U svojem tempu – stvaranje pravih uvjeta uvijek pobjeđuje forsiranje

Prije puno godina zatekla sam na plesnoj radionici poznatog koreografa. Bila sam uzbuđena i pomalo zastrašena jer je razina rada bila iznad moje, ali prije svega sretna na prilici da budem u okruženju izvrsnih plesača.

Iz razgibavanja u vježbanje figura u pokazivanje koreografije, tempo je bio urnebesno brz pa sam i ja krenula – iz prve u petu brzinu, nema zaostajanja.

S uljudnim, ali odlučnim smješkom i nevjerojatnom okretnosti, plesni pedagog je kružio po dvorani i svaku uputu popratio s: Mooore than you can!

Više no što možeš

Više no što možeš – bila je naša maksima tog tjedna. Moje hvatanje koraka bilo je brže, raspon pokreta veći, samopouzdanje na razini – ja to mogu! I više no što sam mislila!

… sve do predzadnjeg dana kada smo počeli ponavljati sve što smo radili, a moja preistegnuta prepona više nije išla u zrak.

Moj se mozak više nije mogao uskladiti s mojim tijelom. Mogla sam samo šeprtljati po pozornici i nadati se da me nitko ne gleda.

Ne žalim ništa. To mi svejedno bilo posebno plesno iskustvo i bila sam ponosna na sebe.

Danas kad se osvrnem na to –

Mogla sam se prištediti, ali htjela sam se dokazati. Moje su oči i želje bile veće od tadašnjih kapaciteta. Bila sam gladna iskustva, napretka, uspjeha, htjela sam napraviti – more than I can. I dugo sam tako živjela.

Istina je – da, forsiranje funkcionira… sve dok ne prestane. Guranje će nas dovesti dalje no što smo prije mogli doći… ali to neće biti održivo ako nemamo kapacitet kojim to možemo podržati.

I često vidim kako žene, pogotovo nakon poroda, to košta zdravlja, ali i onoga što najviše žele, a to je uživanje u onome što je upravo pred njima.

U današnjem je svijetu daleko POTCIJENJENO ići u svojem tempu:

Kao da se bebe neće roditi ako se porod ne inducira ili ubrzava. Kao da djeca neće odrasti ako ih ne treniramo da budu samostalna. Kao da leptir neće izaći iz svoje kukuljice ako se ne “izazove na izlazak iz svoje sigurne zone”… kao da se nećemo pomaknuti s mjesta ako se na to ne prisilimo.

To ne znači da se nikad nećemo potruditi, biti hrabri, izložiti se, razvijati se, ići naprijed… nego da to možemo (i da je neopisivo lakše, ljepše pa čak i brže!) kada to radimo podržani, u svojem tempu.

Stvaranje pravih uvjeta uvijek pobjeđuje forsiranje

Ove godine ranog proljeća dopustila sam da mi priroda bude učiteljica pravog tempa dok sam tjednima promatrala kako se magnolije pripremaju procvasti. Nazanimljivije mi je bilo kako bez obzira na lokaciju, orijentaciju, veličinu ili starost…

Svaka je počela cvasti u svoje vrijeme, u svojem tempu. Na istom stablu, neki su se cvjetovi rascvali dok su drugi još uvijek bili čvrsto zatvoreni.

Život uvijek pronalazi način, izvire, događa se i neminovno ide dalje. Kada “zaglaviš” u nekoj fazi, ne trebaš se pogurati nego zapitati – što me priječi? Ili, što mi treba?

Za moje klijentice je to najčešće predah od preplavljenosti (koje često nisu svjesne), zamora obaveza koje “ne staju” (jer ne trebaju stati obaveze nego one), opterećenja i buke koju stvaraju “moram”, “trebam” i “ne stižem”.

Za ponijeti sa sobom

Kombinacija topline, sunca, kvalitete zraka i zemlje stvorila je prave uvjete da svaka magnolija izroni u punom sjaju, u svojem tempu.

U mojem iskustvu, isto se događa i ženama kada počnu stvarati prave uvjete za sebe: sigurnost iznutra, podrška, usklađivanje s vlastitim ritmom.

Kada makneš kamen spoticanja, više se ne moraš gurati da napraviš pomak nego možeš dopustiti da se on dogodi kao sljedeći prirodan korak.

Što si više u skladu sa sobom, to ćeš brže i lakše teći točno tamo kamo trebaš ići.

Foto: Pexels, Freepik