Trauma kao ključ iscjeljenja: Iscjeliti odnos s roditeljima je „one way ticket“ za mir i sreću
Zato jer sam rođena u ženskom tijelu, kroz život sam se nauživala patnje, boli i nepravde – u svim fazama, segmentima i odnosima.
Prošla sam sve faze: i bijes i ljutnju i krivnju i traženje krivca…patnju, tugu, bol, smijeh, prihvaćanje, zahvalnost, ljubav. Tek danas, nakon godina i godina konkretnog rada na sebi, zaokružujem priču cjelovitog prihvaćanja sebe, koje se nije moglo desiti dok nisam iscjelila one najranjenije djelove sebe odnosno rane proizašle iz odnosa s majkom i odnosa s ocem.
Većina mojih sugovornica i klijentica svoj odnos s roditeljima opiše kao skladan, normalan ili ok. No, kad zagrebemo ispod površine, iz nje isplivaju svakakvi demoni, traume, sjene i sve ono što potiskujemo godina, kopirajući ponašanje jedni od drugih, navlačeći maske svako jutro, uvjeravajući se da smo super, jer nam „makar nije onako loše kao Ani ili Jeleni ili Petru“.
Uvjeravamo se kako su traume samo ono ekstremno bolno, ono što ostavlja fizičke ožiljke i hendikep, ne dozvoljavamo si niti čuti kako trauma može biti i neizrečena riječ. Izostanak majčinog zagrljaja ili očeve potvrde. Manjak pažnje. Ono kad nitko ni ne primjeti pobjedu koju si danas doživjela, jer nije dovoljno glasna ili šarena. Ne vidimo kako traume iz odnosa s roditelja ne čine da mi manje volimo njih, već sebe.
Tu i tamo u medijima bukne neki novi hešteg s kojim se poistovjete tisuće ljudi, a mi u polusvijesti, identificirajući se s kolektivnom ranom, stojimo sa strane i pitamo se kako smo točno uspjeli eutanazirati svoje emocije do ove mjere i kako ih otpetljati, otpustiti i iscjeliti.
Kroz poluotvorene oči po prvi put u dekadama dozvoljavamo osjetiti ranu i bol, a ona poput bujice ranoproljetne rijeke izbija iz nas takvom silinom da shvaćamo kako ćemo tek sad po prvi puta ZAISTA biti ranjeni. I u tom, upravo u tom trenu je ključ transformacije i iscjeljenja. Dozvoliti si upravo ovo – raspasti se (ne brini, ne umire se od ovoga ;)).
Osjetiti sve te emocije. Vidjeti gdje u tijelu bole (i koliko). Osjetiti prema kome osjećaš najviše ljutnje i osvijestiti da upravo te odnose treba icjeliti – naučiti, zahvaliti, oprostiti, prihvatiti. Ali iz sebe i iz svoje rane, ne okrivljavanjem ili traženjem osvete.
Dozvoliti traumi da bude ključ iscjeljenja (let that sink in).
Od svoje sedamnaeste godine, kada sam prvi put fizički silovana, nije prošla nijedna godina da si po tom pitanju nisam rekla „skroz sam ok, nemam tu što iscjeljivati“. Dok mi se u tridesetiosmoj, poput kockica nije posložila slika u kojoj sam točno vidjela na koje sve načine me to iskustvo ranilo, hendikepiralo i osakatilo u odnosu prema sebi i drugima. A nije da nisam istraživala i ranije, samo što su zidovi i obrana bili toliko jaki da ih više ni sama nisam znala prepoznati. A iz takvog okruženja ne samo da se ne raste, već se i ranjava – i sebe i druge. Potpuno nesvjesno i nenamjerno.
U svega pola godine, dubokim radom na sebi iznutra, kroz menstrualni ciklus (ovo je bez iznimke najveće bogatsvo koje žena ima na ovoj planeti), osvijestila sam i otvorila toliko slojeva traume i shvatila kako je ama baš svaka od njih, na neki način vezana uz oca i majku.
Nakon što sam im u tišini svoje boli zahvalila na tome što su dali od sebe najbolje što su mogli u datom trenutku, oprostila sam im na svemu što nisu. Otpustila očekivanja koje sam imala od njih, vratila im njihova očekivanja od mene i otvorila se potpunom iscjeljenju našeg odnosa kroz najjednostavniji, a najčešće silno težak korak: prihvaćam te takvu/takvog kakav jesi, ne želim te i ne trebam promijeniti, od tebe ne trebam i ne očekujem ništa (čak ne očekujem isto zauzvrat).
Doslovno: odriješujem te svih obaveza, energetskih veza, očekivanja ili moranja, puštam te (a time i sebe) na miru.
Iz ovakvog iscjeljenja rađa se mir. Stabilnost u tijelu i prihvaćanje sebe. Kultivira se ljubav prema sebi i otvara sebe za primanje ljubavi od drugih (jesi li ikad *znala* da te netko voli, ali to nikako nisi osjetila? E pa to.)
Iz ovakvog iscjeljenja sjeda se za obiteljski stol za kojim bez imalo stresa možeš ocu reći „volim te“, nakon što to fizički nisi mogla od djetinjstva (pokušavala sam svaku godinu, sam bog zna koliko puta…)
Par dana kasnije mu kažeš „tata, moj jezik ljubavi su riječi…“ i ni ne dočekaš izreći rečenicu do kraja, a on sa svoje strane već formira riječi „kćeri volim te“. Nakon tridesetitri godine bez te dvije riječi za kojima si (čini ti se životima) čeznula kao Sahara za kišom.
I u tom trenu je cijeli svemir u balansu, jer osjećaš kako se krasta na tvojoj iscjeljenoj rani, širi na njegovu i daje mu svo prostranstvo prostora i vremena koje će mu trebati da iscjeli svoju.
O tome kakav je to osjećaj vidjeti roditelje kako ti energetski ozdravljaju pred očima i kako im se naslage njihovih rana s roditeljima polagano tope, moram li opće? Nije li očito?
Svaka osoba koja je iscjelila sebe, iscjelila je tu ranu i kod svih svojih predaka (a i potomaka). Tako se ukratko, mijenja svijet. Iz sebe, iznutra.
Psihijatri, psiholozi, terapeuti, coachevi, mentori i treneri će ti pomoći, dati će ti alate, uputiti te u proces, ali sam proces izlječenja je na tebi. A počinje u onom trenu kad se iz uloge žrtve prebaciš u ulogu osobe koja se(be) želi naučiti, upoznati i zavoljeti.
I hej, svaka, baš svaka osoba to može. Ne daj se nikad uvjeriti u suprotno, naročito ne od svog ega.
Zatreba li ti na tom putu pomoć, savjet, iskustvo, smjernica ili konkretan alat ne ustručavaj se javiti mi se. Ja sam lekcije svoje boli pretvorila u posao, shvativši kako mi je upravo to iskustvo dano kako bih spoznala svoju svrhu na ovoj planeti – pomoći ženama osloboditi se boli, upoznati i prihvatiti svoje tijelo i iz tog iskustva izroniti u onu verziju sebe koja je zaista jednostavno mirna i sretna.
Namaste.
Maja Mačković
– Regresoterapeutkinja i trenerica mindfulnessa, hiper kreativka sa zlatnim rukama. Svoje traume i boli sam pretvorila u iskustva pomoću kojih danas vodim žene na put samoiscjeljenja i ljubavi prema sebi. Njegujem menstrualnu mudrost, ženske cikluse, živim svoju slobodu i obožavam život.
Foto: Pexels, Unsplash
POST COMMENT