada zapravo počneš raditi na sebi, bolje rečeno – kada se počneš učiti biti sam sa sobom, upoznati se. U svim bojama koje nosiš. Tada shvatiš da prestaje osuda svijeta oko tebe, prestaju očekivanja, jer jednostavno razumiješ odakle dolazi ono što se događa u nečijoj glavi. Poanta priče je da tada prestaju teorije, a kreće pravo kopanje. Tada više nemaš niti vremena niti volje pričati svijetu oko sebe tko si i kakav si, jednostavno to budeš – ali zbog sebe, ne svijeta.

Što bi po tebi bila najveća zamka u životu?

Ne uspijeti pobijediti/nadići svoje strahove na putu ostvarenja samoga sebe.

Na IG sam pratila snimanje za naslovnicu albuma. Možeš li s našim čitateljima za kraj podijeliti tu anegdotu? Znam da nije bilo nimalo lako…

Uff, bilo je jako hladno! 12 stupnjeva u moru, a izvan mora slično. Bio sam 35 minuta pod morem, ronio – u želji da napravimo super fotografiju. Brat je bio sa mnom. On se inače kupa kroz čitavu godinu. Rekao mi je: “nemoj podcijeniti hladnoću, u jednom trenutku će te samo slomit”. Rekao sam mu da ne brine, da sam super. U 35. minuti sam zaronio i jako me zaboljelo u plućima. Rekao sam mu da moram van. Izašao sam van, nisam mogao skinuti odjeću sa sebe koliko nisam osjećao ruke. Ipak, naslovnica albuma ispala je perfektno, tako da mi nije ni najmanje žao. Brat i ja smo odgajani da je sve u glavi, da je jedina prepreka strah i da je zapravo sve – moguće, samo ako vjerujemo i gledamo pozitivno.

Foto: Filip Gržinčić