Imate osjećaj da stojite na mjestu? Evo što može pomoći da se ponovno pokrenete

Osjećaj blokiranosti ne znači nužno da nam nedostaje volje ili sposobnosti da nešto promijenimo. Može biti povezan s kroničnim stresom, iscrpljenošću, životnim prekretnicama, emocijama, ograničavajućim uvjerenjima ili starim obrascima ponašanja. Umjesto forsiranja velikih promjena, korisnije može biti usmjeriti se na tijelo, umirivanje uma, dopuštanje emocija, male konkretne korake i traženje nove perspektive.

Što možemo učiniti kada se osjećamo blokirano?

Sasvim je prirodno da ponekad u životu usporimo ritam, zastanemo i odmorimo. Ili pričekamo da nam se slegnu neki doživljaji i iskustva. Kronični umor i stres, zdravstveni problemi, gubitak voljene osobe, posla ili razvod braka mogu biti okolnosti koje će od nas zahtijevati da zastanemo i posvetimo se tome da se tjelesno i emocionalno oporavimo te posložimo misli. U takvim trenucima to je upravo ono što nam treba da bismo kroz određeno vrijeme ponovno bili na onoj razini funkcionalnosti na koju smo navikli.

Međutim, postoje razdoblja u životu kad nam se čini da je naizgled sve u redu, ali imamo dojam da „stojimo u mjestu“. Obično postoji neka želja za promjenom ili ostvarenjem nekog konkretnog cilja, ali ne znamo odakle krenuti. Dugo promišljamo što bismo trebali napraviti ili odgađamo donijeti neku odluku i pritom poduzimamo malo ili ništa. Kad napokon znamo što nam je činiti, osjećamo unutarnji otpor prema djelovanju, manjak entuzijazma ili strah da ćemo pogriješiti.

Stanje blokiranosti može imati različite uzroke i trajati tjednima, mjesecima pa čak i godinama. Često je rezultat djelovanja više čimbenika: tjelesnih, kognitivnih, emocionalnih, situacijskih i sistemskih.

Možda je osjećaj „stajanja u mjestu“ posljedica kroničnog stresa ili profesionalnog sagorijevanja, znak da smo preopterećeni i da nam treba odmor, a ne da zapnemo još više. Možda smo na nekoj životnoj prekretnici pa je zastoj koji osjećamo normalan dio procesa donošenja neke važne odluke ili pokazatelj da nam nedostaje jasnoće što bismo trebali poduzeti, a ne i sposobnosti da nešto učinimo. Također, zastoj sam po sebi ne mora biti problem koji treba riješiti nego je simptom postojanja dubljih emocionalnih ili sistemskih obrazaca s kojima se treba pozabaviti.

Primjena metode sistemskih konstelacija u prorađivanju osobnih tema ukazuje da blokiranost može biti povezana s ograničavajućim uvjerenjima, destruktivnim ili neučinkovitim obrascima ponašanja koji se u našoj obitelji prenose s jedne generacije na drugu.

Kao što u prirodi svjedočimo razdobljima mirovanja prije novog rasta, tako i ljudi prolaze faze u kojima se stari obrasci više ne uklapaju, a novi još nisu dovoljno formirani. To može biti neugodno, ali je gotovo uvijek sastavni dio procesa promjene. U takvim razdobljima pasivnost koja proizlazi iz osjećaja blokiranosti ima svoju svrhu jer unutrašnje preslagivanje zahtijeva vrijeme. To je proces, a ne jednokratan događaj.

Zašto se ponekad osjećamo kao da stojimo u mjestu?

Dobro je poznato da se trajna promjena rijetko događa kroz pritisak. Mnogo češće nastaje kada stvorimo osjećaj sigurnosti, razvijemo svjesnost o vlastitim obrascima i počnemo poduzimati male, ostvarive korake. Blokada neće nestati jer ćemo uložiti više truda da joj se odupremo nego jer ćemo sagledati sebe i situaciju u kojoj jesmo iz neke nove, drugačije perspektive.

Zbog toga je važno prvo usmjeriti se na prepoznavanje uzroka koji su doveli do blokade, a tek onda odlučivati o tome koje ćemo korake poduzeti. Pomak s mjesta će se prije dogoditi kad krenemo naizgled zaobilaznim putem umjesto da forsiramo onaj koji se čini najkraćim.

Kako se zaobilaznim putem pokrenuti kada se osjećamo blokirano?

Briga o tijelu

Ako blokadu osjećamo kao tjelesni umor ili napetost, pritisak u prsima, plitko i ubrzano disanje, nesanicu, glavobolju, bolove u mišićima možda je zaobilazni put do veće opuštenosti i lakoće u tome da prvo umirimo svoj živčani sustav i dovedemo tijelo u bolju kondiciju.

Ono što nam može pomoći je vratiti se osnovama poput zdrave prehrane, redovite tjelovježbe i dovoljno sna. Nije potrebno poduzimati radikalne promjene.

Dovoljno je smanjiti npr. unos procesuirane hrane ili alkohola, a povećati unos hrane bogate probioticima i prebioticima koji podržavaju zdravlje crijeva čime posredno utječemo i na naše opće raspoloženje (nakon mozga u crijevima ima najviše živčanih stanica zbog čega ih se naziva „drugim mozgom“).

Svaka promjena u našim dnevnim navikama koju uvedemo s jasnom namjerom da unaprijedimo svoje tjelesno zdravlje doprinijet će smanjenju osjećaja blokiranosti.

Umirivanje uma

Misli koje nam prolaze kroz glavu gotovo su uvijek popraćene nekim emocijama. Drugim riječima, ono o čemu razmišljamo i način na koji razmišljamo aktivira određene emocije. Ako razmišljamo u okvirima ograničenja i neugodnih iskustava koje smo doživjeli onda je velika vjerojatnost da će naše misli probuditi strah i razvijati u nama trajniju tjeskobu koja može biti generator blokade.

Ne možemo preko noći promijeniti svoja ograničavajuća uvjerenja ili utišati unutrašnjeg kritičara, ali možemo utišati um, isprazniti ga barem na trenutak od opterećujućih misli primjenjujući svjesno disanje, meditaciju, molitvu, šetnju u prirodi, vođenje dnevnika, ograničavanje vremena provedenog na ekranima.

Stvaranje uvjeta da određeno vrijeme provedemo u tišini, vanjskoj i unutrašnjoj, omogućuje nam bolje povezivanje s intuicijom.

Dopuštanje emocija

U životu nam se događaju različite stvari od kojih su neke vrlo bolne poput gubitka bliske osobe, teške bolesti, zanemarivanja, zlostavljanja ili razdvojenosti od roditelja u djetinjstvu, prekida dugogodišnje veze ili braka, rata i sl.

Ponekad su emocije koje takvi događaji ili iskustva probude preintenzivne i kad bismo im dopustili da izađu iz nas u svoj svojoj jačini i količini preplavile bi nas do mjere da ne bismo funkcionirali u dovoljnoj mjeri da preživimo. Tada obično razvijemo neke obrambene mehanizme koji nas održe „na životu“ tako što ih potisnemo ili se mentalno odvojimo od njih.

Međutim, energija probuđenih emocija ostane zarobljena u tijelu. Primjerice, ljudi koji su zbog rata napuštali svoje domove i odlazili u izbjeglištvo često nisu imali vremena baviti se svojim emocijama jer su morali izgraditi novi život negdje drugdje. Godinama pa i desetljećima poslije osjećaj blokiranosti može biti poziv na prepoznavanje tih emocija i njihovu integraciju u sadašnjem životu.

Djelovanje s namjerom

Što se više osjećamo ukopani u mjestu to više želimo poduzeti nešto radikalno. Međutim, obično ne poduzmemo ništa. Zaobilazni put bio bi poduzeti neki mali korak od kojeg ćemo se osjećati bolje ne znajući koji će biti sljedeći niti kuda će nas taj jedan korak dugoročno odvesti.

Osjećaj blokiranosti često prepoznajemo i po nedostatku jasnoće i vizije što dalje u nekoj situaciji ili općenito u životu. Vjerujemo da nam se stvari prvo trebaju razbistriti da bismo se pokrenuli, ali jasnoća se rijetko pojavi prije nego što krenemo. Ona se gradi kroz iskustvo. Ako čekamo trenutak u kojem ćemo biti potpuno sigurni, vrlo je moguće da ćemo čekati dugo. Ponekad je dovoljno napraviti jedan mali korak i dopustiti da nam upravo on pokaže sljedeći.

I zato kad smo u stanju blokiranosti ne trebamo se pitati “Kako da promijenim svoj život?” nego “Što dobro mogu učiniti za sebe danas?”.

Dovoljno je napraviti nešto što će trajati deset ili petnaest minuta. Jedan telefonski poziv. Jedna prijava za novi posao ili edukaciju. Jedna šetnja. Jedna napisana stranica.

Male akcije imaju veliku moć. One vraćaju osjećaj da možemo utjecati na vlastiti život, da nismo bespomoćni, a to nam vraća osjećaj živosti.

Istražiti novu perspektivu

Ponekad isprobamo različite stvari i svejedno nemamo osjećaj napretka. Ako je prošlo neko duže vrijeme tijekom kojega smo sami pokušavali naći izlaz iz blokade i nismo ga pronašli onda je možda vrijeme da uključimo druge osobe od povjerenja u proces traganja za rješenjem.

Osobe od povjerenja poput roditelja, brata ili sestre, prijatelja ili mentora mogu nam ponuditi drugačiji pogled na našu situaciju. Posebno je korisno pitati za mišljenje nekoga tko je drugačiji od nas, za koga znamo da drugačije pristupa životu jer je veća vjerojatnost da ćemo od takve osobe dobiti uvide koji će za nas biti novi, svježi pa čak i neobični. Jedan od najvrjednijih aspekata dijeljenja svojih problema s drugima jest prilika da netko drugi primijeti obrasce koje sami teško uočavamo ili nam postavi pitanje koje se sami sebi nismo usudili postaviti.

I upravo to može biti ono što će nas pomaknuti s mjesta. Kad „iscrpimo“ svoj krug ljudi od povjerenja, a i dalje stojimo na mjestu, tada se možemo otvoriti i za stručnu pomoć i izabrati metodu osobnog razvoja koja nas trenutno najviše privlači.

Neupitno je da nitko drugi ne može i ne treba preuzeti odgovornost za naš život niti odraditi „posao“ umjesto nas, ali si ga mi sami sebi možemo olakšati uz pomoć dragih ljudi ili stručnu podršku. Važno je pronaći kombinaciju koja je za nas dobitna i moguća da bismo se pokrenuli u željenom smjeru.