
Snaga tijela u psihoterapiji: Enesa Mahić o tjelesnoj psihoterapiji i integrativnom pristupu
Kako tijelo pamti naše emocionalne doživljaje i kako ih kroz psihoterapiju možemo osloboditi? Enesa Mahić, psihologinja i edukatorica tjelesne psihoterapije, već više od dva desetljeća istražuje ovu povezanost kroz rad s klijentima i edukaciju budućih terapeuta.
Kao suosnivačica Centra za integrativni razvoj – ICBP (CIR – ICBP), predano radi na razvoju tjelesno orijentirane psihoterapije u Hrvatskoj i regiji. CIR ICBP je akreditirani trening institut koji održava petogodišnju edukaciju iz integrativne tjelesne psihoterapije kao i dvogodišnji program osobnog razvoja u Zagrebu, Rijeci, Beogradu i Budimpešti.
Naša urednica, Indira Juratek, razgovarala je s Enesom koja nam je otkrila kako je započela njezina ljubav prema psihoterapiji, zašto je i tijelo važno u terapijskom procesu i kako kroz pokret, ples i svjesnost možemo doći do dublje transformacije.
Kako se u tebi rodila ljubav prema psihoterapijskom radu? Kada je to krenulo i kuda te do sada dovelo?
U svojim ranim dvadesetima sam se intenzivno bavila različitim metodama suvremenog i svjesnog plesa i povremeno bi mi se u dugotrajnijem ili intenzivnijem plesu pojavile tjelesne i osjećajne reakcije koje nisam prije susretala i koje nisam znala objasniti. Traganje za odgovorima me dovelo do tjelesne psihoterapije, psihoterapijskog pravca koji se bavi interakcijom tijela i psihe. Potpuno fascinirana svime što sam iskusila i naučila, upisujem edukaciju u Francuskoj, a zatim zajedno s Laslom Pinterom organiziram prvi trening tjelesne psihoterapije u Hrvatskoj na kojem smo oboje bili asistenti.
Kamo me to dovelo? Do toga da već više od 20 godina u kontinuitetu radim posao koji obožavam i koji je podjednako uzbudljiv, kreativan i duboko smislen. Posao koji ne dozvoljava stagnaciju: ako želim kvalitetno raditi s ljudima, imam obavezu kontinuirano se educirati i usavršavati, ali i raditi na svojim osobnim temama. Ulazak u tuđi unutarnji svijet je privilegij i dužnost je terapeuta raditi na svemu što nam potencijalno otežava nepristrano i suosjećajno praćenje i vođenje klijenata s kojima radimo.
Popratni neočekivani benefit ovog rada je da sam već godinama i privatno i poslovno najčešće okružena ljudima koji imaju iskustvo psihoterapije pa sebi i svijetu pristupaju zrelije i odgovornije, otvorenog uma, iskreno, ali s poštovanjem. Beskrajno sam zahvalna za taj bubble divnih suradnika, kolega i prijatelja.
Ti i Laslo Pinter ste začetnici tjelesne psihoterapije u Hrvatskoj te ste zajedno osnovali Institut CIR ICBP na temelju dvadesetogodišnje suradnje, prakse, istraživanja i podučavanja. Kroz programe Centra za integrativni razvoj prošlo je tisuće ljudi. Što Institut danas nudi?
Nudimo dvogodišnji program za osobni razvoj, petogodišnju edukaciju iz tjelesne psihoterapije, ljetni retreat, kao i niz predavanja i otvorenih jednodnevnih radionica.
Kroz program osobnog razvoja dvije godine teorijski i iskustveno prolazimo osnovne postavke tjelesne psihoterapije iz pozicije klijenta – sve što učimo, istovremeno istražujemo i kroz osobno iskustvo. Na trećoj godini edukanti mijenjaju poziciju i počinju učiti kako sve što su naučili i isprobali na vlastitoj koži, mogu početi koristiti kao alate za psihoterapijsku podršku drugima te to znanje postupno šire i produbljuju.
Dok su kratka predavanja i radionice prilika za upoznavanje s tjelesnom psihoterapijom, ljetni retreat na Lošinju je poslastica i nama i polaznicima 🙂 Svatko iz tima nudi po jednu trosatnu radionicu u skladu sa zajedničkom temom retreata, a sve to u prelijepom okruženju na doslovno par koraka od mora. Mi kao tim također tada provodimo vrijeme zajedno – idemo jedni drugima na radionice, zajedno kuhamo, sunčamo se, odmaramo, planiramo nove projekte… Pred nama je još dosta projekata koje zajedno lagano „kuhamo“ i uvijek mi je divno vidjeti koliko ljubavi i strasti cijeli tim osjeća prema ovom radu.
Retreat tjelesne psihoterapije NESALOMLJIVO
Svi su čuli za psihoterapiju, ali tjelesna psihoterapija je mnogima još uvijek nepoznanica. Možeš li našim čitateljima objasniti što je zapravo tjelesna psihoterapija?
Moj je dojam da je i psihoterapija kod nas zapravo nepoznanica – možda su svi čuli za taj pojam, ali mnogi imaju krivu predodžbu o tome što psihoterapija zapravo jest. Neke od glavnih krivih pretpostavki su da na psihoterapiju isključivo idu ljudi koji imaju ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem ili da je posao psihoterapeuta da vas sasluša i kaže vam što biste trebali napraviti.
Kao što je bolje otići liječniku dok još imamo blaže simptome ili pospremiti kuću prije nego je u potpunom kaosu, tako je i bolje ići na terapiju prije nego problem toliko naraste da nas ometa u svakodnevnom funkcioniranju. A psihoterapeut zapravo ne govori što trebate raditi, nego vam pomaže da drugačije sagledate situaciju u kojoj se nalazite, daje vam podršku da osjetite i ono što vam je teško osjetiti te da s tim širim razumijevanjem i novim iskustvom sami dođete do rješenja za svoj problem.
Foto: Marin Tomaš
Tjelesna psihoterapija podrazumijeva uključivanje tijela u psihoterapijski proces. Tijelo je sudjelovalo u apsolutno svakom iskustvu koje smo ikad imali, čak i ako se tog iskustva više svjesno ne sjećamo. Zašto je onda povezivanje tijela i emocija relativno novija pojava u psihoterapiji? Trebamo se sjetiti da se početkom psihoterapije smatra psihoanaliza, nastala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Viktorijansko doba nije bilo blagonaklono prema tijelu i ekspresiji. Postoji šala da su se u to doba tkaninom prekrivale i nožice klavira jer su izgledale presugestivno, a pokazivanje gležnja u javnosti se smatralo skandaloznim. U samim korijenima psihoterapije, tijelo nije moglo dobiti mjesto koje zaslužuje i bila su potrebna desetljeća da ga konačno počnemo prepoznavati kao važan faktor u psihoterapijskom radu.
Povezanost emocija i tijela zapravo svi poznajemo – „leptiriće“ u trbuhu kad smo zaljubljeni ili nervozni, stezanje vilice ili šaka kad smo ljuti, stegnutost ramena ili leđa na kraju stresnog dana, izdah olakšanja kad dođemo osobi koja nas voli, težina u grudima kad nekoga izgubimo…
Na tjelesnoj psihoterapiji ćete uvijek biti potaknuti da ostanete prisutni s tjelesnim senzacijama, nekad ćete biti pozvani da i tjelesno izrazite emocije o kojima govorite, a nekad ćemo kroz dodir i pokret pomoći tijelu i emocijama da se umire i stabiliziraju. Kad govorimo o tijelu, govorimo o živčanom sustavu i cijelom nizu gotovo neprimjetnih, nevoljnih reakcija koje tjelesnom psihoterapeutu daju signale kako je osoba s kojom radi. Kroz osvještavanje tjelesnih reakcija i kroz različite intervencije, pomažemo živčanom sustavu, tj. tijelu, da se bolje nosi sa stresom, da bude življe, sigurnije, opuštenije. Time dugoročno mijenjamo i svoj pogled na život: sjetite se kako vam izgleda svijet i drugi ljudi kad ste pod stresom, a kako kad ste radosni i mirni.
Foto: Marin Tomaš
Koje su prednosti tjelesne psihoterapije u odnosu na neke druge (psiho)terapijske pravce?
Nezahvalno je uspoređivati različite psihoterapijske pravce jer pristup koji se pokaže koristan jednoj osobi, nipošto ne mora funkcionirati za drugu. Kao netko tko je i dan-danas zaljubljen u tjelesnu psihoterapiju, meni će to uvijek biti prvi izbor, ali sam imala sjajne rezultate i kad sam išla npr. na Gestalt ili psihodramu. Važno je da s terapeutom „kliknemo“ i da terapija nudi pravi omjer rasta i podrške u našoj zoni sigurnosti i ugode.
Rad s tijelom u psihoterapiji nam omogućava da lakše dođemo do svog nesvjesnog materijala, što znači da možemo pristupiti i situacijama kojih se svjesno ne sjećamo ili koje su se desile u ranom djetinjstvu kad još nismo imali riječi za opisivanje iskustava koje doživljavamo. Kad se radi o psihosomatskim bolestima (simptomima koji proizlaze iz utjecaja psihičkih faktora na tijelo) ili radu s traumom, uključivanje tijela u psihoterapijski proces je također logičan izbor.
I opet ću ponoviti – ne postoji one-size-fits-all pristup kad se radi o ljudskoj psihi.
Foto: Marin Tomaš
Kao terapeut stava sam da s osobnim razvojem i radom na sebi trebamo raditi i onda kada smo dobro, kako bismo stvorili resurse za teška razdoblja i izazove, ali i kako bismo u trenutcima kada imamo više kapaciteta lakše mogli proraditi neke momente koje smo pohranili u sebi na bilo kojem nivou. Kako nekome tko ima relativno zdravo tijelo objasniti zašto je i s njim (i tijelom) potrebno raditi na ovaj način?
Slažem se s tobom – najbolje vrijeme za psihoterapiju je prije nego se dogodi velika životna kriza, no u ljudskoj je prirodi da teži trenutačnom zadovoljenju. Pojednostavljeno rečeno, dio mozga koji traži trenutačno zadovoljenje nam je stariji i poznatiji od dijela koji je u stanju planirati i odgoditi užitak.
Kada je život relativno ugodan i siguran, većina nas neće imati potrebu bilo što mijenjati i obećanje neke bolje budućnosti nam neće biti dovoljno da se pomaknemo iz komforne sadašnjice. I to je OK.
Nekad je upravo kriza potrebna da bismo se pomaknuli s mrtve točke i napravili korake koje odgađamo. U kineskom pismu znak za krizu se sastoji od dviju riječi: opasnost i točka promjene. Mnogima od nas je potrebna kriza da bismo rasli, nekad nam je potrebno bolno tijelo kako bismo naučili cijeniti i brinuti se za svoje zdravlje. Iz tog razloga ne mislim da ikoga trebamo nagovarati na psihoterapiju, tjelesnu ili bilo koju drugu – svatko ima svoj ritam i svoju motivaciju.
Foto: Marin Tomaš
Kao biologinja i kroz formalno obrazovanje, a i kroz promatranje ponašanja životinja u prirodi, puno puta sam se zapitala kako je moguće da životinje koje su gotovo svakodnevno izložene smrtnim opasnostima žive svojevrsni zen i bez znakova traume? Znam da je i dr. Peter Levine, osnivač Somatic Experiencinga, primijetio da se sisavci koji slobodno žive u prirodi drugačije nose sa stresom od ljudi. Prilikom pohađanja škole Energetske medicine naučili su nas da je to zato što se životinje mogu resetirati, za razliku od ljudi koji u vrlo ranoj životnoj dobi gube taj mehanizam te ulaze u takozvani fight-flight-freeze (borba-bijeg-zamrzavanje). Kako Somatic Experiencing može konkretno pomoći kod ovih obrazaca?
Ako pogledamo povijest ljudske vrste, lako ćemo doći do zaključka da trenutno živimo bolje od većine naših predaka: ne stradavamo tako često od nasilja ili lako izlječivih bolesti, djeca nam dobivaju bolju skrb, imamo više osobne slobode, udobnosti i sigurnosti… Naše tijelo, tj. naš živčani sustav, je evoluiralo kroz preživljavanje brojnih teških iskustava te se zna nositi sa stresom.
Istovremeno, ovo je vrijeme kad koristimo svoja tijela manje nego ikada prije. Većina ljudi ne živi u skladu s prirodnim ritmovima: ne budimo se kad smo naspavani, nego kad moramo; ne jedemo samo kad smo gladni, nego nam je hrana dostupnija nego ikad prije pa je koristimo i za umirenje; većina nas se ne kreće redovito na način kako nas je priroda dizajnirala nego satima sjedimo u zatvorenim prostorima pod umjetnim svjetlom, izloženi smo brojnim podražajima, a vrlo je malo rasterećenja i praznog prostora.
I životinje koje spominješ, u zatočeništvu gube svoj zen i počinju se ponašati neurotično, anksiozno ili depresivno. Mnogi od nas su zatočeni u naizgled „normalnim“ životima, nesvjesni da normalno znači uobičajeno, ali ne nužno i zdravo.
Foto: Marin Tomaš
Signali za borbu/bijeg/zamrzavanje nisu greška koja se javlja kad se ne znamo regulirati, nego su evolucijski dar: u njima je kapacitet našeg živčanog sustava da reagira u skladu sa situacijom u kojoj se nalazi. Ako zakoračiš na pješački prijelaz, a prema tebi juri auto, unutarnji signal da pobjegneš ti može u milisekundi spasiti život. Ljudi koji su doživjeli napad opasne životinje ili ozbiljnu nesreću često prijavljuju nedostatak ikakvog osjećaja boli u trenutku dok se to događa – tijelo se pobrine da nas anestezira kad je to potrebno.
Problem je ako tijelo nema priliku rasteretiti se jednom kad opasnost prođe, ako je input daleko veći od outputa i ti signali se pomiješaju. Smrzavamo se kad bi bilo adekvatno pobjeći ili bježimo i kad situacija nije opasna. Možda trebam odgovoriti na jedan običan mail, ali moje tijelo reagira kao da se pripremam na borbu oči u oči s predatorom? Želim pospremiti stan, ali me već danima paralizira prividna zahtjevnost tog projekta? Odem na godišnji odmor i ne mogu se samo opustiti, nego ga popunim s 1001 aktivnošću jer mi opuštanje i neaktivnost stvaraju nelagodu?
Somatic Experiencing nas uči kako se povezati s gotovo neprimjetnim reakcijama tijela, kako ih možemo prepoznati i mapirati te time polako i početi svjesno upravljati njima. Konkretno – kako mogu tijelo koje je prestimulirano svjesno dovesti u stanje u kojem se može samo iznutra regulirati. Kad nismo u borbi, bijegu ili zamrzavanju, povezaniji smo s okolinom (a ne s izvorom potencijalne opasnosti) i doživljavanje okoline kroz tijelo, kroz osjetila, stvara više opuštanja i sigurnosti.
Npr. probajte u ovom trenutku nakratko zatvoriti oči i osjetiti kako je vaše tijelo. Zatim učinite tri stvari: 1. potpuno opustite i omekšajte trbuh, 2. spustite ramena da se malo udalje od ušiju i 3. odvojite jezik od nepca pa potpuno prirodno dišite par trenutaka. Primijetite ima li razlike. Većini ljudi ova sitna intervencija stvara instant opuštanje, neki će možda i zijevnuti. Sjetite se ovo ponoviti idući put kad ste napeti i pod stresom.
Foto: Marin Tomaš
Terapijski rad provodiš i kroz Ekspresivnu art terapiju i ti si prva osoba koju znam da to radi. Kako ovakav vid terapije funkcionira i za koga je namijenjen?
Art terapiju primarno koristim kao nadopunu tjelesnoj psihoterapiji. Nekad je to najbrži način da eksternaliziramo svoj unutarnji konflikt, da mu damo formu i promatramo ga izvana.
Klijenta se obično pozove da kroz simbole vizualno prikaže dilemu s kojom dolazi u terapiju. Zatim ga ohrabrujemo da stupi u komunikaciju s različitim dijelovima svog arta, da im pridruži riječi, pokret, zvuk… Kroz tu interakciju i ekspresiju, kao i povezivanje sa stvarnom situacijom, transformaciju prolaze i art i klijent.
Za izradu arta nije potrebna nikakav umjetnički talent, mogu ga raditi i djeca i odrasli. Može biti sjajan alat za klijente koji se teško verbalno izražavaju.
Foto: Marin Tomaš
Održavaš i plesne radionice. Kako to funkcionira? Zašto i kako se pleše na tvojim radionicama?
Ples je moja prva ljubav i na plesnim radionicama, koje vodim više od 20 godina, koristim kombinaciju tjelesne psihoterapije i metode svjesnog plesa pod nazivom 5Ritmova. U ovom plesu se ne bavimo učenjem koraka i koreografija, više se radi o podsjećanju na slobodan pokret za koji smo svi sposobni.
Kako tijelo nije odvojeno od naše psihe, slobodnijim i svjesnijim pokretanjem tijela nam postaje dostupniji i jasniji naš unutarnji svijet: sve ono što nije vidljivo, a utječe na naš život. Na kraćim plesnim satovima se primarno bavimo kontaktom s vlastitim tijelom, a na dužim radionicama otvaramo i dublje teme poput djetinjstva i odnosa s roditeljima, vlastite seksualnosti, straha od smrti, rada na specifičnim emocijama poput ljutnje, straha ili suosjećanja…
Ples je za mene najljepši podsjetnik na moć tijela. U svijetu koji je toliko zasićen informacijama, ples je prostor u kojem se prije svega oslanjamo na znanje i memoriju tijela, gdje kogniciju privremeno zamjenjujemo instinktom, gdje ne tražimo linearan A-B-C put do unaprijed zadanog cilja, nego puštamo da se put odmotava pod našim nogama, iznenađujući nas onime što ćemo na kraju pronaći. A pronalazimo svašta: nove senzacije i način kako boraviti u svom tijelu, nove načine uspostavljanja kontakta s drugima, upoznavanje i ekspresiju osjećaja za koje nemamo prilike u svakodnevici, nove uvide, razumijevanje i nadahnuća… I u materijalističkom svijetu u kojem živimo, ima nešto ljekovito u tome da nam ples ne ostavlja nikakav materijalni podsjetnik – nije slika koju možemo objesiti na zid ili objaviti na društvenim mrežama, nema muzike koju možemo poslije slušati, niti teksta koji možemo staviti na policu s knjigama. Pojavi se, obuzme nas i nestane, a nama ostaje samo osobno iskustvo, zapravo neprepričljivo drugima.
Ovisno o namjeri, ovaj ples nam može biti i tjelovježba i psihoterapija i meditacija.
Foto: Marin Tomaš
Misliš li da je ikada moguće doći do iscjeljenja samo kroz jedan vid terapijske prakse ili se najbolji rezultati ipak postižu jednim holističkim, cjelovitim pristupom koji obuhvaća tijelo, um, duh, osjećaje…?
Prvo pitanje je kako definiramo iscjeljenje jer to je izraz koji se najviše koristi u kontekstu duhovnosti ili osobnog razvoja. Iscjeljenje kao ozdravljenje onoga što je bilo povrijeđeno ili iscjeljenje kao magično vraćanje na „tvorničke postavke“ kao da povrede nikada nije ni bilo?
Kada ljudi krenu na psihoterapiju, najčešći povod su određeni simptomi koje žele ublažiti ili ukloniti. U kontekstu psihoterapije, cilj nam je ozdravljenje kao ublažavanje ili nestanak simptoma, povratak funkcionalnosti, a u tjelesnoj psihoterapiji put do toga uključuje rad na svim potrebnim razinama. Ako pričamo o tjelesnom iscjeljenju, npr. slomljene ruke, nije nužno baviti se emocijama, stavovima ili duhom da bi ruka zacijelila. Iscjeljenje psihe ipak zahtijeva kompleksniji pristup.
Kada se povrijedimo, čekamo da povreda zacijeli, da ono što je bilo slomljeno/povrijeđeno, opet postane cjelovito. Dio nas koji je bio slomljen može opet postati snažan i zdrav, ali neće biti magično iscijeljen kao da se lom nikada nije desio.
Kako je rekao poznati psihijatar Irvin D. Yalom: „Prije ili kasnije moramo odustati od nade u bolju prošlost.“ I u toj ranjivosti i krhkosti našeg ljudskog stanja ima puno ljepote.
Cilj psihoterapije je upoznati, prihvatiti i integrirati sve što nam se dogodilo i onda uključivši sve to u svoj život, možemo nastaviti sa životom na nekoj drugoj, za nas kvalitetnijoj razini. A za to je najčešće potrebno adresirati sve razine našeg bića: tijelo, osjećaje, um, volju i duh.
Foto: Marin Tomaš
Ako se netko premišlja oko polaska na psihoterapiju i ne zna koju metodu bi odabrao, što bi preporučila osobi? Otkuda krenuti i kako znati koji pristup daje najbolje rezultate?
Možete se raspitati o osnovnim postavkama svakog psihoterapijskog pravca koji vas zanima i odabrati onaj koji vama u ovom trenutku ima najviše smisla. Zatim unutar tog pravca suziti odabir na par terapeuta s kojima vam se čini da biste dobro rezonirali. Ako imate preporuku, još bolje.
Uzmite u obzir da ste najvažniji sastojak terapije – vi. Specifičnost psihoterapije je u tome da je upravo vaša motiviranost i angažman važan ključ za uspjeh jer ako dolazite zato što to od vas traži član obitelji ili zbog puke znatiželje, rezultati vjerojatno neće biti tako dobri kao kada dolazite jer imate jasan cilj i spremni ste unositi promjene u svoj život.
Nekad ljudi biraju smjer ili terapeuta čiji pristup im je izazovniji jer misle da će tako brže napredovati. Iako to nekad funkcionira, baza kvalitetne psihoterapije je povjerenje i osjećaj sigurnosti. Na takvim temeljima će i eventualni transferi i nezadovoljstva biti kvalitetnije razriješeni i integrirani.
Nemoguće je reći koji pristup daje najbolje rezultate jer ljudska psiha nije mjerljiva tvar koja u istim uvjetima uvijek isto reagira. Ista rečenica koju terapeut izgovori, može jednoj osobi stvoriti osjećaj sigurnosti i olakšanja, a drugoj izazvati oprez i sumnjičavost. Zato odaberite terapeute s kojima se osjećate sigurno i podržano, educirajte se oko toga što je prihvatljivo u terapiji, a što ne (kako biste prepoznali eventualno prelaženje granica) i nemojte se bojati iskreno i otvoreno komunicirati s terapeutom oko svega pa i vlastitih nezadovoljstava terapijom. Kvalitetan terapeut će znati raditi s time.
Kada ne radiš terapije gdje te možemo pronaći? Koje su to stvari u životu koje u tebi izazivaju glimmere (onaj osjećaj oduševljenja i dječje radosti)?
Trenutno više radim edukacije i supervizije od terapija, a kad nisam u tim ulogama:
Priroda. Od boravka u mojoj kamenoj otočkoj kućici uz more, preko kretanja šumom ili džunglom, do biljaka u vrtu ili u mom dnevnom boravku, kontakt s prirodom je moj happy place. Vratiti se nakon nekog vremena prirodi i vidjeti da se tamo sve i dalje brine za sebe, da postoji veći ritam koji nas kreće bez našeg truda i meni daje osjećaj da mu pripadam. Toliko je ljepote uvijek prisutno kad smo u prirodi.
Ples. Svaka plesna dvorana je povratak doma. Obožavam pustiti da samo tijelo priča, da me ples potpuno preuzme i da nikome ništa ne trebam interpretirati…
Putovanja. Doći na novo mjesto, vidjeti što je drugima „normalno“ i inspirirati se time, isprobati sve što ta kultura nudi, prepoznati sličnosti među ljudima koji izgledaju i govore drugačije od mene, prepoznati da smo dio iste vrste… Osjetiti da bilo koje od mjesta koje sam posjetila mogu opet prizvati, da su ti mirisi, zvukovi i okusi ostali u meni.
Prijatelji. Onih nekoliko meni posebnih ljudi za koje ću uvijek odvojiti vrijeme pa i u najvećoj gužvi jer znam da će me kontakt s njima uvijek inspirirati, nahraniti, nasmijati…
Meditacija. Moment kad sjednem na svoj jastuk, nevidljivi prekidač napravi klik, a tijelo i um odahnu.
Ma život je glimmer kad ga tako živim 🙂 Moja debela bijela mačka, poezija, upaljene lampice na sivi zimski dan, buket ružičastog cvijeća koji si redovito poklonim, nova muzika koju slučajno ulovim u prolazu… Zadnje tri-četiri godine su mi bile vrlo teške, ali sad imam iskustvo da i u najgorim procesima, kao što je bila bolest i smrt moje majke, postoje momenti gotovo neizdržive ljepote i ljubavi. Jednom kad sam „naštimana“ na prisutnost i svjesnost, ti bljeskovi postaju vidljiviji i dragocjeniji.
Na početku smo nove godine. Kakav svijet želiš vidjeti u 2025.?
Nenasilan. Svjestan. Dobronamjeran.
Ali s obzirom na to da u zadnjih 5000 godina vjerojatno nije postojao period u kojem barem neki dio planeta nije bio u ratu, podsjećam se da jedino mjesto nad kojim imam kakvu-takvu moć je moj život. Mogu se i dalje truditi da u svom životu njegujem te kvalitete i da budem zahvalna kad prepoznam da uopće nisam sama u tome.
I za kraj, što za tebe znači biti dobro?
Biti poput cvijeta koji raste u pukotini asfalta: sretna što imam svoje mjesto pod suncem i odlučna da na njemu cvjetam.
Kako kaže poljski pjesnik Czesław Miłos u pjesmi Dar:
Tako sretan dan.
Magla se rano digla, radio sam u vrtu.
Kolibrići su se zaustavljali nad cvijetom kozje krvi.
Na zemlji nije bilo stvari koju bih želio imati.
Nikoga nisam poznavao komu bi vrijedilo zavidjeti.
Što se zla dogodilo, zaboravio sam.
Nisam se sramio misliti da sam bio ono što jesam.
Nisam osjećao u tijelu nikakva bola.
Uspravljajući se, vidio sam modro more i jedra.
Foto: Indira Juratek, Marin Tomaš
POST COMMENT