Na kraju otoka pronašla sam početak: O svemu što nam se još nije dogodilo

Završeci i novi počeci nisu uvijek jasno odvojeni. Između njih često postoji razdoblje neizvjesnosti u kojem staro više nije naše, a novo još nije postalo stvarno. Inspirirana jednim sasvim običnim trenutkom na kraju otoka i vlastitim iskustvima životnih završetaka i novih početaka, urednica Budi Dobro Indira Juratek piše o promjeni kao jedinoj pouzdanoj konstanti života. Jer bez obzira na godine i sve što smo već proživjeli, pred nama još uvijek postoje novi prvi putovi, ljudi koje ćemo tek upoznati, mjesta koja ćemo vidjeti i verzije života koje danas još ne možemo zamisliti.

Prije nekoliko dana vozila sam se prema kraju otoka. Iako sam tim putem prošla bezbroj puta, nikada prije nisam razmišljala o tome koliko je neobično da na otoku uopće govorimo o početku i kraju. Otok je ipak komad zemlje okružen morem, nema stvarnog početka ni kraja, samo smo ih mi odredili prema strani s koje na njega dolazimo. Vozila sam se sve dalje, kuća je bilo sve manje i u jednom trenutku činilo se da sam stigla do „kraja“. A onda je cesta jednostavno skrenula, nastavila uz more u drugom smjeru i nakon nekog vremena shvatila sam da se ponovno približavam „početku“ otoka.

Pomislila sam koliko život često izgleda upravo tako. Dođemo do nekog svog kraja i u tom trenutku vidimo samo ono što prestaje. Završava odnos, posao, prijateljstvo, jedna životna faza, ljeto, godina, djeca odrastaju, odlazimo iz nekog grada, prodajemo kuću, opraštamo se od ljudi, navika, planova pa čak i verzija sebe za koje smo dugo mislili da ćemo zauvijek biti. Dok smo usred završetka teško je vidjeti išta osim njega. Još ne znamo kamo cesta dalje vodi i zato nam se lako učini da je ono što upravo gubimo puno veće od onoga što nas možda čeka.

Prije nekoliko godina, pišući o smrti svog tate, napisala sam rečenicu u koju i danas jednako vjerujem: ono što o životu sigurno znamo jest da je on konstantna mijena. Tada sam o promjeni razmišljala kroz jedan od najbolnijih završetaka koje sam doživjela. Danas tu istu misao razumijem nešto šire.

Promjena nije nešto što nam se povremeno dogodi i poremeti život koji bi inače ostao isti. Promjena jest život. Sve oko nas neprestano nastaje, raste, sazrijeva, mijenja oblik i nestaje da bi napravilo prostor nečemu drugom. To se događa prirodi, našim tijelima, odnosima, željama, uvjerenjima i cijelim životima.

Pa ipak, toliko energije trošimo pokušavajući zadržati stvari kakvima jesu. Želimo da ono što je dobro traje, da ljudi koje volimo ostanu, da se osjećaji ne promijene, da nam tijelo ne stari, da djeca ne odrastu prebrzo, da se prijateljstva ne raziđu, da mjesta koja volimo ostanu ista. Čak i kada želimo promjenu, najradije bismo unaprijed znali njezin ishod. Želimo novi početak, ali uz jamstvo da će biti dobar. Želimo krenuti, ali tek kada budemo sigurni kamo ćemo stići.

Život nam takva jamstva uglavnom ne daje. Puno češće dovede nas do kraja poznate ceste, do mjesta s kojeg još ne možemo vidjeti kamo nas ona dalje vodi i ostavi nas da pronađemo put.

Između završetka i novog početka

Mislim da su upravo ta razdoblja između najzanimljiviji, ali i najzahtjevniji dijelovi života. Ono staro više nije naše, a novo još nije postalo dovoljno stvarno da bismo se za njega mogli uhvatiti. Više nismo osoba koja smo bili, ali još sasvim ne poznajemo onu koja postajemo. Takva razdoblja lako doživimo kao prazninu, zastoj ili vrijeme u kojem se ništa ne događa, iako se možda upravo tada događa najviše.

Kada nešto završava, prirodno gledamo unatrag. Razmišljamo o tome što smo izgubili, što smo mogli napraviti drukčije, zašto nešto nije trajalo, hoće li se vratiti. Ali dok gledamo unatrag, život već ide naprijed. I ne mora odmah donijeti neku veliku stvar koja će opravdati prethodni kraj. Ponekad novi život ulazi vrlo tiho, kroz male pomake koje u početku gotovo i ne primjećujemo.

Mislim da sam s godinama počela puno više cijeniti upravo te male početke. Možda zato što kao odrasli zaboravimo koliko je život zapravo pun prvih puta.

Dok smo djeca, prvi putovi su veliki i lako ih prepoznajemo. Prvi korak, prvi dan škole, prvi odlazak na more kojeg se sjećamo, prvi prespavanac kod prijateljice, prvi poljubac, prvi izlazak. Kasnije se može učiniti da smo već sve važno doživjeli i da se život sastoji uglavnom od ponavljanja poznatih iskustava. Ali nije tako. Sve dok se mijenjamo, postoje stvari koje još nikada nismo napravili, mjesta na kojima nismo bili, ljudi koje nismo upoznali i osjećaji koje još nikada nismo osjetili.

Možda nas tek čeka prvi put da negdje otputujemo sami. Prvi put da se zaljubimo nakon što smo bili uvjereni da više nikada nećemo. Prvi put da kažemo nečemu „ne“ bez grižnje savjesti. Prvi put da se zauzmemo za sebe. Prvi put da sjednemo za stol s ljudima koje danas još uopće ne poznajemo, a koji će nam za nekoliko godina biti važan dio života. Prvi put da napravimo nešto čega smo se godinama bojali. Prvi put da shvatimo kako smo sretni u životu koji izgleda sasvim drukčije od onoga koji smo nekada zamišljali za sebe.

I to mi se čini kao jedna od ljepših spoznaja koje dolaze s godinama. Koliko god toga već bilo iza nas, pred nama još uvijek postoje iskustva koja nemaju nijednu uspomenu. Dani kojih se danas ne možemo sjećati jer se još nisu dogodili. Ljudi koje ćemo tek upoznati, mjesta koja ćemo prvi put vidjeti i neke buduće verzije sebe o kojima danas ne znamo ništa. Koliko god nam se ponekad činilo da već dobro poznajemo svoj život, velik dio njega još uvijek susrećemo prvi put.

Ne mora svaki kraj odmah postati početak

Ne mislim pritom da svaki završetak treba romantizirati. Neke stvari završe i voljeli bismo da nisu. Neke promjene ne biramo. Neki ljudi odu prerano, neki odnosi puknu dok ih još želimo, neki planovi propadnu i nema potrebe odmah tražiti razlog zbog kojeg je to „moralo biti tako“. Ponekad je kraj jednostavno kraj nečega što nam je bilo važno i treba nam vremena da to prihvatimo. Ali činjenica da nešto završava ne znači da završava i naša sposobnost da ponovno nešto želimo, volimo, stvaramo, upoznajemo, otkrivamo i veselimo se.

Možda je upravo to ono što sam vidjela na toj cesti. Ne neku veliku životnu mudrost da je „svaki kraj novi početak“, jer život ipak nije tako uredno posložen. Između jednoga i drugoga ponekad ima puno kilometara, pogrešnih skretanja, stajanja i vraćanja. Ono čega trebamo biti svjesni je da kraj jedne ceste vrlo rijetko znači kraj kretanja. Ponekad cesta jednostavno promijeni smjer.

I dobro je što ne možemo vidjeti sve što nas na tom putu čeka. Da možemo unaprijed znati svaki susret, svaki odlazak, svaku ljubav, svaki gubitak i svaki početak, nestao bi jedan od najljepših dijelova života – mogućnost da nas još uvijek iznenadi.

Svake večeri gledamo kako sunce nestaje iza horizonta i nijednog trenutka ne sumnjamo da će ujutro ponovno izaći. Neobično je koliko nam je teško istu vjeru imati u vlastite početke.

Volim pomisliti da, bez obzira na godine i sve ono što smo već proživjeli, svatko od nas još uvijek ima pred sobom neke svoje prve putove. Neke sasvim male, neke zbog kojih će se život podijeliti na prije i poslije. Danas još ne znamo ni kada će se dogoditi ni tko će tada biti pokraj nas. Znamo samo da put ide dalje. A sve ono čega ćemo se jednom sjećati s ljubavlju danas je još negdje pred nama.

Foto: Indira Juratek privatna arhiva